Subota, 29. Septembar 2012 u 11:56

INTERVIEW: Petar Gudelj, pjesnik

Gost ovogodišnje književne manifestacije «Slovo Gorčina» u Stocu bio je veliki hrvatski pjesnik PETAR GUDELJ, autor više od dvadeset knjiga poezije od kojih nijedna nije bila prosječna, već je svaka, po mišljenju kritike, bila puno, puno više i nešto puno, puno jače: za naš magazin govori o beogradskim godinama, o tome šta «ovdje» znači «biti isti», o zemlji i jeziku, avangardi i Titu, kao i o svom životnom djelu koje nije vezano za njegovo pisanje

  • petar.jpg

Mnogo je važnog, lijepog i laskavog izrečeno, napisano, objavljeno o velikom pjesniku hrvatskog, i tri susjedna jezika Petru Gudelju, nekadašnjem mostarskom đaku, studentu i stanovniku Beograda, današnjem i dalje velikom pjesniku i malo manjem izdavaču. Osvojio je vjerovatno sve pjesničke nagrade koje se dodjeljuju na ovim prostorima, ali mu baš nijedna ništa ne znači. Gdje god da se pojavi ovaj sedamdeset i devetogodišnji genije lirike i poetike to bi trebao biti prvorazredni kulturni događaj. Međutim, znate kako to ide s pjesnicima. Oni će teško ikada biti zvijezde. Osim na nebu. I to ako zasluže na ovom svijetu. Još Petar Gudelj ni ne voli razgovarati za medije, pa da se njegova mudra riječ i na taj način probije do nešto šireg auditorija. Nigdje, pa ni u Stocu gdje je krajem pretprošle sedmice bio gost kulturne manifestacije Slovo Gorčina. Osim za Slobodnu Bosnu. A dugo je, dugo na književnoj sceni. Toliko dugo da mu je Enver Dizdar, predsjednik Fondacije Mak Dizdar, na otvaranju Slova Gorčina rekao: «Gospodine Gudelj, ja Vas znam toliko dugo da se čudim da ste još uvijek živi.»

KOD NAS JE CENTAR SVIJETA

 

Sagovornik mojoj kolegici Mirhi Dedić za tekst koji je pisala o Vama nakon Šopovih dana u Jajcu prije pet godina bio je i književnik i kritičar iz Beograda Ostoja Kisić, koji je, između ostalog, rekao: «Petar Gudelj jednako je srpski, bosanskohercegovački i hrvatski pisac.» Je li privilegija danas biti jednako isti na ovom našem izranjavanom prostoru, regiji, zapadnom Balkanu, bivšoj SFRJ, kako god hoćete?

Ne vjerujem da je to ikada bila privilegija. Danas sigurno nije. A jesam li ja taj ili nisam? Vjerojatno jesam! Ali, ne samo hrvatski, srpski, bosanski, hercegovački, nego i albanski i grčki pisac. Balkanski. S Balkana je pošlo sve. Zapadna civilizacija je pošla s Balkana, iz Grčke. A Grčka i sve ovo oko nje... Sve je to isto! Prema tome, centar svijeta je ovdje, kod nas.

 

Da, ali šta znači biti jednako isti u Zagrebu i Beogradu, pa i sada, kada razgovaramo u Stocu? Jer, ako si «takav» u Beogradu, onda si u Zagrebu uglavnom đubre...

Ne, ne, ne oprašta ti se ono što si tamo činio. U Beogradu. Ali, nisu baš u Zagrebu ni govorili niti pisali da sam đubre.

 

Vidio sam to na jednoj internet stranici.

Ma, sve je to u redu. Manje-više ja sam ovdje, po mom ali i po mišljenju sigurno jednoga broja ljudi koji se razumiju i koji znaju šta je književnost, šta je poezija, šta su doprinosi, šta su dosezi u poeziji, zapostavljen na neki način. Ovdje u sedamdesetoj godini života dobivam ono što bi trebalo da se dobije u četrdesetoj.

 

Šta znači «ovdje»?

