TJEDNA HEFTARICA: Odlazi teška industrija - vidimo se na sljedećem portalu

Ovo je posljednji broj Slobodne Bosne u ovakvom formatu, papirnatom, starinskom, očito anahronom. S Novom godinom, kao prvi magazin na Balkanu, preselit ćemo se na digitalnu platformu!

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 28. Dec. 2015  29. Dec. 2015

Dugo u noć, u sivu zimsku noć ostanem s operskim pjevačem Ivicom Šarićem i virtuozom na žičanim instrumentima Edinom Karamazovom. Sve su se pjesme poredale, od Vardara pa do Triglava, saglasno, veličanstveno zvuči sinergija dvojice velikih svjetskih glazbenih imena, Šarića i Karamazova: izvedite ih na bilo koju svjetsku muzičku scenu, to će biti prvoklasna senzacija.

Ivica je iz Kraljeve Sutjeske, vjerovatno rođen u Zenici, a Edin Karamazov je iz Zenice, sasvim sigurno rođen u Zenici. Priča mi Karamazov kako mu je bilo ugodno, relaksirano, inspirirajuće surađivati sa Stingom na njihovom zajedničkom albumu koji je doživio planetarni uspjeh. «Na stranu to što je Sting veliki autor, on je i jedan lijepo odgojen momak.»

«A možete li jednu katoličku za mene?», pitam ja dvojicu majstora nakon što su «prelistali» kompletan repertoar ruskih romansi, napolitanskih kancona, uzduž i poprijeko prešli preko Franka Sinatre. «A koja je ta katolička?», upita me neko od njih. «Ona koju pjeva kardinal Vinko Puljić, kada se susretne sa vjernicima u neobaveznom druženju: Tebi, majko, misli lete.» «A kad smo već kod toga», prisjeti se Šarić, «moja mama pita zašto te više nema na OBN-u». I tako to krene...

Dan poslije, na jednoj srbijanskoj televiziji gledam i slušam tamošnjeg ministra vanjskih poslova i, što je u ovom slučaju presudnije, predsjednika Socijalističke partije Srbije Ivicu Dačiča, na stranačkom skupu u Novom Sadu. Valjda će skoro parlamentarni izbori u toj pokrajini pa su svi srpski političari hametice krenuli na vojvođansko biračko tijelo, od Vučića do Dačića.

«Zahvaljujući politici Socijalističke partije Srbije», zbori Dačić, «srušili smo Ustav iz 1974. godine i vratili Vojvodinu u sastav Srbije pa samim tim slučaj Vojvodine nije internacionaliziran kao slučaj Kosova.»

Nazočio sam tim turbulentnim događajima u Novom Sadu u jesen 1988. godine i pisao kako se ne radi ni o kakvom spontanom okupljanju naroda na bazi jogurt-revolucije nego dobro isplaniranom, organiziranom i honoriranom projektu navođenom iz Beograda, odnosno od Slobodana Miloševića. Nekoliko dana kasnije u Međunarodnom press centru, usred Beograda, stiglo mi je «pismo čitalaca», sleđa, u potiljak me udario i na zemlju bacio izvjesni kriminogeni, u to doba srbofanatizirani tip, zvao se Ratko Knežević. Nije u to doba bilo ni obudsmena, ni linija za medije, OSCE-ova i srodnih institucija za podršku novinarstvu. Nekako je, iako sam ja to krio ko zmija noge, informacija da sam nokautiran u prijestolnici Jugoslavije, stigla do moje majke. Hitro me je, ne časeći ni časa, nazvala i urliknula: »Sine, bježi otuda, vazda imaš ovdje i šta jesti i đe spavati». I tako je nekako i ispalo, sa odgođenim plaćanjem.

