Piše: Mile Babić

S doktorom Mehmedom Gribajčevićem, kojega smo od milja zvali Meša, upoznao me moj prijatelj Luka Đaković, povjesničar i političar (rođen u Novom Selu kraj Bosanskog Broda 4. 11. 1929, a preminuo u Sarajevu 27. 3. 1986). Za vrijeme naših druženja Luka mi je rekao da me mora upoznati s dr. Mešom, tvrdeći da je Meša po izgledu i ponašanju moj brat. Tako je započelo naše prijateljstvo, koje ne prestaje. Kad je Luka obolio od karcinoma, liječio ga je dr. Meša, kojega je Luka istinski volio i duboko mu vjerovao sve do svoje smrti. Meša je bio prisutan uz bolesničku postelju dok je Luka umirao, a posljednje Lukine riječi upućene supruzi bile su: „Radmila, počasti nečim doktora Mešu!” Velik krug prijatelja okupljao se oko Luke, pa smo mu - po njegovoj želji - mi prijatelji organizirali sprovod. Svatko se za njega pomolio ili mu iskazao poštovanje na svoj način. Slavili smo zajedno sve vjerske blagdane i državne praznike, rođendane i imendane. To je toliko bilo iskreno i veselo da smo znali ostati do kasnih sati.

Doktor Meša je bio vrhunski liječnik (lat. medicus, tu je riječ on često rabio), vrhunski humanist, vrhunski umjetnik i borac za Bosnu i Hercegovinu kao modernu demokratsku državu.

Meša je bio iznimno nadaren. To se vidjelo po tome što je istodobno završio Prvu gimnaziju i Srednju muzičku školu u Sarajevu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu kao najbolji student svoje generacije. Zatim je završio specijalizaciju interne medicine u Sarajevu, a postdiplomski je studij pohađao u Zagrebu, gdje je obranio doktorsku disertaciju. Usavršavao se u zemlji i u inozemstvu. Bio je predan svome radu i svojim pacijentima do savršenstva. S tolikom je empatijom liječio ljude u nevolji da je to bilo dirljivo. Njegov me je samoprijegorni rad, točnije rečeno, njegova bezuvjetna ljubav prema bolesnicima fascinirala. Otkad smo se upoznali, liječio je sve fratre (profesore, studente i časne sestre) na Franjevačkoj teologiji i diljem naše Provincije Bosne Srebrene. Uvijek na usluzi, uvijek spreman vesela srca da pomogne i učini što god može.

Nakon Mešina sprovoda (14. rujna) posjetio sam fra Ivu Kramara, gvardijana samostana sv. Vlaha u konavoskom Pridvorju, i sada poznatog pjesnika, koji mi je, na moju vijest o smrti dr. Meše, odgovorio: „On je mene spasio. Piši o čovjeku!” Tada su mi se vratila sjećanja na sva Mešina dobra djela, koja ovdje ne mogu pobrojiti. Dr. Meša je obrazovao i odgojio generacije stručnjaka na svojoj Klinici za gastroenterohepatologiju, koji su ponosni na njega i na svoj rad. Bio je profesor na Medicinskom fakultetu, a iz svoje struke objavio je značajne knjige i radove. Jedan je od najomiljenijih liječnika u Sarajevu.

Mešin vrhunski humanizam očitovao se u njegovu obiteljskom životu, u odnosu prema prijateljima i prema svima koje je susretao, osobito prema siromašnima i nevoljnima. Kad sam u austrijskom Grazu gledao kako se oprašta sa svojim kćerima Senkom i Dunjom i kako susreće svoju ženu Jasminu (koju smo zvali Jasna), kako se odnosi prema svojoj svastici Mirsadi (koju smo zvali Sada) i prema njezinoj kćeri Almi, pitao sam se: „O, Bože dragi, odakle mu tolika ljubav?” Njegova ljubav prema prijateljima bila je bezuvjetna, a osobito prema siromašnima i nevoljnima. Bio je visoko moralan čovjek. Tako je, kao mlad doktor, primio dvije časne sestre na svoju kliniku, što je tada bio moralan i hrabar čin. I uvijek je časnu sestru vinkovku nazivao „moja sestra Margareta”. Nakon posljednjega rata u Bosni i Hercegovini, vidjevši da su važniji podobni od dobrih i sposobnih, dao je ostavku na mjesto šefa katedre za internu medicinu na Medicinskom fakultetu. Za svoj humanizam dobio je priznanja, ali on je radio samozatajno, incognito.

Nadalje, Meša je bio vrhunski umjetnik, nadaren za glazbu, ljubitelj i izvrstan poznavatelj književnosti i slikarstva. Svirao je razne instrumente, a osobito saz. On je naš poznati sazlija, koji je nastupao s Eminom Zečaj, poznatom pjevačicom sevdalinki. Nas, svoje prijatelje koji vole pjevati, ali ne umiju, poticao je da pjevamo one pjesme koje su nam drage. Tako bi rekao: „Hajde, Fari, ti sada onu svoju!” Njegova je ljubav bila toliko velika da ga nikad nije nerviralo naše slabo pjevanje, nego ga je nasmijavalo. Znao je izabrati slike i pjesme koje vrijede, i rado se družio sa slikarima i piscima.

Borio se za samostojnost svoje države Bosne i Hercegovine i proučavao njezinu povijest. Ljubio je raznolikost bosanskohercegovačkoga bića. To ga je zbližilo s bosanskim franjevcima, koji - kao i on - svjedoče da smo različiti, ali jednaki po svome dostojanstvu i po ljudskim pravima. Samo različiti mogu biti zajedno. Meša je, dakle, bio za jedinstvo koje afirmira razlike i za razlike koje afirmiraju jedinstvo. Znam da je volio sva Božja stvorenja, da se divio ljepoti prirode i umjetničkoj ljepoti.

Sretan ti odlazak u svijet ljepote, dragi prijatelju! Drukčije ne mogu zamisliti tvoj novi način postojanja.

(Franjevackateologija.ba)