E nećemo tako, Dino

Životni putevi brojnih naturščika koji su ostavili neizbrisiv trag u povijesti bosanskohercegovačke kinematografije i koji su maestralnim tumačenjem zahtjevnih uloga stekli besmrtnu filmsku slavu

  • Show

  • 30. Avg. 2012  

U odličnom scenariju Ranka Božića, po kojem je Ademir Kenović 1986. režirao TV film Ovo malo duše, stari Jusuf govori svojim prijateljima: “Meni je jedan Čeh, veterinar, još prije onog rata pričao da po tom nji'ovom vjerovanju u starim knjigama piše da je Bog bio naumio čo'eku da živi hiljadu godina.”

“Hiljadu godina? To bi bio život. I šta je bilo?”, upita jedan od Jusufovih ahbaba. “To je bilo kad je Bog prvog čo'eka stvorio Adema, dobro se sjećam, Adem se zvao. Dao mu sav rahatluk: i pojest, i popit, i ženu mu stvorio, samo u nekake jabuke da ne diraju, k'o biva to su Božje jabuke, a sve drugo je nji'ovo. Al' ta ženetina navrati Adema da trgaju jabuke, Bog vidio, kako ne bi, naljutio se i kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. Otad ti se čo'ek muči, živi i umire k'o i svako hajvanče, sve zbog ote žene”, objasnio je stari Jusuf. “O jeb'o joj ja mater!”, reče mu prijatelj.

Lik starog Jusufa u filmu Ovo malo duše tumačio je legendarni glumac Zaim Muzaferija, zapravo najpoznatiji naturščik u BiH. Uvodni dijalog iz Kenovićevog filma samo je, međutim, kratki hommage Zaimu Muzaferiji, a u nastavku teksta saznaćemo gdje su i šta danas rade naturščici koji su također ostavili neizbrisiv trag u kinematografiji BiH.

U filmskom klasiku Ovo malo duše nezaboravnu ulogu ostvarila je i Branka Rađenović, koja je tumačila lik Senade, Nihadove (Davor Janjić) nesretne ljubavi. “Čovjek ti je, Senada, teški hajvan, i ovo malo duše što ima, šejtan mu je dao da se pati...” Ili, “kud vazda žuriš? Sjedi malo, ne živi čovjek sto godina nego šes'et...”, samo je dio dijaloga Senade i Nihada, kojih se Branka Rađenović danas rado prisjeća.

“Dobro se sjećam rada na ovom filmu, iako je prošla 21 godina što mi zvuči zastrašujuće. Kao član Dječijeg dramskog studija RTV Sarajevo, koji je tada vodio Tonko Marčić, prijavila sam se na audiciju i dobila ulogu u filmu. U početku mi je to djelovalo nestvarno. Filmska ekipa je bila neposredna, brižna prema nama djeci, a iskustva nova, zanimljiva i upečatljiva. Osim što sam uživala tokom snimanja, drago mi je što sam mogla da sagledam kompleksnost filmskog posla. Iako je moj doprinos tom filmu bio mali, drago mi je da sam bila dio jedne tople ljudske priče o običnom čovjeku, o prihvatanju života onakvog kakav nam je namijenjen, priče čiju je dubinu publika prepoznala i nagradila. Nažalost, nisam u kontaktu ni sa jednim članom filmske ekipe jer rat je učinio svoje”, objašnjava nam Branka Rađenović (djevojački Arnautović), koja je u Sarajevu živjela do 1992. godine.

U svijetu slavni filmadžija Francis Ford Coppola kategorično tvrdi da je scena iz kultnog bh. filma Otac na službenom putu Emira Kusturice (autor scenarija je Abdulah Sidran) u kojoj dječak Malik uz zlokobno zavijanje sirene ambulantnog kombija prati djevojčicu Mašu na njeno posljednje putovanje, jedna od najpotresnijih u povijesti svjetske kinematografije!

Štaviše, Francis Ford Coppola ne krije da je oproštaj Malika i Maše u nekoliko navrata htio “kopirati” u svojim filmskim projektima, ali da je shvatio da je veličina ljubavi, nježnosti i razarajućeg dječijeg bola u toj sceni neponovljiva!

Znajući o kakvom je izvrsnom filmu riječ, nije čudno što Otac na službenom putu (Zlatna palma u Cannesu 1985.) većina kritičara smatra najboljim bh. filmom svih vremena, te što svako njegovo novo prikazivanje (kao što je to slučaj proteklih dana na BHT-u) privlači nove generacije gledalaca.