U hrvatskoj književnosti. Ako su to nekakva priznanja. Više to doživljavam kao neku nagrdu nego kao nagradu. Ja sam dobio sve te nagrade, ali do njih nimalo ne držim. Jer znam ko je sve to dobio. Ne znam ko će sve to dobiti ubuduće, ali vjerujem da će biti onako kako je i bilo. Nemam se čime ponositi zato što mi te nagrade ni ne služe puno na čast i ne znače mi ništa. Jedino se osjećam malo prikraćen. A to je i razumljivo. Sve te svoje godine formiranja, od studentskih dana pa do potpune zrelosti, proveo sam izvan hrvatske književnosti. Studirao sam, a potom i živio i radio u Beogradu trideset i pet godina. I došao u Zagreb poslije svega toga. Niko u Akademiji, u Matici, ili ne znam u kojim sve institucijama, neće ustati i reći: Izvolite, ja idem, vi sjedite jer ovo je vaše mjesto. Pa, nije niko lud da mi to kaže.

 

A kada ste se vratili u Hrvatsku?

1991. godine.

 

Vi iz Beograda u Zagreb, a još jedan veliki hrvatski pjesnik Goran Babić iz Zagreba u Beograd?

E, da, mimoišli smo se...

 

Da li ste od 1991. bili u Beogradu?

Jesam, dva puta, ali potpuno inkognito. Bio sam tamo po svojim obiteljskim poslovima. Sasvim slučajno sam jednog prijatelja sreo na ulici. Iznenadili smo se, začudili i ništa više.

 

TEKST MODERNE KNJIŽEVNOSTI

 

Kada ste napisali pjesmu Zemlja u jeziku?

Napisao sam je, negdje tamo... Čekajte, u kojoj je to mojoj knjizi?

 

Kao da je Mit i med.

Je li Mit i med? Ili je Vrulja. Eto, kako znam svoju poeziju. No, obje te knjige su izišle 1982. godine. A Zemlja u jeziku napisana je svakako krajem sedamdesetih godina.

 

A, je li važnije imati zemlju ili jezik?

Kod mene se kaže: «Ne mogu iskopati zemlju iz jezika/Ne mogu iščupati jezik iz zemlje...» Mislim da je to isto. Dakle, jezik i zemlja su isto.

 

Možete li se sjetiti koji je bio povod da tih sedamdesetih napišete Zemlju u jeziku?

Nije bilo izravnog povoda. To je iz mog osjećanja. Iz toga moga osjećanja zemlje i jezika izrasle su manje-više sve moje knjige. O jeziku kao takvom, a o zemlji da ne govorim. Napisao sam o tome stotine pjesama. Naravno, nigdje tako eksplicitno, nigdje tako izravno kao u ovoj pjesmi. A, eto, ta mi se pjesma tako omakla, šta ja mogu. Svak' ima svoju zemlju, ima svoj jezik. A mi svi imamo sve. Ljudi imadu ljude. Ljudi imadu zemlje, imadu jezike. U svim jezicima se ne snalazimo. Ne čitamo poeziju u svim jezicima, a bilo bi to divno i sjajno. Poezija se može čitati samo u jednomu jeziku. U onomu jeziku na kojemu je ona napisana. I ni u kojem drugom! Sve su ostalo surogati, sve je to nešto nalik ali ne ono pravo.

 

Radnja se dešava u Beogradu, druga je polovina šezdesetih godina. Jugoslovenska je to metropola, jedan od važnijih evropskih glavnih gradova, a Petar Gudelj iz Podosoja modernizuje čitanku i osavremenjuje lektiru za srednjoškolce. Iz ove perspektive - golemo! Je li to bio rizičan potez, jer ste se, zapravo, svima suprotstavljali?

Dobro, ja sam u školu tamo unio tekst moderne književnosti. I to one prave književnosti, koja služi samo ljepoti, služi samo čovjeku. Nije nikakva sluškinja politike. Nije sluškinja povijesti. Nije sluškinja ideologije. Nego je samo u službi čovjeka. To je jedan potpuni pogled na književnost koji je ovladao kod nas, ali ne do dna. Nije ušao u nastavu. Jer, nastava je kapkala za tim jednim pravim shvaćanjem književnosti, poezije i umjetnosti. Ona je bila stotinu godina iza toga. Učinio sam jedan napor, ne ja sam učinilo je i vrijeme za me, iskoristio sam taj trenutak i od tih najljepših tekstova iz svjetske književnosti napravio sam četiri čitanke i četiri priručnika teorije književnosti.

 

Od druge polovine šezdesetih...

Pa do osamdesetih godina, dok se politika nije tako drsko, bezobraznički umiješala i pokušala utjecati na to, propisivati pisce, tekstove itd. Kod mene su dolazili, takoreći, na koljenima, od urednika u izdavačkoj kući gdje su izlazile te knjige do ne znam koga ranga u ministarstvu kulture da ja na tome radim. Ali sam ih odbio s indignacijom. To s Miloševićem nije krenulo krajem osamdesetih, već puno ranije. Vršene su pripreme za ono što će uslijediti kasnije, a ja u tome nisam htio sudjelovati.

