Piše: IVO KOMŠIĆ

Sa sobom su nosili dokumente usvojene na Saboru u Sarajevu 6. februara – Deklaraciju koja je imala politički značaj, koncept federalnog uređenja države, kartu na kojoj su kantoni bili ucrtani, s međusobnim granicama i veličinom teritorije, brojem stanovnika i njihovom nacionalnom strukturom.

Delegacija je već sutradan po dolasku otpočela intenzivne razgovore. Plan je trebalo prezentirati pred američkim kongresmenima i senatorima, pred Vladom i njenim funkcionerima, te kabinetu predsjednika Clintona i ostalim američkim zvaničnicima. Američka administracija je za medijatora pregovora odredila Charlesa Radmana.

Osim njega većina drugih sugovornika nije bila upoznata s prijedlogom mirovnog rješenja za BiH tako da su tražili detaljna objašnjenja. Inzistiralo se na statistici, odnosno na preciznim ciframa na kojoj teritoriji se protezala zamišljena Herceg-Bosna i koliki broj Hrvata je uključivala.

Ta statistika je bila na strani novog prijedloga jer on nije bio zasnovan na ”humanom preseljenju” naroda nego na njegovom očuvanju na prostorima gdje je vjekovima obitavao. Uz to, lako je bilo pokazati rezultatima popisa iz 1991. godine da je Herceg-Bosna stvarana s jednom trećinom Hrvata BiH i da su Hrvati u većini općina koje je ona obuhvaćala bili u manjini.

Zbog toga su i izvršeni tako brutalni zločini – trebalo je većinu jednog naroda podrediti manjini. To su svi lako shvaćali.

Važno pitanje koje su svi postavljali odnosilo se na stav Katoličke crkve u BiH prema novom planu. On je, međutim, bio vidljiv iz Rezolucije u kojoj je u tačci 10. stajalo da Sabor prihvaća stajališta koja u kontinuitetu izražava Katolička crkva u BiH. Potvrda tome je bio i telegram podrške kardinala Puljića stavovima HNV-a koji je predstavio u svim razgovorima predsjednik HNV-a.

Intenzivni razgovori su vođeni s velikim brojem senatora i kongresmena, sa šefovima parlamentarnih grupa, s predsjednikom Kongresa, s državnim sekretarom Warrenom Christopherom, njegovim suradnicima iz kabineta i članovima Vlade, državnim tajnikom za sigurnost Anthonyjem Lakeom, s Madeleine Albright, potpredsjednikom države Alom Goreom, veoma utjecajnim republikancem Bobom Doleom.

Zanimljivo je bilo da američki dužnosnici nisu ispoljavali nikakve unutarnje političke i stranačke razlike, inače karakteristične za njihova predstavnička državna tijela. I demokrati i republikanci bili su jedinstveni u odnosu prema BiH i u podršci koju su dali prezentiranom planu.

Ti razgovori su trajali pet dana, od ponedjeljka do petka, 21. do  25. februara. Posebno je odlučan bio državni sekretar Christopher. On je tvrdio da je politički savez Hrvata i Muslimana u BiH strateška osnovica američke politike na Balkanu i da će taj savez primorati Miloševića i Karadžića na prekid rata i pregovore. Također je iznio stav da je njihova administracija spremna podržati sporazum o Federaciji između muslimanskog političkog vodstva i Hrvatskog Narodnog Vijeća, ukoliko bi sporazum odbio Tuđman.

U tom slučaju bi sporazum potpisao u ime be-ha Hrvata predsjednik HNV-a, a Tuđman bi dobio status Karadžića. Hrvatska bi u tom slučaju bila proglašena agresorom u BiH, dobila bi sankcije, HVO bi bio proglašen paravojskom i nad njim bi bila primijenjena sila.

Međutim, potpis predsjednika HNV-a na sporazum bez predstavnika Herceg-Bosne i Tuđmana bio bi samo pokriće za stranu vojnu intervenciju jer bi HVO ostao izvan tog utjecaja. Državna delegacija je inzistirala da sporazum o miru i uspostavljanju Federacije BiH trebaju potpisati oni koji su formirali Herceg-Bosnu, oni je svojim potpisom trebaju i likvidirati. To je bio jedini način da se bez vojne intervencije HVO i HV koja je bila u BiH, stave pod kontrolu.

Također, inzistiralo se da svoj potpis na sporazum stavi i predstavnik HNV-a kao budući politički partner u provođenju sporazuma.

Washingtonski pregovori su trajali od subote, 26. februara, do utorka, 1. marta, kada je sporazum o uspostavljanju Federacije BiH parafiran.

