GENIJE IZ TELALA : Divimo se, sjećamo i poštujemo

ISMET ALAJBEGOVIĆ ŠERBO bio je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih umjetnika u njenoj bogatoj istoriji, «zvijezda vodilja koju su mnogi bezuspješno kopirali, rijetki slijedili, a još uvijek - niko naslijedio»; u petak, 6. marta, obilježili smo devedeset godina od njegovog rođenja.

  • Kultura

  • 09. Mar. 2015  09. Mar. 2015

Novinar i publicista Vehid Gunić, koji se istraživanju sevdalinke posvetio više nego bilo čemu u vlastitom životu, govorio je u serijalu Velikani sevdaha koji se emituje na FTV-u da se slavni Splićanin, kompozitor Ivo Tijardović, autor operete Male Floramye, čudom čudio kada je Ismetu Alajbegoviću Šerbi u svom gradu, početkom sedamdesetih godina, odsvirao skoro cijelu operetu koju je napisao, da bi je Šerbo na klaviru odmah savršeno ponovio. Kao da ju je prije toga čuo i odsvirao ko zna koliko puta. Šjor Ivo nije poznavao čika Ismeta, pa se zato i čudio. Ukratko, Šerbo je imao apsolutni sluh i bio je apsolutni genije.

SA ZAIMOM U NOVU EPOHU

«Genijalnost je ono što zadivljuje. A genijalnost je više od talenta. Tačnije, talenat bez muke rješava ono za šta prosječni moraju uložiti dosta truda i napora. S druge strane, ono što je i talentu nemoguće, genijalac rješava bez muke. Šerbo je upravo to činio na polju sevdalinke. Njegova instrumentalno izvedbena rješenja u sferi hipersenzibilne i vrlo zahtjevne sevdalinke, danas su uzorno neponovljiva. Odnosno, kako bi to rekao Ebner-Eschenbach 'genij pokazuje put, a talenat ga slijedi'. U tom smislu, Šerbo je bio zvijezda vodilja koju su mnogi bezuspješno kopirali, rijetki slijedili, a još uvijek - niko naslijedio», tvrdi dr. Esad Bajtal, autor knjige Sevdalinka - Alhemija duše.

Nešto je, iskonski, i istinski genijalno, nepatvoreno, u sebi nosio Ismet Alajbegović Šerbo, iako u početku muzički neuk i bez časa solfeggija u životu. «Ismet Alajbegović Šerbo je po svjedočenju mnogih, a što i njegova djela govore, bio muzički genijalac. Tačno je da u početku nije poznavao note, ali su note i harmonija bile u njemu. Njegov kolega, također muzički genije, Spaso Berak govorio mi je da je on jedno vrijeme zapisivao Šerbine melodije i aranžmane i to tako što bi Šerbo na harmonici odsvirao dionice svih instrumenata u orkestru, a Spaso bi ih zapisivao.

Kad bi to poslije orkestar odsvirao... zvučalo bi prekrasno. Kasnije je Šerbo naučio note i sam bilježio svoja djela. Kao instrumentalista bio je također nenadmašan. Ono što ga je krasilo kao harmonikaša je prodiranje u bit onoga što je svirao na harmonici, bilo da je to bosanska sevdalinka, makedonska, srbijanska, ili bilo koja druga narodna muzika», objašnjava Enisa Hajdarević-Šojko, urednica na BH radiju 1.

«Nije baš da Šerbo nije znao note. To bi govorili oni koji su posvršavali neke škole. Šerbo, doduše, nije završio škole, ali se solidno snalazio i u notnim zapisima. A aranžmane je radio savršeno dobro, bez raspisivanja. To njemu naiđe tako, na licu mjesta... Kaže, ti ćeš to svirati, ti ćeš to... Je'n, dva, tri... I to je to», kaže u razgovoru za naš list Slobodan Vidović, harmonikaš koji je početkom 1987. naslijedio Šerbu na mjestu šefa Velikog narodnog orkestra RTV Sarajevo, kada je Šerbo otišao u penziju, a i on sam danas je umirovljenik.

«U Veliki narodni orkestar RTV Sarajevo došao sam 1980., kad je Jovica Petković, koji je svirao drugu harmoniku, otišao u Austriju. Još sam kao student na Muzičkoj akademiji u Sarajevu sarađivao sa Muzičkom produkcijom RTV SA i svirao u Narodnom orkestru kada bi Šerbo, ili Jovica bili odsutni, a sarađivao sam i sa Tamburaškim orkestrom, i radio u Muzičkoj školi na Ilidži. Bio sam mlad, željan svega i bila mi je velika čast svirati sa muzičarima kao što su Šerbo, Jovica i mnogi drugi koji su svirali u ova dva orekstra. Uglavnom, Jovica me pitao da li bi svirao umjesto njega, odgovorio sam potvrdno, pa sam u radni odnos primljen oko 20. septembra 1980. godine. Šerbu pamtim jako dobro, bio sam mu zamjenik, desna ruka. Stvarno smo kvalitetno sarađivali i odlično se slagali. Sve najljepše što neko može reći o jednom čovjeku ja mogu reći o Šerbi.»

Zaim Imamović je od Ismeta Alajbegovića Šerbe bio stariji pet godina. Zaim je rođen 1920., a Ismet 1925. godine. Bili su veliki prijatelji, a može se slobodno reći i da su kraj II svjetskog rata dočekali zajedno, u Sarajevu, s harmonikama u rukama. «Njih dvojica su odsvirali i otpjevali jednu pjesmu kad je osnovano Radio Sarajevo, pretpostavljam borbenu, ne vjerujem baš da je bila sevdalinka, u aprilu 1945. godine.

Neposredno nakon što je jedan tehničar, umjesto spikera, majstor Cigo, tako su ga zvali, Đorđe Lukić, otvorio program riječima: 'Ovdje Radio Sarajevo! Smrt fašizmu - sloboda narodu!' A, njihova saradnja je trajala još od kad su učili svirati harmoniku u Kulturno-umjetničkom društvu Gajret u Sarajevu, pa su zajedno i svirali na igrankama, ili kako se to već tada zvalo. I poslije rata su nastavili sarađivati na Radio Sarajevu: Šerbo je svirao, a tata je pjevao. Jer, nisu mogli obojica svirati. Sjećam se da mi je tata pričao kako mu je Šerbo rekao: 'Ti bolje pjevaš... Haj' ti pjevaj, a ja ću svirati.'», veli Nedžad Imamović, Zaimov sin.

«U Tamburaškom orkestru Radio Sarajeva počeo sam svirati 1969., a zaposlio sam se 1970. i počeo da sviram gitaru u Narodnom orkestru koji je tada vodio Ismet Alajbegović Šerbo. I to je bila moja prva ozbiljna saradnja sa Šerbom. Upoznao sam ga još dok sam bio dječak, pošto je, kao što već rekoh, sarađivao s mojim tatom, radili su zajedno, a i bili su dugogodišnji prijatelji. Šerbo i Jovica Petković su naizmjenično vodili Orkestar - jednu godinu šef je bio Šerbo, a sljedeću Jovica. I to je vrlo dobro funkcionisalo. A čak je i Jovica Petković priznao da je neke harmonije prvi put čuo od Šerbe i izuzetno ga je cijenio i poštovao. I šta god bi Šerbo rekao Jovica je to prihvatao bez pogovora».

D. Bajramović

(Kompletan tekst pročitajte u novom broju Slobodne Bosne)

trenutak ...