Zoran Radmilović bio je jedan od najvećih glumaca bivše Jugoslavije i Srbije. Današnja publika širom nekadašnje zemlje najviše ga pamti po ulogama u filmovima, poput nenadmašnog Bilija Pitona u antologijskom filmu "Maratonci trče počasni  krug". Radmilović je bio kralj pozorišnih scena u Beogradu, prije svih Ateljea 212, u kojem je ostvario uloge u kultnim predstavama poput "Kralj Ibi" ili "Radovan III". Glumio je u filmovima bosanskohercegovačkih režisera Tome Janjića, Nikole Stojanovića, Mirze Idrizovića, Emira Kusturice. U Sarajevu je često i rado boravio, dugo su se prepričavala njegova druženja i akšamluci s Hajrudinom Šibom Krvavcem i Safetom Isovićem. Umro je 1985. godine u 54. godini života.

Zoran Radmilović bio je najveći boem jugoslavenskog glumišta, njegove kafanske anegdote, provodi i kafanski "nestašluci" ušli su u urbanu historiju i usmenu predaju Beograda. O Zoranu Radmiloviću je napisano nekoliko knjiga, a posljednja pod naslovom "Zoran Radmilović - posljednji majstor među boemima" objavljena je kao prilog uz beogradski časopis "Nedeljnik".

U knjizi je objavljeno sjećanje Ane Radmilović, prerano preminule kćerke legendarnog glumca, na njihovo zajedničko prkošenje šovinizmu i antialbanskoj histeriji koja je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća već bila zahvatila Beograd.

"Jednom su, početkom osamdesetih, u Beogradu bojkotovali šiptarske lokale. To su zapravo mahom bile poslastičarnice koje su držali Goranci, ali Beograđani, za koje su mislili da su Šiptari. U Bulevaru revolucije je bila jedna poslastičarnica u kojoj smo tata i ja često jeli sutlijaš i pili onu poslastičarski ledenu bozu. Ta naša šiptarska poslastičarnica bila je tih dana sasvim prazna. Povodljivi Beograđani obilazili su je u širokom luku i nije ih bilo sramota. Zoran je jednog dana uzeo mene za ruku i poveo me u našu poslastičarnicu, kod našeg Šiptara, na naš sutlijaš.

Seli smo direktno u izlog. On se nalaktio na sto i koliko je mogao ka staklu izloga da je svaki prolaznik koji slučajno baci pogled u tom pravcu mogao da ga ugleda. Kako god ga ugleda, Zoran mu se javljao klimanjem glave. Hteo je da nas svi vide, da ga svi prepoznaju što mu je inače bilo prilično mrsko jer nikada nismo mogli na miru sami u grad...

...Bilo je to ranih osamdesetih, mnogo se pričalo o Kosovu...Besneo je na Beograđane i njihovo bojkotovanje šiptarskih poslastičarnica."

Bekim Fehmiu se sjećao tog vremena i godinama pričao kako je u malobrojne svijetle primjere ubrajao Zorana Radmilovića. Kada su po Beogradu počeli da  razbijaju albanske poslastičarnice i lokale, Zoran Radmilović je svake noći išao od jedne do druge radnje koje su držali Albanci i od jedne do druge poslastičarnice pokazujući na taj način solidarnost s onima koji su bili na meti, koji su bili ugroženi. Onda bi obavezno svratio u bife Ateljea 212 i tražio da mu donesu vodu. "Šta je, Zorane?", pitali su ga. "Najeo si se baklava pa si žedan?"

"Jesam, majku li vam nacionalističku!", odgovarao je Zoran Radmilović.

(SB)