Pregovori su trajali samo četiri dana i postignut je sporazum do koga evropski pregovarači i posrednici nisu mogli doći za dvije godine pregovaranja. U ovim pregovorima nitko iz Evrope nije sudjelovao, nije sudjelovao ni Tuđman, ni Izetbegović, ni Boban, ni Karadžić.

Uspjeh je omogućio sam prijedlog HNV-a koji je prezentirala državna delegacija kao svoj, na čelu sa Harisom Silajdžićem.

Na prvom sastanku sa američkim posrednikom Radmanom i delegacijom koju je predvodio Mate Granić, ministar inozemnih poslova RH, u kojoj su bili novi predstavnici Herceg-Bosne, Zubak i Akmadžić, 26. februara, na stol su stavljeni principi zasnovani, uglavnom, na Rezoluciji usvojenoj na Saboru u Sarajevu:

1. da hrvatsko-muslimanski entitet, koji se može dogovoriti u ovim uvjetima, ne smije imati nacionalna obilježja i biti odvojen nacionalnim granicama među Hrvatima i Muslimanima; to rješenje mora predvidjeti mogućnost naknadnog uključivanja Srba u federalno uređenu državu;
2. kantoni (regije) se ne smiju međusobno povezivati u državne zajednice po nacionalnoj osnovi;
3. država BiH mora se decentralizirati;
4. kantoni trebaju biti formirani na više kriterija, a ne samo na etničkom;
5. sve regije (kantoni) trebaju biti ravnopravne;
6. nacionalni interesi trebaju biti zaštićeni kroz institucije države i na svim razinama;
7. BiH će ući u konfederaciju s Republikom Hrvatskom.

Osnovni cilj je bio da se Herceg-Bosna utopi u Federaciju BiH i da se stvore uvjeti za utapanje Republike Srpske u tu istu Federaciju.

Pregovori su vođeni u vremenu kada se Karadžić nije mogao dovesti za pregovarački stol, kada je on nastupao s pozicije sile koja mu je bila osigurana okupacijom oko 65 posto teritorije BiH.

Za američku stranu ovaj sporazum je bio u dvostrukom smislu strateški. Prvo, kantonalno uređena Federacija je bila prilika da se područja pod kontrolom RS-a uključe u nju pod dvostrukim pritiskom, i iz Sarajeva, i iz Zagreba.

Drugo, u slučaju da sve bude uzalud, sporazum omogućuje vojni savez Hrvata i Muslimana, odnosno njihovih združenih snaga, uključujući i one iz Hrvatske, i vojnu pobjedu nad Karadžićem i njegovom Republikom Srpskom. Stav o konfederaciji s Hrvatskom trebao je biti dodatni pritisak u tom smjeru i upozorenje Karadžiću.

Uz to, Muslimani i Hrvati su imali moralno i političko pravo združenim vojnim snagama poraziti zajedničkog agresora.

Radi svega toga je novoformirana federacija imala naziv ”Federacija Bosne i Hercegovine”. Ona, dakle, nije bila projektirana samo za područja koja su u tom trenutku bila pod kontrolom Armije BiH i HVO-a i koja su naseljavali Hrvati i Muslimani.

Ona je bila projekat za cijelu BiH, u međunarodno priznatim granicama i u koju je trebalo naknadno, kada se steknu uvjeti, mirnim ili vojnim sredstvima, uključiti be-ha Srbe i područja koja su naseljavali. Na to je veoma jasno ukazivala karta federalnih jedinica na kojoj su ucrtani kantoni koji su se prostirali na teritoriji Republike Srpske, a koji su trebali postati dio Federacije BiH.

To je jasno potvrdio i Radman na koncu pregovora kada je na pitanje što sa Srbima, državnoj delegaciji BiH odgovorio da ne trebaju brinuti, da će ”oni” Srbe ”ugurati” u Federaciju.

Iako su pregovori trajali samo četiri dana, ipak nisu bili bez poteškoća. U Granićevoj delegaciji su bili Zubak i Akmadžić koji su na svaki način nastojali u okviru Federacije BiH sačuvati Herceg-Bosnu.

Državna delegacija nije uopće stavila u pregovaračku proceduru tzv. četverostepenu federaciju i o njoj uopće nije bilo riječi u razgovorima koji su prethodnih dana vođeni s predstavnicima američke administracije. Nju nitko nije pominjao niti je na njoj inzistirao Radman, medijator u pregovorima. I državna delegacija i on su se ponašali kao da ta opcija nije ni postojala.

Što se tiče državne delegacije, ova opcija je bila samo mamac da se uđe u pregovore. Na njoj nije inzistirao ni Granić, ali zato jesu Zubak i Akmadžić. Svojim opstrukcijama u pregovorima, Granića su dovodili do suza.