No, podsjetimo se na potresni razgovor djevojčice i dječaka. Maša: “Ti sad plačeš.” Malik: “Kako znaš?” Maša: “Ponekad sve znam. I tvoja mama plače.” Malik: “Plače.” Maša: “Ne treba da plače.” Malik: “I ja joj kažem, al' džabe.” Maša: “Daj mi ruku... Voliš li me?” Malik: “Više nego ikoga na svijetu! Više nego sebe!”

Dok je igrao lopte s drugovima iz osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević u sarajevskom naselju Mejtaš, Morena Debartolija (tumači lik Malika) zapazili su Emir Kusturica i njegov asistent na filmu Otac na službenom putu, reditelj Miroslav Ćiro Mandić. “Pozvali su me da dođem do njih, pitali me da li bih igrao u filmu i vrlo brzo su se dogovorili sa mojim roditeljima. Snimanja tog filma se uvijek sjećam sa radošću. Najbolje u svemu je bilo to što skoro dvije godine nisam išao u školu. Kasnije sam imao ponude za snimanje nekoliko filmova, ali moji roditelji to nisu odobrili. Kad sam se osamostalio, shvatio sam da gluma baš i nije nešto čime bih se želio baviti u životu”, kaže Moreno Debartoli.

Neponovljivi lik nježne djevojčice Maše tumačila je Silvija Puharić (udato Marijanović), koja se 1983. prijavila na audiciju u Sutjeska filmu u Titovoj ulici u Sarajevu. “Imala sam tada samo devet godina i na audiciju sam došla s tatom. Samo me ubacio unutra kao da veli: Čekaj ti tu sama, a ja odoh na pivu! Sva djeca su bila uz svoje roditelje, jedino sam ja bila sama. Onda sam ušla u prostoriju i sjela na stolicu u kojoj je prije mene sjedio Emir Kusturica. Vrlo brzo mi je tadašnji Emirov asistent, reditelj Ćiro Mandić, rekao: Hodi ti mala 'vamo. Pitao me za ime i prezime, gdje stanujem, znam li čitati... Kada sam mu odgovorila na pitanja, pitao me: Bi li ti ovo mogla naučiti napamet? To je zapravo bio finalni tekst koji Maša izgovara prije nego što će umrijeti. Tada je došao Moreno (Malik), pa smo zajedno izgovorili tekst. Sutra su moju mamu obavijestili da sam dobila ulogu u filmu Otac na službenom putu”, prisjeća se Silvija Puharić-Marijanović.

U istom filmu Amer Kapetanović tumači lik dječaka Jože Petrovića. “Vidio sam na televiziji da traže djecu od osam do deset godina, a ja sam bio u toj dobi. Otišao sam na audiciju, došao na red i na ulazu mi je direktorica filma Otac na službenom putu Vera Mihić kazala da sam prevelik i da ne mogu ući. Ja joj odgovorim da imam deset godina, na šta ona opet kaže da sam prevelik i da ne mogu ući. Međutim, neka žena koja je tu dovela dijete reče mi da se provučem pored nje kad Vera okrene glavu. Tako je i bilo: ufuram u neku veliku sobu u kojoj je bio ogroman sto i za kojim je sjedilo desetak ljudi. A ja, ni pet, ni šest, nego: Ko je ovdje režiser? Javi se Emir Kusturica i kaže: Ja sam, šta je bilo, sine? Rekoh mu: Ova meni na vratima kaže da sam prevelik, a ja imam deset godina kako ste i tražili. U čemu je problem? Hodi ti 'vamo, reče Kusturica. Na njegovo pitanje znam li pjevati i recitovati, odgovorio sam mu da ništa ne znam. Pa šta znaš?, upita me Kusturica, a ja mu ko iz topa odgovorih: Znam urlikat' kao kojot! Tada sam, na zaprepaštenje svih prisutnih, lijepo zaurlikao”, prisjeća se svoje borbe za filmsku ulogu Amer Kapetanović.

“E, nećemo tako, Dino”, legendarna je replika koju u također kultnom bh. filmu Sjećaš li se Dolly Bell (Zlatni lav u Veneciji 1981.) Emira Kusturice i po scenariju Abdulaha Sidrana izgovara Mirsad Zulić Campo. Po mišljenju relevantnih filmskih kritičara, Mirsad Zulić je od talentovanog naturščika vremenom dobio status zvijezde domaće kinematografije.

