Piše: IVAN MARKEŠIĆ

Čekali su ga godinu i pol dana, sve do 11. srpnja 2020., kada je u Vatikanu konačno obznanjeno da će ga na tome položaju već uskoro, 14. rujna ove godine, zamijeniti dosadašnji hvarski biskup, mons. Petar Palić.

Za mnoge je to imenovanje bilo veoma veliko iznenađenje, ali prema mišljenju onih upućenijih u hercegovačke crkvene poklisarske ”nadarenosti” (uvezivanja i povezivanja, da ne kažem spletkarenja), novi biskup Palić je zapravo Perićev izbor, poslan je u Mostar na njegovo traženje.

A što, zapravo, Perić neizravno i potvrđuje niječući, ni s čim izazvan, tu činjenicu u svojoj pozdravnoj dobrodošlici biskupu Paliću:

”Ne treba, naravno, ni spominjati da Mostar nije tražio Tebe, jer to nije njegovo pravo, niti si se Ti kandidirao za Mostar, jer to nije Tvoje pravo, nego kao što je Tvoj sveti Imenjak (sv. Petar, op. I. M.) na Genezaretu odgovorio Učitelju: ”Na tvoju Riječ!” (Lk 5,5), tako si i Ti na odluku pape Franje, namjesnika Kristova na zemlji i nasljednika Petrova u Crkvi, rekao istomu Učitelju: ”Na tvoju Riječ!” – i prije dvije godine s obzirom na Hvar i sada ponovio s obzirom na Mostar.”

Naravoučenije: kao što je to i uobičajeno u mnogim religijama, u kršćanstvu posebno, odluke ljudi pojedinaca, pa makar one ponekad bile i plod zakulisnih igara, proglašavaju se voljom Svevišnjega.

Drugo, biskup Perić u istoj pozdravnoj dobrodošlici obznanjuje da biskup Palić nije ”potpuna nepoznanica” u Hercegovini. Prema njegovu iskazu, biskup Palić je na njegov poziv već bio predavač na Pastoralnome danu u Bijelom Polju kraj Mostara, 8. travnja 2015., zatim je njegovom voljom bio voditelj duhovnih vježbi svećenicima njegovih biskupija od 30. lipnja do 3. srpnja 2015. također u Bijelome Polju.

I ne samo to, biskup Perić pohvaljuje posebnu uslužnost biskupa Palića, inače podrijetlom s Kosova, iz mjesta Janjevo, ”u prikupljanju podataka o ugodnicima Božjim iz većinski hrvatskih župa s Kosova”, koje su objavljivane u Perićevom listu ”Crkva na kamenu”: o don Antonu Muziću (1921. – 1947.), blaženiku mučeniku iz Letničke župe (Cnak, 11/2018.); fra Serafinu Kodiću Glasnoviću (1893. – 1947.), blaženom mučeniku iz Janjeva (2/2020.); i sluzi Božjemu fra Alojziju Paliću (1879. – 1913.), također mučenu svjedoku vjere, iz Janjeva (3/2019.).

Nakon slatkorječivog predstavljanja biskupa Palića hercegovačkim katolicima, e da bi im time kazao da se ne trebaju bojati novoga biskupa jer će njegov nasljednik – barem tako misli biskup Perić – nastaviti njegovim stopama i rješavati nadolazeća, kao i ona pitanja koja on nije uspio riješiti, slijede riječi grube hercegovačke crkvene stvarnosti.

A to znači da biskupa Palića, uz ostalo, čeka jedna velika zadaća, jedan teški neizostavni ”ispitni predmet”: rješavanje tzv. hercegovačkog slučaja, odnosno tzv. hercegovačkog pitanja koje biskup Perić, prema vlastitome priznanju u ovoj pozdravnoj dobrodošlici, nije uspio riješiti u svome mandatu, ni on ni njegovi pretšasnici.

