Piše: DRAGO PILSEL

Ako bismo iz odškrinute riznice materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa koje se čuva u Zemaljskom muzeju BiH, tumači dr. Mirsad Sijarić, pokušali izdvojiti njene najsjajnije bisere, svakako ne bismo mogli izostaviti primjerak pashalne hagade, jevrejskog iluminiranoga kodeksa, širom svijeta poznatog kao Sarajevska hagada.

Sama hagada (hebrejski HAGGADAH – HGD – priča, kazivanje) predstavlja jednu vrstu zbirke vjerskih propisa i predanja unesenih u molitveni red obilježavanja Pesaha, praznika kojim se slavi oslobođenje Jevreja/Židova iz egipatskog ropstva.

Posebnu su važnost ove knjige imale za vrijeme održavanja obredne obiteljske večere – sedera, kada su svi ukućani i gosti s knjigom u ruci iz njih čitali, ili pratili, kazivanja o putu izlaska na slobodu kao i sve što je u obrednom smislu vezano uz tu poznatu starozavjetnu priču.

Predanje čitanja tekstova iz hagade u krugu obitelji doprinijelo je nastanku relativno velikog broja takvih knjiga, među kojima Sarajevska hagada, po svojim umjetničkim vrijednostima i historijskom značaju, zauzima vodeće mjesto.

Sarajevska hagada sastoji se od 142 lista pergamene, veličine 16,5 x 22,8 cm, izrađene od izvanredno istanjene i izbijeljene teleće kože. Na prva 34 lista nalazi se 69 minijatura koje nadahnuto prikazuju stvaranje svijeta, egipatsko ropstvo, izlazak iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom i dalje, sve dok status vođe Jevreja nije preuzeo Jošua, sin Nunov.

Posljednje četiri minijature predstavljaju izuzetak u smislu da nemaju direktan biblijski karakter. Na sljedećih 50 listova nalazi se tekst Hagade pisan s obje strane kvadratnim hebrejskim pismom srednjovjekovnog španjolskog tipa.

Posljednju cjelinu knjige čini naknadno uneseni pjesničko-obredni dodatak, koji sadrži po nekoliko pjesama najslavnijih pjesnika hebrejske književnosti iz njenog tzv. zlatnog doba (od 10. do 13. stoljeće).

Na osnovu stilske analize iluminacija i minijatura s njenih stranica utvrđeno je da je knjiga nastala u srednjovjekovnoj Španjolskoj, u regiji nekadašnje kraljevine Aragon, najvjerojatnije u Barceloni oko 1350. godine – moguće kao dar za vjenčanje članova dviju poznatih obitelji Šošan i Elzar, jer se njihovi grbovi: štit s rozetom/ružom (hebr. – shoshan) i krilom (hebr. – elazar) nalaze na stranici na kojoj je i grb grada Barcelone.

Prema bilješci iz same knjige, ona je nakon progona Židova iz Španjolske (1492. godine) promijenila vlasnika, ali ne znamo imena ni novih ni starih vlasnika. U bilješci nastaloj 1609. godine (Venecija?) kaže se da knjiga ne govori protiv Crkve, što je vjerojatno rezultat provjere njenog sadržaja od strane Svete inkvizicije.

Tijekom 16. i 17. stoljeća knjiga se nalazi na prostoru sjeverne Italije, što potvrđuju dvije kratke zabilješke na njenim stranicama, a kada i pod kojim okolnostima dospijeva u Bosnu, nije poznato.

Njen pouzdan trag u povijesti ponovo se javlja 1894. godine kada je Zemaljski muzej otkupljuje od sarajevske sefardske obitelji Kohen, za sumu od 150 kruna.

Iz Sarajeva je poslana na analizu u Beč, odakle je, uz određene peripetije, vraćena poslije nekoliko godina. Dosljedna vlastitoj sudbini, Sarajevska hagada ni u muzejskoj zbirci ne nalazi trajniji mir.

Prvih dana nakon ulaska njemačkih vojnih snaga u Sarajevo 1941. godine, njihove vlasti od tadašnjeg direktora Joze Petrovića zahtijevaju da im se preda tada već dobro poznati kožni kodeks. Petrović, uz pomoć kustosa Derviša Korkuta, uz ogroman rizik takvog postupka, uspijeva izvrdati tom zahtjevu, te se Hagada sklanja na sigurnije mjesto, prema vjerodostojnim kazivanjima, u džamiju, u jednom od muslimanskih sela na planini Bjelašnici, gdje je i dočekala kraj Drugog svjetskog rata.

Naredni pokušaj otuđivanja dogodio se pedesetih godina prošlog stoljeća kada su opet radnici Zemaljskog muzeja BiH spriječili krađu, da bi, nadati se, posljednji put ovaj vrijedni rukopis bio ugrožen na početku opsade Sarajeva 1992. godine, kada se Zemaljski muzej BiH našao na prvoj liniji obrane grada i kada je doživio teška razaranja, od kojih se još uvijek nije u potpunosti oporavio.