On se žalio kako ne zna što da radi s njima, kako su stalno na telefonskoj vezi sa Šuškom i kako on ne može doći do Tuđmana ”jer mu je predsjednik u zraku”. Mislilo se da je to neka njegova metafora, međutim, predsjednik je stvarno ”bio u zraku”, bio je u avionu u posjeti Albaniji tako da mu je bio nedostupan.

Zapravo ni Granić ni Tuđman nisu imali nikakvog stvarnog uticaja na sam tijek pregovora niti na njihov konačni rezultat. Očito je bilo da je Granić imao zadaću postići sporazum po svaku cijenu tako da se on cijelo vrijeme ponašao kao posrednik između državne delegacije i članova njegove delegacije.

Nastojanja Zubaka i Akmadžića nisu imala efekta. Radman ih nije uvažavao i inzistirao je samo na tome da se razgraniče nadležnosti federalnog i kantonalnog nivoa vlasti. Oni su u tome vidjeli priliku da opstruiraju pregovore pa su inzistirali na što većim ovlastima kantona u odnosu na državu.

Htjeli su sve bitne funkcije države smjestiti u kantone, faktički bi država bila samo prazni okvir. To nije uspjelo iako se ušlo u kompromise i date su neke koncesije.

Državnoj delegaciji, kao i Radmanu, bilo je stalo do sporazuma, do mira u BiH, konačno do postizanja takvog ustavnog rješenja u kome više neće biti Herceg-Bosne. Radi toga su i date koncesije koje inače nisu bile predviđene planom.

Tako se desilo da je u nadležnost kantona pripala policija, školstvo i zdravstvo. To je bila velika koncesija, ali u poređenju sa svim ostalim ovlastima koje su pripale državi, u tom trenutku nije bilo vrijedno prekida pregovora.

Federacija BiH je trenutno bila uspostavljena samo na prostorima koji su bili izvan RS-a, ali je bila projektirana za cijelu BiH. Ona je osiguravala cjelovitost države, ukidala ratne tvorevine Herceg-Bosnu i Republiku Srpsku, osiguravala mir, zaustavljala preseljavanja naroda i omogućavala povratak prognanih i raseljenih.

Neke ovlasti države su žrtvovane i prenesene na kantone samo da bi se došlo do sporazuma. Također, sporazum o Federaciji prekidao je daljnje provođenje Tuđmanovog zločinačkog plana, a Herceg-Bosnu/HVO automatski učinio predmetom Međunarodnog krivičnog suda u Hagu.

Parafiranje sporazuma imalo je nevjerojatan uspjeh. Državna delegacija je tu noć, 1. marta, kada je sporazum parafiran, dobila informacije da su borbe između HVO-a i Armije BiH automatski prekinute.

Navodno su već sutradan ujutro i jedni i drugi vojnici na nekim linijama izašli iz zaklona i rovova i krenuli jedni prema drugima bez oružja, grlili se u suzama, proslavljali dugo čekani mir, prekid rata i kraj agonije kroz koju su prolazili.

Ništa manji učinak sporazuma nije bio u Americi i Kanadi. Rat u BiH između Hrvata i Muslimana napravio je veliki rascjep među iseljeništvom i izbjeglicama. Činilo se da je ratna propaganda u iseljeništvu napravila veći razdor nego u domovini.

Ljudi su desetljećima živjeli jedni s drugima u tuđini, bez neprijateljstava, međusobno se pomagali, zajedno tugovali za domovinom, imali zajedničke želje za njen napredak. Rat ih je udaljio jedne od drugih, stvorio nepovjerenje, često neprijateljstva. Sporazum su dočekali s velikom euforijom, sa snažnim emocijama, sa olakšanjem.

Na konačno potpisivanje čekalo se još mjesec dana. Za to vrijeme borbe Armije BiH i HVO-a potpuno su prestale. Velike napetosti su ostale samo u Mostaru.

Stanje se uglavnom počelo normalizirati, konvoji humanitarne pomoći su prolazili bez zastoja. Prve naredne nedjelje zazvonila su zvona na marijindvorskoj katoličkoj crkvi u Sarajevu i održana je misa.

Muslimani susjedi su došli ispred župnog ureda radosni i s oduševljenjem pozdravili otvaranje crkve koja je inače cijelo vrijeme rata bila na meti Karadžićevih granata i snajperista tako da ju je župnik don Luka Brković rijetko otvarao.

Po susjedstvu Muslimani su širili radosnu vijest – ”Kraj je rata, naša crkva zvoni”.

(Prenosimo s portala Autograf)