Stoga, da bi opravdao svoj neuspjeh, biskup Perić kazuje biskupu Paliću da na tome ”hercegovačkom” pitanju ”već 140 godina petorica dijecezanskih biskupa, od 1881. do sada, muku muče i polažu ga kao da je klasifikacijski, tj. rade na ravnomjernoj raspodjeli župa, odnosno vjernika pod upravom dijecezanskoga svećenstva i redovničko/franjevačkoga klera, uz decizije i dekrete Apostolske Stolice. I Tebe”, poručuje biskup Perić svome nasljedniku, ”taj slučaj dočekuje i na njemu ćeš vježbati svoje bogooblične i stožerne kreposti.”

Pa, potom dodaje: ”Dolaziš na njivu Gospodnju gdje nisi niti sijao niti vijao, a imat ćeš prigode i sijati i saditi i brati i kupiti.”

Pitanje je, međutim, s kim će i kako će to učiniti biskup Palić? Jer za sadašnji nered u Perićevim biskupijama mnogi okrivljuju upravo njega za kojeg će fra Ivo Marković, bosanski franjevac, inače profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te osnivač Pontanime – zbora koji upotrebljava duhovnost religija i kultura za “liječenje Bosne i za povezivanje ljudi”, reći sljedeće:

”Biskup Ratko Perić biskup je jedne od najsablažnjivijih biskupija u svijetu. U njegovoj Mostarskoj biskupiji žive franjevci ekskomunicirani iz Katoličke crkve samo zato što su se suprotstavili bezobzirnom nasilju biskupa Perića da ih istjera iz života koji su jedino znali živjeti, iz stečevine koju su stekli svojim i radom svojih prethodnika, iz suživota s vjernicima koji ih je činio sudbinski povezanim. Dobili su ulaznicu u pakao s potpisom biskupa Perića samo zato što su htjeli biti dosljedni u otporu nepravdi, poniženi su i odbačeni.” (Fra Ivo Marković: ”Križ nad Mostarom je pobjednički menjik-međaš da Mostar pripada kršćanima”, portal Tačno, objavljeno 12. ožujka 2012.).

Nadam se da je i biskup Palić pročitao ovu ocjenu o biskupiji u koju dolazi i o biskupu kojeg nasljeđuje koju je fra Ivo izrekao u svrhu obrane ”dostojanstva križa Gospodina našega Isusa Krista od biskupa Perića Ratka”.

No kad je riječ o tzv. hercegovačkome slučaju tu moram stati u obranu biskupa Perića.

Iako svi misle da je sva krivica na njemu i njegovim predšasnicima, ipak je svima jasno da u tome ni ”maslo” hercegovačkih fratara ”nije za korizmeni post”, to znači da su i oni sukrivci za takvo stanje jer neki od njih nisu bili voljni provoditi ono što su njihovi nadređeni u Franjevačkome redu prihvatili i potpisali, nisu dakle bili voljni prihvatiti da u crkvenome sustavu vojničke subordinacije, u sustavu gdje nema demokracije, moraju ipak – kad su se već opredijelili biti gornji redovničko-klerički sloj Katoličke crkve – poštivati volju nadređenih. Jer je volja starješine uvijek, tako su barem mene učili, volja Božja!

Uz sve to, ovdje je potrebno reći da, nažalost, biskup Perić ne upoznaje svoga nasljednika s jednim drugim i za hercegovačke, ali i bosanske katolike težim ispitnim predmetom, s ispitnim predmetom međureligijskoga dijaloga između Katoličke crkve i Islamske zajednice u Hercegovini, s ispitnim predmetom političke instrumentalizacije Katoličke crkve (i biskupijskih svećenika s biskupom na čelu i hercegovačkih franjevaca s provincijalom na čelu) za političko-politikantske potrebe HDZ-a BiH i njegova vodstva, s ispitnim predmetom religijske legitimacije međunacionalnih podjela i mržnje te s ispitnim predmetom političke zloporabe religijskih znakova i simbola iskazanih u izgradnji 105 metara visokog tornja Franjevačke crkve u Mostaru i postavljanju velikog križa nad Mostarom kao dokaza političke, religijske i svake druge nadmoći katolika Hrvata nad muslimanima Bošnjacima.