Godinu-dvije kasnije, u jesen 1991. godine, u prostorijama sarajevskog Doma mladih održana je promocija prvog broja Slobodne Bosne. Ponosna je moja mati bila kad je vidjela da koliko-toliko do mene drže ljudi koje je ona gledala samo na televizijama, kada sam je upoznao sa Ivicom Puljićem, Jasminkom Šipkom, Nijazom Durakovićem, Davorinom Popovićem... Još kad je navečer na Yutelu vidjela sebe, njenoj sreći nije bilo kraja, a šećer joj bez inzulinskih intervencija došao u normalu.

Potkraj te iste godine, 1991., nakon što smo na naslovnici Slobodne Bosne objavili tekst «Sarajevo na četničkom nišanu» stotine anonimnih poziva zatrpalo je moj kućni telefon a jadna moja mama morala je odgovarati na prijetnje, uvrede, psovke kako je znala i umjela. Sa prvim sedmicama rata, u aprilu 1992. godine, bahnuli su neki Jukini ili Kruškini specijalci u ranu zoru na moj kućni prag. «A zašto vam treba?», pitala je mama. «Za razmjenu», odgovorio je neki uniformisani šeret. «Nudi Karadžić Koljevića i Plavšićku za njega.»

Preletjet ćemo pet-šest godina i evo nas (hop!) u martu 1999. u ranu zoru zvoni kućni telefon i mama se javlja: «Senad spava, gospodine, kako ste rekli da se zovete?» «Vasiljević» «A ime?» «Aleksandar» «E sad ću da Vam kažem, generale, ta Vaša JNA je zagorčala život i meni i njemu i cijeloj našoj familiji». Bilo je to u vrijeme kada je NATO alijansa bombardovala Srbiju a Slobodan Milošević, očajnički, iz naftalina aktivirao dugogodišnjeg šefa Kontraobavještajne službe Vasiljevića da spašava što se spasiti ne dade... Mjesec-dva kasnije mama mi je umrla.

«Jesam li dobro odbrusila onom Vasiljeviću?», jedno je od zadnjih pitanja koje mi je postavila.

«Bolje nego Alija, Ganić i Sefer zajedno», umirivao sam je.

Uvijek me kopkalo, mučilo, tištalo koliko smo šećernoj bolesti moje majke doprinijeli ja i Slobodna Bosna. I umalo da zaboravim: ove postbožićne večeri pored Šarića i Karamazova, u društvu je bio i glumac Emir Hadžihafizbegović. «A sjećaš li se ti, buraz», pita me Emir, «koliko se tvoja stara obradovala, kad smo joj u ljeto 1994. godine došli kući?» «Kako se neću sjećati», skoro se raspekmezih, «to je jedina zajednička fotografija koju imam s mamom».

Gotovo sam izludio jednog ljeta koje sam proveo u Zagrebu kad se sa svih muzičkih linija, iz svih stanova i kafića, puštala samo jedna pjesma s albuma Prljavog kazališta, «O mojoj majci». Malo je falilo pa da se posvađam i s najboljim prijateljima koje sam ubjeđivao da je to jedna retro šlagerska ljiga, koju Jasenko Houra nije smislio kao nacionalističku budnicu, i bio sam u krivu.

Dok završavam ovaj broj Slobodne Bosne, posljednji u ovakvom formatu, papirnatom, starinskom, očito anahronom, muči me pitanje kako bih svojoj materi koja je godinama svake hefte obilazila po desetak trafika da provjeri kako se prodaje Slobodna Bosna, objasnio da Slobodne Bosne na trafikama više neće biti i da gleda klikove na internetu i likeove na društvenim mrežama.

P.S., Preksinoćnjem druženju nazočio je i moj prijatelj Šefkija Vatreš, glavni operativac sarajevskog «Pokopa». Zamolio sam Šefku prije mjesec dana da sanira urušavanje maminog mezara. Obavljeno besprijekorno. «Mama bi bila ponosna na tebe», kaže mi Šefkija dok sjedi sa svojom divnom obitelji. Nadam se, Šefko, nadam se...

loading...

trenutak ...