 

STVARI SE JEDNOM DOGAĐAJU

 

Ostoja Kisić u spomenutom tekstu kaže i da ste u Beogradu bili - avangarda. Šta je to značilo šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina?

Ako se avangarda shvati izvorno, kao onaj koji korača ispred, mada su se kod nas kao avangardisti predstavljali svi a svi to nisu bili, onda je Ostoja Kisić avangardist. On je sjajan čovjek. On je uvijek bio, ako ne ispred vremena, a bio je ispred vremena, ono je bio izvan. A i to je velika stvar.

 

Vi o njemu on o Vama, kao avangardisti. Dobro. Je li se Tito petljao u prosvjetu?

Čuo sam, a da li je to istina pojma nemam, da je Tito čitao i poeziju. Ali mu je to dolazilo u malim dozama, jer su od njega sve krili. Možda je on bio puno bolji nego što ga mi imamo sada u percepciji.

 

A da li je ostao makar dio «temelja» Književne akademije koja je u Međašima kod Bijeljine, krajem osamdesetih godina, osnovana na inicijativu tadašnjeg saveznog premijera Ante Markovića?

A, valjda je.

 

Članovi Akademije su pored Vas, Kisića i Babića, bili i Rešin Tucić, Alić, Drašković i Zagoričnik. Svjetski trend je posljednjih godina da se okupljaju preživjeli članovi raznih muzičkih sastava. Možete li i vi kao književnici?

Ne možemo, bilo bi smiješno. Drugi put to izgleda jako komično, tragikomično. Jednom se stvari događaju i poslije se više ne događaju.

 

Postoji li još uvijek Vaša Mala nakladna kuća Sveti Jure, koju ste pokrenuli u Baškoj Vodi?

Pa, kuća postoji još eventualno malo na papiru. Nekoliko godina nismo ništa objavili. Nema se novca. Mislim, mogao bih priskrbiti taj novac, ali neću se baviti time jer bih trebao potrošiti puno vremena. Do sada je Sveti Jure objavio dvadesetak knjiga, od čega čak četiri moje. Baš sam se nasmijao kada je Ostoja Kisić vašoj kolegici rekao da ja izdajem uglavnom religioznu literaturu. On je to zaključio po nazivu kuće, a Sveti Jure je najviši vrh Biokova.

 

A u trenucima dok nas dvojica razgovaramo možda izlazi iz štampe i Vaša nova knjiga...

Da, i to ne jedna nego dvije! Izdavač je zagrebačka Školska knjiga. Izlazi moja nova knjiga poezije Sve što si donio iz planine i izlazi moje životno djelo izvan moga pisanja, a to je Antologija usmenih pjesma bošnjačkih, crnogorskih, hrvatskih i srpskih. To je monumentalno djelo iza kog su svi stali. I prvi je put da jedna antologija pokriva cijelo ovo područje, tako sam abecedno i poredao, bošnjačke, crnogorske, hrvatske i srpske kulture. (D. Bajramović)

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

DODAJ KOMENTAR PRIKAŽI KOMENTARE { 0 }
  • Ime / Nadimak: *

  • Komentar: *
    do 1200 karaktera

  •  

  • Karakteri sa slike: *

  •  

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Novi broj
  • U novom broju SB čitajte:

  • KAMO DALJE, DODIČE : ŠTA SE KRIJE IZA DODIKOVOG POZIVA NA „SRPSKO JEDINSTVO“

    DODIKOVA BRATSKA PONUDA MLADENU BOSIĆU
  • OSVAJANJE VLASTI U RS-u : TRGOVINA BEZ GRANICA

    DODIK PLANIRA DA KUPI JOŠ ŠEST POSLANIKA I OSIGURA STABILNU VEĆINU OD 50 DELEGATA
  • SKANDAL NEDJELJE

    ZASTOJ NA MLIJEČNOM PUTU
  • POSLOVNA INKVIZICIJA HERCEGOVAČKIH TAJKUNA : ZAVRŠNA PLJAČKA ALUMINIJA

    MARIJAN PRIMORAC : SANADEROV SPONZOR PREUZEO MOSTARSKI ALUMINIJ
  • MENTALNA HIGIJENA : ZAVODI ZA ZBRINJAVANJE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

    POKRADI SIROTU NA SVOJU SRAMOTU
  • Više...

Mine 2014