Zbog toga će fra Ivo Marković i reći: ”Kada dođem u Mostar i pogledam u taj toranj i križ nad Mostarom, zastidim se kao kršćanin i vjernik”.

Hoće li se zbog takvoga stanja zastidjeti i novi biskup Palić, vidjet ćemo. Po svoj prilici, neće. Da je, naime, htio o tome govoriti, imao je prilike učiniti to do sada više puta.

Međutim, budimo ipak strpljivi: crkvene okolnosti se mijenjaju. Vjetrovi koji makar i polagano pušukaju (pirkaju) iz Vatikana ukazuju da će biti potrebno mijenjati dosadašnje ponašanje pojedinih hercegovačkih, ali i bosanskih crkvenih prelata koji su si umislili da su izravni izvršitelji Božje volje, kao što se to dogodilo i s hercegovačkim franjevcima čija je župa Međugorje postala tzv. vatikanski distrikt, izuzeta iz nadležnosti mostarskog biskupa, ali i Hercegovačke franjevačke provincije, i dobila prisilnog upravitelja u osobi poljskoga nadbiskupa Henryka Hosera.

U tome smislu, uspješno polaganje ovih ispitnih predmeta bit će znak spremnosti Katoličke crkve u Hercegovini da prihvati već petrificirane naslage povijesnih identiteta – islamsko-bošnjačkog, katoličko-hrvatskog, pravoslavno-srpskog, židovsko-sefardskog i time činjenicu da katoličko-hrvatski identitet, a to znači i katoličko-crkveni nigdje, pa ni u Hercegovini, nije sasvim čist i bez primjesa drugih kulturnih, nacionalnih i religijskih identiteta, da je zapravo šatiran.

Bude li se ustrajavalo isključivo na svojoj povijesnoj istini, nepovjerenje će ostajati i svakim danom sve više rasti, kao što se to posljednjih godina događa u gradiću Stocu, u istočnoj Hercegovini, gdje je i ove godine došlo do velikih katoličko-muslimanskih tenzija kada je o blagdanu sv. Ilije, 20. srpnja, biskup Perić blagoslovio ”Križni put” koji je prema iskazu druge, muslimanske strane, izgrađen ”u prvoj zoni nacionalnog spomenika Stari grad u Stocu gdje je odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH zabranjena svaka gradnja”.

Polaganje ovog ispitnog predmeta predstavlja temelj mirnog zajedničkog življenja u Hercegovini, ali i u Bosni, zapravo on će biti onaj istinski ”vrući krumpir” koji biskup Perić ostavlja svome nasljedniku, jer je, naime, tzv. hercegovački slučaj unutarnje crkveno katoličko pitanje, pitanje međusobnog priznavanja prava nadležnosti dviju katoličkih kleričkih skupina nad ovladavanjem duša i novaca i istočnih i zapadnih hercegovačkih katolika.

Od polaganja ispitnog predmeta tzv. hercegovačkog slučaja neće uopće zavisiti međureligijski odnosi u Bosni. Jer, koga u Bosni briga što se dva, ružno je to reći, ali u praksi to upravo tako izgleda, kumovska hercegovačka katolička klana ne podnose. A ne podnose se – ne zbog kvalitete navješćivanja nauka Isusa Nazarećanina – nego zbog podjele župa i vjernika i njihovih novaca.

A da je međureligijski dijalog, posebno između katolika i muslimana u Hercegovini, upravo onaj pravi ispitni predmet, pokazuju i reakcije mnogih bosanskih katolika, a posebno bosanskih franjevaca.

