Šezdesetpetogodišnji Lukašenko, bivši direktor jednog sovjetskog poljoprivrednog poduzeća, vlada ovom bivšom sovjetskom republikom na istočnim granicama Europske unije još od 1994. On je po “stažu“ na funkciji najdugovječniji predsjednik u Europi, a zbog svog stila vladavine, u medijima na zapadu kontinenta nazivaju ga "posljednji europski diktator”. No, ovi izbori su se pokazali drugačijima nego što je to Lukašenko zamislio.

Kampanja s koronom

Najprije se “umiješala“ pandemija koronavirusa. Na početku je Lukašensko ismijavao i ignorirao virus. Predsjednik je tada znao preporučiti votku kao "prevenciju" i posjetu sauni kao zaštitno sredstvo. Odustao je od uvođenja lockdowna da bi koncem jula morao priznati kako je i sam zaražen virusom.

Njegovi protivnici su cijeli taj problem ranije shvatili vrlo ozbiljno, nosili su maske i držali distancu. Brojni građani (od oko 9,5 miliona ljudi u Bjelorusiji) bili su ljuti zbog toga kako se država odnosi prema epidemiji. I dio pripadnika državne službe je bio nezadovoljan.

Kandidati vladajuće elite

Možda je upravo to bio jedan od razloga zašto su dva predstavnika vladajuće elite najavila svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima. Jedan od njih je Viktor Babariko, koji je dugo godina bio direktor "Belgazprombanka", firme-kćeri ruskog energetskog diva "Gazproma". Babariko je na glasu kao moćna osoba i brzo mu je porasla popularnost.

Drugi je Valerij Zepkalo, bivši diplomat i voditelj jednog visokotehnološkog projekta. Činjenica da su obojica odlučila biti protukandidati Lukašenku predstavlja veliko iznenađenje ove kampanje. No, nisu uspjeli daleko dogurati i iz formalnih razloga im nije dozvoljen izlazak na izbore. Dok je Babariko uhapšen i nalazi se u istražnom zatvoru zbog navodnog privrednog kriminala, Zepkalo je, navodno, nakon što mu nije dozvoljen izlazak na izbore, sa svojom obitelji otputovao u Rusiju.

Prije 20 godina, netragom su nestala dva bjeloruska opoziciona političara. Jedan svjedok je ekskluzivno za DW ispričao da je, kao pripadnik specijalne jedinice, sudjelovao u ubistvima tih političara.

Društvo u tranziciji

Za razliku od susjedne Ukrajine, stanovništvo u Bjelorusiji dugo je bilo na glasu kao politički pasivno. Razlog za to je ležao, između ostalog, u relativno uspješenoj ekonomskoj politici predsjednika Lukašenka, koja je dugo profitirala od tijesne povezanosti s Rusijom. Ipak, proteklih godina ovaj model pokazuje i svoje slabosti, s Rusijom je bilo i mnogo sukoba oko isporuke energije.

U svakom slučaju, čini se da je spremnost na proteste među Bjelorusima porasla. Tokom skupljanja potpisa za predsjedničku kandidaturu zabilježeni su dugi redovi - a širom zemlje i protesti protiv hapšenja kandidata. Jedan zanimljiv primjer je Svetlana Tihanovskaja. Ova 37-godišnja domaćica je u samo nekoliko sedmica postala simbolična figura Lukašenkovih protivnika. Kada njenom suprugu, omiljenom blogeru Sergeju Tihanovskom nije dozvoljen izlazak na izbore, ona se sama kandirala. Na njezinim predizbornim skupovima sudjelovale su desetine hiljada ljudi.

Koliko bi ona mogla biti opasna za Lukašenka, to je za sada teško procijeniti. Ne postoje neovisni izvještaji o popularnosti kandidata. Državni mediji tvrde da Lukašenko uživa podršku oko 70 posto stanovništva. Neki opozicioni političari i mediji, naprotiv, zastupaju tezu da je podrška predsjedniku mnogo manja.

Moć žena kao nikada do sada

U nove društvene fenomene u vezi s ovim izborima se ubraja i angažman gradskog srednjeg sloja, koji se ranije radije držao daleko od politike. To naročito vrijedi za mlade žene koje su, također, sudjelovale na predizbornim skupovima. Dva od ukupno pet predsjedničkih kandidata kojima je dozvoljen izlazak na izbore su upravo žene.

Nakon što su se izborni štabovi Babarika i Zepkala, koje su vodile mlade žene, priključili kampanji Svetlane Tihanovskaje, opozicija je u Bjelorusiji dobila jasan ženski profil. Pritom valja podsjetiti da su dosadašnji lideri opozicije iz desničarsko-nacionalnog tabora, koji se godinama neuspješno borio protiv Lukašenka, nisu uspjeli dogovoriti oko zajedničkog kandidata. Neki od njih se nalaze u istražnom pritvoru.

(Ne)izbor između Istoka i Zapada?

Na ranijim predsjedničkim izborima u Bjelorusiji postojala je geopolitička podjela uloga: Lukašenko se zalagao  za daljnju integraciju s Rusijom, dok je opozicija bila za približavanje Zapadu. Ova podjela na taj način više ne postoji. Odnos s Rusijom je mjesecima napet i zbog toga što Lukašenko oklijeva oko još tješnje integracije s Rusijom. On Moskvi, između ostalog, prebacuje da se miješala u bjeloruske izbore i podržavala opozicione kandidate.

Skandal je nedavno izazvala priča o hapšenju 33 Rusa, koji su u Bjelorusiji označeni kao “plaćenici” jedne, navodno ruske privatne borbene jedinice. Bjeloruske vlasti ih optužuju da pripremaju masovne nemire. Moskva to demantira.

Policijska država?

Svrgavanje Lukašenka sa predsjedničke dužnosti je, doduše, još malo vjerovatno, ali nije više i nemoguće. Predsjednik se nikada nije libio održati na vlasti i korištenjem nasilja. Protesti nakon predsjedničkih izbora 2010. godine su brutalno ugušeni, a lideri opozicije uhapšeni. Tada je Zapad reagirao sankcijama, koje su ukinute tek prije nekoliko godina. Sada postoji prijetnja da se tadašnji scenarij ponovi. Neki promatrači već sad uočavaju prve obrise policijske države. Do sada Lukašenko nikada nije želio biti službeno diktator kao u Latinskoj Americi, koji se na vlasti održava samo zahvaljujući represivnom aparatu. U kojoj mjeri se on doista promijenio ako se stvarno promijenio? To bi se moglo saznati tek nakon izbora.

(DW)