MEMORANDUM TRČI POČASNI KRUG: Je li referendum u RS posljednji stadij 30 godina starog Memoranduma SANU?

Jezik koji koriste idejni tvorci i propagandisti referenduma u Republici Srpskoj jeste derivat "memorandumskog" jezika isključivosti i ultimatuma

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 19. Sep. 2016  20. Sep. 2016

Piše: SENAD AVDIĆ

 

Beogradski magazin "Nedeljnik", koji je za kratko vrijeme svog života na kioscima priskrbio ulogu i status nacionalnog nedjeljnika kojeg je decenijama unazad suvereno imao "NIN", uz svoj ovonedjeljni broj štampao je separat u povodu trideset godina nastanka / javnog objavljivanja tzv. Memoranduma Srpske akademije nauke i umetnosti.

 

Separat je objavljen u suradnji sa SANU.

 

Uz dijelove iz Memoranduma, objavljeni su i intervjui sa nekolicinom srpskih akademika, predsjednikom SANU Vladimirom Kostićem, dvojicom od petnaestak (ko)autora Memoranduma Vasilijem Krestićem i Ljubišom Rakićem, te piscima-akademicima Matijom Bećkovićem i Dušanom Kovačevićem.

 

Osnovni ton, pa i generalni zaključak ovog "jubilarnog separata", i u autorskim prilozima priređivača-novinara i njihovih akademskih sugovornika, svodi se na to da Memorandum SANU, kao integralan, konzistentan naučno-politički dokument, zapravo, nikada nije ni postojao.

 

Riječ je bilo o radnom, razbarušenom, neautoriziranom i neredigiranom, skoro pa demo-materijalu, kojeg je:

a) neovlašteno otuđila komunistička policija,

b) tekst i njegove autore prokazali režimski novinari

c) komunistička vlast optužila za kontrarevoucionarno rušenje ustavnog poretka.

 

GORE JE, DOLE JE, NEMA GA

 

Pjesnik Matija Bećković kaže da mu uopće nije jasno "čiji je Memorandum, da li onih koji su ga ukrali ili onih koji su ga pisali?" On kaže da je "SANU bila žrtva, a proglašena je krivcem. Memorandum je odavno ušao u udžbenike kao dokument koji je razorio Jugoslaviju. A da nije bilo onih koji su za to uzeli na nišan i optužili Akademiju - za taj dokument niko ne bi čuo".

 

Predsjednik SANU Vladimir Kostić odbacuje "maliciozne", uvriježene tvrdnje da je Memorandum (bio) "Biblija velikosrpskog projekta", jer, kako kaže "da tekst tog dokumenta nikada nije prihvaćen ni u jednom telu SANU kao dokument ove ustanove".

 

Akademik Ljubiša Rakić, jedan od (preživjelih) autora u Memorandumu, ilustrirujući koliko je štete i nepravde stigmatiziranje Memoranduma nanijelo ne samo SANU, nego i Srbiji u cjelini, kaže: 

 

"Pre šest godina u Briselu sam se sreo sa Doris Pack, evopskom funkcionerkom, koja je, između ostalog, u Evropskom parlamentu bila zadužena za Jugoslaviju i Balkan. I kada su joj mene predstavili kao akademika iz SANU, a ona će: 'A, Memorandum, Memorandum, rušenje

Jugoslavije'. Ja sam joj kazao: 'Stanite doktorice Pack, Vi ste naučnik, jeste li nekad pročitali Memorandum?'. Kaže: 'Ma nisam, šta ima tu da čitam kad je sve poznato."

 

Dva-tri dana nakon izlaska "memorandumskog" izdanja "Nedeljnika", oglasio se Helsinški odbor za ljudska prava Srbije saopćenjem koje su glavni mediji u Srbiji ili prešutili, ili su mu dali marginalan uređivački i grafički tretman i značaj.

 

Povodom nimalo kritičkog, već, naprotiv, svečarskog tretmana "Memoranduma" i njegovih tvoraca, imenovanih i neimenovanih (ali i nedavne promocije knjige Borisava Jovića i javnih istupa osuđenog ratnog zločinca Nikole Šainovića, bivših najbližih aktera Miloševićeve ratne poltike), Helsinški odbor više od svega toga "zabrinjava ćutanje čitavog društva na ove krajnje

zabrinjavajuće tendencije".

 

Helsinški odbor iz toga zaključuje da "Srbija, kao što je konsenzualno ušla u ratove za realizaciju velikodržavnog koncepta, uz marginalne otpore grupa i pojedinaca, tako i danas, uz opštu saglasnost prihvata rehabilitaciju ključnih aktera jedne zločinačke politike".