Hoće li biskup Palić nastaviti Perićevim stopama ili će učiniti barem mali zaokret kako bi došlo do uspostavljanja kakvih-takvih dobrih katoličko-muslimanskih odnosa u Hercegovini, teško je sada reći. No moramo se nadati da je s tom zadaćom biskup Palić i došao kako bi život ”na granici”, odnosno na ”graničnoj straži” postao podnošljivijim.

Bude li, međutim, biskup Palić slijedio Perićev način postupanja, onda neće biti nimalo dobro, postat će kao i biskup Perić, kako to ističe fra Ivo Marković, čovjek koji će htjeti ”diktatorski naređivati parlamentu kakve će odluke donositi”, koji će biti spreman ”oktroirati sav život”, ali koji neće znati ”sići među obespravljene, među one koje njegove naredbe sputavaju, koji su žrtve sustava.” (Fra Ivo Marković ”Biskupe Ratko Periću, istina se živi, istina oslobađa!”, vidi OVDJE).

Naime, prema fra Ivinim riječima, tamo gdje Bog ima inicijativu ”u vjeri vlada milost, ljubav, povjerenje, prihvaćanje, uvažavanje, razumijevanje, suživot, sućut, samilost, a gdje inicijativu ima biskup Perić sa svojim načinom navještaja Isusa kao jedinog spasitelja svijeta s političkom zloporabom križa nad Mostarom, imamo podijeljeni grad Mostar, nepovjerenje, strah, mržnju, odbačene franjevce, portal Poskok i hercegovački Večernji list.”

Fra Ivo Marković tu ne staje, pa nadodaje: ”Biskup Perić od sve svoje dogmatike pravi isljedničku stupicu, on zna samo za moć; tko dirne u njega i njegovu moć, povrijedio je božansku istinu. Biskup Perić vidi oko sebe samo sumnjive krivovjernike; u njegovu okruženju nema milosti, milost mu je slabost, zato je taj tip Crkve takvih prelata bez milosti došao u duboku krizu, u tome valja tražiti razloge nastanka svega novovjekog sekularizma, agnosticizma i ateizma, svega anticrkvenog mentaliteta, takva okamenina biskupa Perića mora doći u krizu iza koje dolazi nešto novo, s Bogom uvijek nastaje nešto novo.”

Mnogi u Hercegovini ne očekuju puno od novoga biskupa, posebno hercegovački franjevci koji ni s biskupom Perićem nisu imali sreće.

Stoga ne čudi ni zaključak bivšega hercegovačkog franjevca Dalibora Dade Milasa: ”Ako Palić kao biskup bude otvoren, susretljiv te čovjek dijaloga i u Hercegovini prijeko potrebnih kompromisa (a ne rob nekakvih principa) – već će to biti velika stvar i korak naprijed kako za Crkvu, tako i za cijelo društvo u Hercegovini”. Zapravo, biskup Palić, nastavlja Milas, ”ima, nažalost, tu sreću da po tom pitanju teško može biti gori od svog prethodnika”.

Biskupa Perića osobno ne poznajem. Možda smo se devedesetih negdje sreli, ali nikada nismo razgovarali. No nije to razlog da se ne osvrnem na njegovo javno djelovanje, a posebno kad je riječ o međugorskim ”ukazanjima” čije bi priznavanje od strane pape Franje bilo društvena konstrukcija, kao i na njegovu političku angažiranost i nastojanje da brani postupke predstavnike hrvatske političke elite u Bosni i Hercegovini ne nalazeći nikada ni kod njih ni kod njihovih zagrebačkih mentora trunku odgovornosti za postojeće stanje u Bosni i Hercegovini.

