ALU SARAJEVO: Prvih 40 godina

Tridesetog oktobra navršilo se tačno četiri decenije otkako je u Sarajevu svečano otvorena Akademija likovnih umjetnosti; „SB“ donosi priču o osnivačima, profesorima i studentima Akademije koji su, svako na svoj način, dali pečat sarajevskoj likovnoj sceni

  • Kultura

  • 30. Okt. 2012  30. Okt. 2012

„Na Akademiju ne treba gledati samo sa stanovišta trenutnih potreba, koje nisu male, nego i kao doprinos afirmaciji naše Republike u budućnosti. Program Akademije je prirodno u sklopu našeg kulturnog razvoja i razvijanja odnosa sa drugim likovnim centrima, zemljama i narodima“, rekao je prof. dr. Muhamed Karamehmedović, prvi dekan i jedan od osnivača sarajevske Akademije likovnih umjetnosti, u povodu svečanog otvaranja ALU davnog 30. oktobra 1972. godine.

Krajem ovog mjeseca navršit će se pune četiri decenije postojanja i rada ALU Sarajevo, kroz koju je do sada prošao 2.331 student i studentica, diplomiralo njih 1.212, a magistriralo 95 studenata. A kad smo već spomenuli profesora Karamehmedovića, red je da se prisjetimo i ostalih osnivača Akademije, eminentnih naučnih radnika, profesora i kulturnih djelatnika: Nada Pivac, Mersad Berber, Boro Aleksić, Alija Kučukalić, Zdenko Grgić bili su ujedno i prvi nastavnici Akademije na predmetima crtanja, kiparstva i istorije umjetnosti.

JUGOSLAVIJA U MALOM

Novoosnovana Akademija najprije je bila smještena u zgradi Pedagoške akademije, a potom seli u zgradu nekadašnje Evangelističke crkve, koju je 1899. projektovao čuveni arhitekta Karlo Paržik. Nekadašnji studenti prve generacije ALU, profesori Nusret Pašić, Mustafa Skopljak i Zoja Finci, i sami su odškolovali generacije studenata na Akademiji. Profesora Skopljaka zamolili smo da se vrati u ono vrijeme, prije četiri decenije, kada je prvi put kročio u zgradu Akademije.

„Ja sam prvo studirao dvije godine na Pedagoškoj akademiji. Čekao sam da se otvori 'prava' Akademija likovnih umjetnosti i kada je počela sa radom, upisao sam se. Ti prvi mjeseci i godine na Akademiji bili su za nas studente, kao i za naše profesore, zaista poseban doživljaj. Imali smo veliku želju da novoosnovana Akademija nađe svoje mjesto među drugim likovnim akademijama u bivšoj državi koje su već imale određenu reputaciju i mogu reći da smo u tome u dobroj mjeri i uspjeli, zahvaljujući umnogome profesorima koji su bili najznačajnija imena iz oblasti grafike, slikarstva i kiparstva u bivšoj Jugoslaviji. Zajedno sa našim profesorima učestvovali smo na brojnim izložbama i evo, dogurali smo do danas“, priča Skopljak.

U vrijeme kada Bosna i Hercegovina još nije imala Akademiju likovnih umjetnosti, najveći likovni centri u Jugoslaviji bili su Beograd, Zagreb i Ljubljana. Svi oni do početka sedamdesetih godina već su se profilirali u pojedinim oblastima: Ljubljana je bila prepoznatljiva po grafici, Beograd je bio okrenut slikarstvu, a Zagreb - pomalo od oboje...

„Prvi nastavnici sarajevske ALU bili su sa teritorija cijele bivše Jugoslavije i onda se ovdje stvorilo jedno raskrižje svih tih uticaja - različite osobe, poetike, pristupi umjetnosti su se izmiješali i karakteristika Akademije, pogotovo u prijeratnom periodu, bila je upravo ta otvorenost i mješavina različitih edukativnih pristupa. Imali smo profesore iz Slovenije, Srbije, Hrvatske, najeminentnija imena iz svih oblasti dolazili su da predaju“, kaže Amela Hadžimejlić, dekanesa ALU Sarajevo.

