Nakon uspjeha srpskog ustanka iz 1815. u Crnoj Gori, a prije svega u Srbiji, pojavila se ideja za sjedinjenjem ove dvije države. Te početne tendincije će Srbija i Crna Gora pojačati kada 1866. godine potpisuju politički ugovor kojim se inicira pitanje sjedinjenja država. No, kao odgovor na to srpska vlada šalje svoje agente u Crnu Goru kako bi radili na brisanju crnogorske nacionalne i državne posebnosti. U organizaciji srpske tajne službe je pokušano, najprije ubistvo crnogorskog monarha, a potom i oružana pobuna.

Bez obzira na rezultate te i sličnih akcija, javnost Crne Gore ostaće podjeljena na zagovornike bezuvjetnog pripojenja Srbiji i one koji će zagovariti striktno očuvanje državno-pravne crnogorske posebnosti i/ili tražiti autonomiju u budućoj zajedničkoj južnoslavenskoj državi. Tokom 1913. i 1914. godine će početi pregovori o stvaranju srpsko-crnogorske federacije ili konfederacije, ali oni će biti naglo prekinuti izbijanjem Prvog svjetskog rata i Austro-Ugarskom okupacijom 1916. godine.

Tokom boravka u izbjeglištvu obje vlade, a nakon što crnogorski kralj Nikola I. nije bio kontaktiran oko Krfske deklaracije 1917.dolazi i do trajnog kvarenja diplomatskih odnosa zbog sumnji u želju Srbije da anektira Crnu Goru. Osnovni razlog za te sumnje se našao u činjenici da Srbija osniva i financiras Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje koji predvodi crnogorski eks-premijer Andrija Radović. Tokom kapitulacije Austro-Ugarske oktobra 1918. crnogorski komiti razoružali su najveći broj tamo prisutnih okupatorskih trupa, no ubrzo će biti pokušano da ih se razoruža od "oslobodilačke" srpske vojske .

Komandant srpskog Glavnog štaba, vojvoda Živojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivom Jadranske trupe, iz Peći (Kosovo) da hitno krenu k Crnoj Gori i reokupiraju je. Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle i četničke formacije Koste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena srpska vojna uprava i policijski sat. Dio daleko malobrojnijih savezničkih jednica Francuske, Velike Britanije, SAD i Italije također je razmješten u Crnoj Gori . Crnogorske komite su od strane srpskih vojnih vlasti pozvane da polože oružje. Napetost je rasla, jer su očekivanja bila da Srbi napuste Crnu Goru, te da se u nju vrati Nikola I. i da se Kraljevina Crna Gora restauira i/ili, u drugoj varijanti, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom.

Uoči Podgoričke skupštine 1918. Srbi  su u Podgorici srušili obelisk podignut u čast crnogorskog velikog vojvode Mirka Petrovića Njegoša u centru grada.

Tokom Austro-Ugarske okupacije Kraljevine Crne Gore, ona je po međunarodnom pravu, nadalje ostala u statusu "zaraćene strane". Legitimitet kralja Nikole I. niko nije osporavao a sile Atante, uključujući i Kraljevinu Srbiju, držale su ambasadore pri sjedištu njegove Vlade u egzilu. Posljednji saziv Crnogorske narodne skupštine izabran je 1914. godine i imao je ustavni mandat. No, uprkos tome, srpska vlada osniva Centralni izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore čiji osnovni zadatak postaje organiziranje izbora za novi parlament koji bi trebao glasati o prisajedinjenju. Tom protupravnom odlukom dolazi do kršenja nezavisnosti Crne Gore (ukljuujući važeći Ustav Kraljevine Crne Gore) pošto samo kralj ima pravo proglasiti izbore. Tzv. izbori koje je sproveo Centralni Izvršni Komitet održani su, ne samo protv važećeg Ustava, već u protiv crnogorskih izbornih zakona . Kako bi se spriječio povratak protivnika ujedinjenja iz Austro-Ugarskog zarobljeništva ili iz zemalja Antante, srpski Vrhovni vojni štab šalje naredbu nadležnim štabovima da zabrane povratak u domovinu crnogorskim oficirima, vojnicima dok se ne dovrše izbori , Slično tome, srpska vlada je zatražila i dobila od Francuske odluku o diplomatskom blokiranju povrataka kralja Nikole I. i njegovih sinova iz izbjeglištva. Umjesto dopuštenja za povratak u svoju domovinu, on dobiva lažne garancije od francuskog ministra vanjskih poslova da će neovisnost Crne Gore biti zaštićena.