Upravo takvi su bili njegovi nastupi i prema predstavnicima međunarodne zajednice u BiH te posebno u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država gdje je 25. srpnja 2001. godine na poziv kongresmena Henryja J. Hydea, predsjednika Odbora za međunarodne odnose u Kongresu SAD-a govorio o mogućnostima izlaza iz postojeće bosanskohercegovačke krize, o domaćim narodima i stranim protektorima, daytonskoj Bosni i Hercegovini (daytonskome ”iskonskom grijehu”, konstitutivnim narodima, protektoratu međunarodne zajednice, križu kao ”simbolu vjerske netolerancije?”, izbornim manipulacijama, Hercegovačkoj banci) te o mogućim rješenjima postojeće bosanskohercegovačke situacije.

Tom prigodom svoje svjedočenje o stanju u BiH iznijeli su vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić i dr. sc. Ejup Ganić.

Koliko će novi biskup Palić u svojim nastupima moći i htjeti zastupati političke opcije hrvatskih političkih elita u Bosni i Hercegovini, još ćemo vidjeti.

Na kraju svoga već navedenog teksta ”Križ nad Mostarom je pobjednički menjik – međaš da Mostar pripada kršćanima” fra Ivo Marković donosi pjesmu ”Molitva” jednog od najvećih suvremenih bosanskohercegovačkih pjesnika Mile Stojića, rodom iz Čitluka u Hercegovini.

Ovdje je posvećujem novome hercegovačkome biskupu mons. Petru Paliću ufajući se da se njezin sadržaj neće odnositi i na njega i da se mi kao kršćani katolici nećemo trebati obraćati Isusu Nazarećaninu s molitvom da nas zaštiti od onih koji njega tobože štite.

***

Mile Stojić

MOLITVA

Isuse moj
zaštiti nas od onih koji te štite
obrani nas od onih koji te brane
koji te brane od mladića što u očaju hule tvoje ime
mladića sličnih tebi
zaštiti nas od onih koji te štite
jer njihove riječi zvone zveketom zlatnika
dok licitiraju tvojom mukom, dok te sažaljevaju
kažu jadni naš gospod, umro je mučeničkom smrću
kao da si ti netko dostojan sažaljenja
a možda si se ti toj smrti radovao
i želio otići što prije iz svijeta u kome oni kroje pravdu

U svakom slučaju ti nisi umro da bi te oni žalili
tvoja rasječena usna i danas
odbija ocat iz pehara njihove milosti
zaštiti nas od onih što siti podriguju
dok te brane od gladnih, od prezrenih
opljačkanih novih proletera i prosjaka
čije se kćerke na drumu prodaju za deset maraka
čiji mladi sinovi od bola režu vene
jer im je ukradena budućnost

Zaštiti nas od pljačkaša narodne muke
od utajivača poreza
od pedofila i krivokletnika
od novinskih strvodera
koji od tvoje probušene utrobe
i trnove krune prave udarne vijesti
od organizatora izbora ljepotica
od svećenika bordela
koji tvojim imenom ušutkavaju
gnjev ljudi koji pate

Možda je tvoja smrt bila spasenje za tebe
a ne samo nas
jer si želio što prije otići iz ove doline suza
iz ove doline kojom stoljećima vlada tek zakon jačega
zakon noža
iz ove zemlje koju nitko ne voli
a čije krvave prnje njeni sinovi
prodaju u bescjenje
želio si se sresti s licem oca
koji te je prodao razbojnicima
otišao si jer nisi htio ovakav svijet

Isuse moj
znam da više vjeruješ ružnim riječima onih što se
krvavo znoje, nego laskama licemjera
da više voliš muslimane sirote Bosne
nego katolike bogatoga Rima

Puno više mladiće i djevojke što su te hinjili iz svoga očaja
no krvnike što su ti podizali zlatne oltare
bio si neprijatelj svećenika i farizeja
a brat prosjaka i pijanica
radovao si se životu
stvarao od vode vino
da bi se slavila gozba rađanja
a ne ples smrti

Rekao si ”tko je od vas bez grijeha nek rvi baci kamen”
Amen.

(Prenosimo s portala Autograf)