Nedugo nakon što je na Akademiji osnovan Odsjek grafike na kojem su, među ostalima, predavali Dževad Hozo, Salim Obralić, Mersad Berber, Halil Tikveša, postala je prepoznatljiva i sarajevska škola grafike, koja je imala svoju osobenost u odnosu na druge akademije u regiji i priznata je od istoričara umjetnosti i kritičara ne samo u Jugoslaviji, nego i u inostranstvu. Akademija danas ima šest odsjeka: slikarstvo, kiparstvo, produkt dizajn, grafički dizajn, grafika i nastavnički odsjek. Prije rata dešavalo se da godišnje za prijem na ALU konkuriše i 200 do 300 studenata iz cijele bivše države, a primalo se po pet studenata na svaki odsjek. Interes studenata danas je najveći za nastavnički odsjek, produkt dizajn i grafički dizajn. Međutim, i „klasični“ odsjeci slikarstva, kiparstva i grafike, koji i dalje primaju samo po pet studenata godišnje, uvijek su popunjeni.

Početkom 1992. godine profesori i studenti Akademije pripremali su se za obilježavanje velikog jubileja, dvadesete godišnjice postojanja ALU. Ta školska godina trebala je biti posebna i svečarska. Ali umjesto svečanosti, dogodio se rat.

„Na Akademiju su doletjele granate sa okolnih brda, obnovljena zgrada bila je dobrano devastirana i desetkovana. Većina radionica, oprema, pribor, laboratorijski repromaterijal i inventar su oštećeni i uništeni“, sjeća se prof. dr. Sadudin Musabegović koji je, uz Mehmeda Akšamiju, bio „ratni“ dekan Akademije. „Jedan broj nastavnika i saradnika napustio je, iz različitih razloga, Akademiju i otišao iz Sarajeva; drugi, pak, usljed ratnih okolnosti i blokade nisu mogli ući u grad. Iz istih razloga osula se i studentska baza. Studenti zatečeni u mjestima svoga boravka više nisu mogli ući u Sarajevo, dok su oni u Sarajevu bili angažovani i u odbrani grada.“

Na samom početku rata od gelera granate ubijen je Alija Kučukalić, redovni profesor na Odsjeku kiparstva (ALU danas dodjeljuje godišnju nagradu za najuspješnijeg studenta koja nosi njegovo ime, op.a.). U naselju Grbavica ubijen je apsolvent Akademije na odsjeku produkt dizajna Emir Čengić.

„Studenti su tih godina znali dolaziti pravo s linije na fakultet i uprkos stalnim granatiranjima, nastava se redovno odvijala“, sjeća se Skopljak.

TAJKUNI I GOBLENI

Naši sagovornici kažu da je u prvim poslijeratnim godinama, uprkos brojnim problemima i nedostatku kadra, Akademija mnogo lakše funkcionisala nego danas. Posljedica je to opće nebrige predstavnika bh. vlasti prema kulturi i umjetnosti, što se umnogome odražava i na rad ove visokoškolske institucije. „Konkretno na kiparstvu, nemamo dovoljno materijala za vježbe. A studentima koji diplomiraju lakše je doći do prve samostalne izložbe nego naći stalni posao, naročito kiparima i slikarima. Ipak, svi se nekako snađu“, kaže Mustafa Skopljak.

„Mi smo 'po profesiji' entuzijasti i nastojimo našim studentima dati jednu širu naobrazbu, koja nije isključivo vezana za njihovo polje djelovanja ili nastojanje da budu samostalni umjetnici“, ističe Amela Hadžimejlić. „Ali jako mi je žao što mnogi uspjesi naših studenata, bivših i sadašnjih, nikada ne dođu do javnosti, jer to valjda nikome nije zanimljivo, ni političarima, ni medijima. Kao što sam napisala jednom našem ministru: mi ne igramo fudbal, pa možda je u tome problem... Naši umjetnici na izložbama u inostranstvu predstavljaju državu, a to plaćaju iz svog džepa. Živimo u sredini u kojoj će likovna umjetnost kao segment kulture polako početi da nestaje“, zaključuje Hadžimejlićeva.

Uprkos ne pretjerano optimističnim stavovima kada je riječ o budućnosti likovne umjetnosti u BiH, sarajevskoj Akademiji svakako želimo još dug i uspješan život i mnogo budućih talentovanih slikara, kipara, grafičkih dizajnera... Tajkuni modernog doba, kako reče profesor Skopljak, više ni goblene ne kupuju, političari još manje. Ipak, možda će neke buduće generacije ponovo prepoznati vrijednost sarajevske likovne scene, njenih velikih umjetnika koji su stvarali Akademiju i budućih naraštaja. (Maja Radević)

trenutak ...