U filmu Sjećaš li se Dolly Bell, čije je snimanje počelo u novembru 1979., Mirsad Zulić tumačio je opskurni lik Šinktora. Zulić je imao dvadeset godina kada ga je angažovao Kusturica. “Dvije raje, dvije sarajevske mahale. Kustina Gorica i moj Marijin Dvor, a dijelila nas je nekadašnja Vojna bolnica. I nismo se puno tražili, jer smo se poznavali, igrali smo zajedno lopte, ćize, klikera. Kustu znam čitav život, uvijek se volio petljati u politički sistem, pa me njegove izjave ne iznenađuju i ne zamjeram mu puno. Volio bih ga vidjeti i zbog prijateljstva, a Boga mi, i zbog love, da me malo pogura. Uglavnom, mislim da sam u Dolly Bell odradio svoj posao kako treba. Kusturica me angažovao za snimanje filma Otac na službenom putu, ali sam odustao od snimanja nakon nesporazuma sa direkcijom tog filma, no zatim sam igrao u Kustinom Domu za vješanje. Pavle Vujisić, pokoj mu duši, u vrijeme snimanja Dolly Bell rekao mi je da sam ja njegov jedini nasljednik. I još nešto: nisam oder'o Dolly Bell, to jeste glumicu Ljiljanu Blagojević”, pričao nam je Campo.

Naturščik Saša Zurovac u filmu Sjećas li se Dolly Bell odigrao je nezaboravnu epizodnu ulogu. Zurovac je tumačio lik Klikera, koji je ostao upamćen u povijesti kinematografije i po izvedbi hit pjesme Na morskome plavom žalu.

Fadil Karup Faćo diplomirani je ekonomista. Trideset i četiri godine radio je kao organizator u Televiziji Sarajevo, nakon toga je penzioniran. “Raja s televizije uvijek su me zezala da sam se zaposlio tako što sam se sklonio s kiše u zgradu tadašnje Televizije Sarajevo i prijavio se na recepciju. A, ja se primio k'o drvo. Prva tri filma u kojima sam igrao režirao je Emir Kusturica: Nevjeste dolaze, Bife 'Titanik' i Sjećaš li se Dolly Bell. U TV seriji Tale Derviša Sušića trebao sam igrati naslovni lik. Derviš Sušić, koji je bio moj komšija u Pejtonu na Ilidži, govorio mi je da sam upravo ja taj lik kojeg je on zamišljao dok je pisao tekst. Konj Kulaš mora Taletu biti do pazuha, a ne da glavni glumac bude niži od Kulaša, kazao mi je Derviš Sušić. Reditelj Sulejman Kupusović ipak se odlučio da glavnu ulogu igra Miralem Zupčević”, prisjeća se još jedan naturščik Fadil Karup, koji je igrao, pored ostalog, i u filmovima Miris dunja Mirze Idrizovića, Gazija Nenada Dizdarevića, Sabirni centar Gorana Markovića, TV seriji Kože Aleksandra Jevđevića...

Naturščici iz BiH nisu samo tumačili uloge u filmovima nagrađenim “lavovima i palmama”, nego i u Ničijoj zemlji Danisa Tanovića koji je 2002. dobio u svijetu najveće filmsko priznanje Oscara. Lik jednog od vojnika Armije RBiH u Tanovićevom filmu tumači grafički dizajner iz Sarajeva Almir Kurt.

Prostor je mali je da bi ovom prilikom pažnju usmjerili i na brojne druge bh. naturščike koji su ostavili značajan trag u kinematografiji BiH, ali ćemo makar spomenuti nekolicinu njih: Sarajlija Đami (Dolly Bell i Otac na službenom putu Emira Kusturice te Praznik u Sarajevu Benjamina Filipovića), potom djevojčica Sanela, čiji je lik u filmu Kuduz Ademira Kenovića tumačila Ivana Legin, zatim braća Kerim i Mahir u Kusturicinom Dolly Bell, Luna Mijović iz filma Grbavica Jasmile Žbanić, Edo Livnjak (“babo, dobio sam čet'ri jedinice!”) iz Ovo malo duše Ademira Kenovića, Zorica Vasojević u Filipovićevom filmu Praznik u Sarajevu, Haris Sijarić iz Ljeta u zlatnoj dolini Srđana Vuletića... (Dino Bajramović)

trenutak ...