Nagorni Karabah je regija u Azerbejdžanu koja je 6. januara 1992. godine proglasila nezavisnost. Većinu stanovništva čine Armenci koji smatraju da regija treba da bude dio Armenije. Međunarodna zajednica smatra čitavu regiju dijelom Azerbejdžana, i nezavisnost Nagornog Karabaha ne priznaje ni jedna država na svijetu.

U noći između 25. i 26. februara 1992. armenska vojska, zajedno s lokalnim pobunjenicima, upala je u grad Hodžali, okupili su više od 600 muškaraca, etničkih Azera i jednostavno ih pobili. Ostatak stanovnika ovog azerbajdžanskog gradića u Nagorno Karabahu, mahom staraca, žena i djece, protjerali su prema unutrašnjosti Azerbajdžana. Bio je to uvod u krvavi rat koji je odnio više 30 hiljada života i u kojem je iz svojih domova protjerano milion ljudi.

Krhko primirje uspostavljeno je uz posredovanje Rusije, Francuske i SAD-a dvije godine poslije, no na terenu i dalje vlada status quo. Armenska vojska, uprkos svim rezolucijama UN-a i OSCE-a, i dalje drži pod okupacijom dobar dio Azerbajdžana, a na području Nagornog Karabaha uspostavljena je kvazidržava koju niko na svijetu ne priznaje. Ovo područje neprestano tinja, a sukobi niže razine vrlo su česti.

Prije četiri gdoine, eskalirao je četverodnevni rat u kojem je, u artiljerijskoj i pješačkoj vatri s obje strane, stradalo stotinjak ljudi. I samo je pitanje dana kada će sukobi tog ili većeg intenziteta izbiti ponovno.

Prilično krhki balans snaga i varljivo primirje u regiji dobiva sasvim novo značenje na novom geopolitičkom atlasu koji je nacrtan otkad je u Bijelu kuću došao Donald Trump. Iako je Kavkaz, uključujući i Azerbajdžan i Armeniju, pa i okupirane azerbajdžanske pokrajine, svojevrsno “rusko dvorište”, Moskva je u vrijeme Baracka Obame kalkulirala na koji će se način ponijeti prema Nagornmo Karabahu, računajući kako bi pretjerano svrstavanje na jednu ili drugu stranu moglo izazvati reakcije Zapada. Situacija s Donaldom Trumpom u Bijeloj kući znatno je drukčija. Trump igra na kartu izolacionizma i situacija na Kavkazu nije mu pretjerano bitna. Evropska unija deklarativno staje na stanu mira, zagovara političko rješenje problema i povlačenje armenske vojske s azerbajdžanskog teritorija, no do sada nije imala ni snage, a ni volje za veći angažman na tom području.

Područje zapadnog Azerbajdžana na kojemu se prostire Nagorni  Karabah vrlo je bitno zbog velikih nalazišta zlata i plemenitih metala, no još više zbog strateškog položaja i činjenice da upravo tim područjem prolaze trase naftovoda i plinovoda kojima je azerbajdžansku naftu i plin moguće transportirati do kupaca u Evropi. Rusija u ovom sukobu od samoga početka igra ulogu medijatora i mirovnog posrednika, no javna je tajna da su naklonjeniji Armeniji i da im sadašnja situacija savršeno odgovara. Ujedno, Moskva je jedan od najvećih prodavatelja oružja za obje sukobljene strane i prilično je jasno kako je nestabilna situacija u regiji izvor vrlo ozbiljnih i konkretnih finansijskih injekcija ruskoj vojnoj industriji.

Cijelu priču vrlo pažljivo posmatra i Iran koji graniči s obje zaraćene zemlje. Iako je Teheran u jeku najžešćih sukoba pokušao ishoditi neki oblik primirja, ono je neslavno propalo. Teško je procijeniti čiju stranu Iran u ovome trenutku više podržava. Azerbajdžan je većinski muslimanska zemlja, dok su Armenci kršćani i u toj geopolitičkoj jednadžbi Teheran malo više naginje prema Bakuu. U suprotnu stranu pak vuče činjenica da je Azerbajdžan u dobrim odnosima s Izraelom, koji Iran smatra izvorom zla u svijetu. Također, Azerbajdžan naravno može računati na pomoć Turske jer su Azeri turkofoni narod, dok se s druge strane Armenci i Turci ne podnose već desetljećima.

Armenija je siromašna država čija ekonomija uveliko ovisi o pomoći Armenaca iz inozemstva, a industrijski sektor tek se nedavno počeo razvijati. No više od 40 posto zaposlenih i danas radi u poljoprivredi.

Armenija ima prilično snažnu vojsku koja se oslanja na doktrinu i pomoć Rusije. Azerbajdžan je u potpuno drukčijem položaju. Zemlja bogata naftom i plinom doživjela je nagli skok u posljednje dvije decenije, a glavni grad Baku sada već nazivaju Dubaijem Kavkaza zbog visokih nebodera, širokih parkova, luksuznih restorana i trgovina.

No u vojnom smislu, iako troše velik novac na kupovinu naoružanja, procjena je da još uvijek nisu dostigli moć Armenije. U svakom slučaju, rješenja za problem Nagornog Karabaha još nema na vidiku. Situacija je već godinama na rubu usijanja, animozitet između Azera i Armenaca ogroman je, a još nije potpuno jasno kako će se nove geopolitičke prilike i promjena vanjskopolitičkog smjera SAD-a odraziti na kavkasku krizu. Zato je prilično izvjesno da će se sudbina Nagornog Karabaha krojiti u Moskvi. Kada Kremlj odluči da je vrijeme za rješenje ovog problema, on će biti riješen. Ali isto tako činjenica je kako status quo Moskvi u ovome trenutku savršeno odgovara i da ga Vladimir Putin svakako nema namjeru razbijati bez dobrog razloga. •