Odnedavno, Sarajevska hagada je, prvi put u svojoj prebogatoj i burnoj povijesti, izložena i dostupna široj kulturnoj javnosti u posebno osiguranom prostoru, u posebnim prigodama i pod točno definiranim uvjetima.

Iznesene činjenice o Sarajevskoj hagadi (zahvaljujem dr. Sijariću i suradnicima), kako one do kojih se došlo analizama i istraživanjima, tako i one znane nam kroz kratke zabilješke ispisane na njenim stranicama, te kroz predanja koja je prate desetljećima, ovu knjigu čine neprocjenjivim izvorom za istraživanje kulturne prošlosti jednog naroda u stoljetnoj potrazi za domovinom, te živim svjedokom otvorenosti jednog društva i sredine, u kojima strah od drugačijeg nikada nije bio neizlječiva bolest.

I tu zastanimo, tu i ovdje učinimo potrebnu refleksiju!

Ponovimo: Sarajevska hagada, za čije su spasenje hrabri ljudi bili spremni poginuti, živ je svjedok otvorenosti jednog društva i sredine, u kojima strah od drugačijeg nikada nije bio neizlječiva bolest.

Dakle, ta bolest, strah od drugog i drugačijeg – postoji, ali je izlječiva.

Ja sam se molio, pred Sarajevskom hagadom, knjigom koja je preživjela izgon Židova, inkviziciju, zub vremena, Prvi i Drugi svjetski rat, te agresiju na Sarajevo i opsadu grada, da mi bude darovana još veća snaga i još dodatno vrijeme kako bih se nastavio baviti ovime čime se bavim. Naime, ja tražim lijek protiv spomenute bolesti.

Pisac Dževad Karahasan (Duvno, 1953.) kaže kako je temeljni ljudski strah, strah od drugoga.

Ja ću opet, jer sam tvrdoglav i blesav, i mislim da treba ponavljati, da treba život dati u tom ponavljanju, još jednom navesti riječi pokojnoga kardinala Franje Kuharića i njegova zamjenika na čelu episkopata, šibenskog biskupa fra Srećka Badurine, uz poklik: ”Ne činite to, braćo, u tim Srbima, u tim Bošnjacima, u tim Hrvatima, u tim Crnogorcima, Albancima, Makedoncima, Turcima, Grcima i drugima… je utjelovljen sam Isus Krist, nemojte to nikada i nikako zaboraviti!”

Zastrašujući su razmjeri govora mržnje u pojedinim medijima i internet forumima nekih dnevnih novina i portala. Sloboda medija ne znači slobodu širenja mržnje, jer se na taj način destabiliziraju odnosi većinskog i manjinskog naroda ili među građanima općenito. Opet sam dobio pismo u kojem mi se kaže da me treba srediti ”metkom u potiljak”.

Vidjeli smo, dakle, ni biskupi nisu imuni na govor mržnje i etničke netolerancije jer je jedan, optužujući vlast da se pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće program indoktrinacije ideologijom homoseksualizma, bio kazao da se ”zaboravlja da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”. A to je duboko nekršćanski, necivilizacijski, sramotan nasrtaj na slobodu pojedinca i na njegov spolni i etnički identitet.

Umro je biskup, Amfilohije, i opet mržnja u potocima. Štogod da je taj čovjek krivo uradio (a notirao sam i ponavljam toponime njegovih promašaja: Milošević, Arkan, Karadžić, Šešelj, kojekakva proklinjanja…) ja mu ne zaboravljam veliko teološko djelo i to što je obnovio život Crkve Kristove u Crnoj Gori. (Vratit ću se Amfilohiju, zaslužuje osvrt, ali ne sada kada promatramo sablazne prizore nepoštovanja epidemioloških mjera prilikom ispraćaja i sahrane mitropolite crnogorsko-primorskog).

Potres je jako pogodio braću i sestre u Izmiru i eno tamo grčke naciste koji se naslađuju.

Ne ljudi, ne tako!

Svima, ali baš svima želim reći to što me potreslo dok sam stajao pred Hagadom: Ne možemo više ovako! Spaja nas više nego što nas razdvaja.

Nove generacije katolika, pravoslavaca i ostalih kršćana, muslimana, židova i drugih, te agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene – skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje: da bude mira među ljudima i da bude pravednosti.

Društvo koje poprima oznake mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg ćemo polaziti, jer se iza pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život.

Dugujemo, tu introspekciju na koju vas pozivam, nekoj boljoj Hrvatskoj (i svakoj našoj zemljici) koju priželjkujemo i trebamo kao nikada do sada.

(Prenosimo s portala Autograf)