 

PRIPREMA ZA NOVE BITKE...

 

Helsinški odbor dramatično upozorava da su se "aktuelna vlast, njeni poslušnici i ekstremno nacionalistički mediji, kao i elita okupljena u SANU, umesto raskida sa ratnom i ekspanzionističkom idejom, odlučili za njenu rehabilitaciju i reafirmaciju, čime se stvaraju kulise za

novi sukob na Balkanu".

 

Autori Memoranduma su, dakle, prije trideset godina dobili zadatak od Srpske akademija nauka i umetnosti da sačine sveobuhvatnu, multidisciplinarnu analizu stanja u tadašnjoj SFR Jugoslaviji, sa posebnim uklonom na položaju Srba u njoj.

 

Zaključci su bili, ukratko, da su prilike u SFRJ loše i neodržive, a da je Srbija u svemu tome

najveća žrtva. Avnojevska Jugoslavija je stvorena bez volje legitimno izabranih Srba, cijela postratna komunistička politika, koju su personificirali Hrvat Tito i Slovenac Kardelj bila je antisrpska. 

 

Vrhunac je bio Ustav iz 1974., koji svim republikama dao suverenitet i status države, a Srbiji amputirao Kosovo i Vojvodinu.

 

Zato su akademici u tom "radnom materijalu" tražili novi društveni i politički dogovor koji će "vratiti dostojanstvo Srbiji" i redefinirati ustavnu građu SFRJ izmjenama u kojima neće vrijediti, prema njihovom mišljenju antisrpska formula "Slaba Srbija, jaka Jugoslavija".

 

Kada sam prvi puta čitao integralnu verziju "Memoranduma SANU", u zagrebačkom časopisu "Naše teme", koji je izdavao CK SK Hrvatska, najviše me onespokojila ogoljenost, pa i grubost jezika koji su koristili akademici u kvalificiranju i vrednovanju odnosa i procesa u SFRJ.

 

Politika hrvatskih komunista, odnosno komunista u Hrvatskoj, nazivana je antisrpskom, a Srbi, sve vrijeme poraća doživljavaju "egzodus iz Hrvatske".

 

Posebno poglavlje posvećeno je prilikama na Kosovu, gdje je, piše u Memorandumu, "na djelu politički, pravni, kulturni genocid nad srpskim stanovništvom".

 

Srpska akademska zajednica, mediji, politička scena danas, za razliku od recimo Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu, koji je Memorandumu SANU dao odgovarajuće mjesto i ulogu u ratovima '90-ih, u potpunosti amnestira njegovu bilo kakvu, ulogu, pogotovo odgovornost,

a da ne spominjemo krivicu.

 

BAŠTA I PEPEO TEK UGAŠENE KUĆE

 

Memorandum SANU, po većinskom mišljenju u Srbiji, ne može biti odgovoran za velikosrpske ratove jer, naprosto, nije postojao, nije završen, nije autoriziran. I dalje, kako takav dokument, čak i da je postojao, može biti odgovaran za ratove, kada je poznato da Srbija nije u ratovima sudjelovala.

 

Jezik koji koriste idejni tvorci i propagandisti referenduma u Republici Srpskoj jeste derivat "memorandumskog" jezika isključivosti i ultimatuma.

 

( "Zapad danas nad Srbima u Republici Srpskoj provodi aparthejd", reći će jedan Dodikov dužnosnik, parafrazirjući srpske akademike koje su u predvečerje ratova hrvatske Srbe nazivali "ostatkom zaklanog naroda", a Kosovo "najskupljom srpskom reči" ).

 

Problem sa Memorandumom bio je u tome što se nacionalni ciljevi postavljeni u tom (nepostojećem) pamfletu nisu mogli riješiti nikakvim, pa ni, kako u njemu stoji, "demokratskom dijalogu sa drugim narodima i republikama".

 

Uslijedilo je fatalno Miloševićevo makijavelističko srljanje, relativiziranje ciljeva i sredstava, "statutarno, nestatutarno, ustavno, neustavno, demokratski, nedemokratski, bitke koje mogu biti i oružane". I taj nam se jezik ovih dana vratio na valu referendumsko-memorandumske retorike i narativa.

 

Dušan Kovačević, dramski pisac i redatelj, u autorskom tekstu pisanom za "Nedjeljnik" piše: " Tih rasprava će biti i ubuduće, sve dok ljudi - uglavnom političari - ne shvate da je duvanje u pepeo tek ugašene kuće opasno i pogubno po krhki mir među zemljama".

 

Zna autor, pored ostalog i "Maratonaca..", jako dobro o čemu govori i zašto o tome govori upravo danas...

trenutak ...