KNJIGA MJESECA: "Zbijeg" Hasana Nuhanovića

Svjedočanstvo o uzaludnoj borbi jedne čestite porodice da u nečovječnim uslovima sačuva dostojanstvo i život

  • Kultura

  • 21. Dec. 2012  

Sa čitanjem Zbijega sam oklijevala više od mjesec dana. Znala sam da govori o ratnim iskustvima Hasana Nuhanovića - njega cijela BiH poznaje kao mladića koji je prevodeći za UN preživio genocid u Srebrenici, gdje su mu ubijeni i roditelji i brat (zbog čega je tužio državu Holandiju).

Ništa od ono malo stvari koje sam mislila da znam o Bosni, ratu, Srebrenici, ljudima ili Hasanu nije me moglo pripremiti na ovu knjigu. Zbijeg se ne probavlja i ne zaboravlja. On ostaje kao čemerni ugrušak da trajno kola našim bićem. Svijet viđen očima Hasana Nuhanovića je toliko zlokobno i brutalno mjesto da je sa tim uvidom teško smisleno nastaviti dalje. Ova knjiga nas tjera da redefinišemo pojmove čovjek, rat, izbjeglištvo, strah, ljubav ili glad.

Zbijeg počinje kratkim sjećanjima na dva perioda iz bivšeg predratnog života. Jedno je sličica iz JNA-a kad vojni orkestar izvodi Druže Tito mi ti se kunemo a publika ostaje vidno uzdržana.

Drugo je prizor iz studentskog doma u Sarajevu gdje se student četvrte godine mašinstva sprema za ispite u aprilskom roku koji se nikad neće održati. Mehanika fluida, bliske kolege iz doma, studentska ljubav, sve to ostaće dio svijeta koji od aprila 1992. više neće postojati.

Nuhanović opisuje odlazak u rodnu Vlasenicu i posljednju bajramsku posjetu rodbini u Zvorniku. Hasanova četveročlana porodica netom se bila uselila u novu stambenu zgradu.

Otac, ugledni direktor u drvnoj industriji, kasno uviđa stvarnu opasnost rata koji počinje. Porodica se sklanja u njegovo rodno selo Stoborani. U zaprepašćujuće kratkom roku, napustivši vlaseničku novogradnju, Nuhanovići postaju stanovnici koliba i zemunica: oni počinju da se kao divlje zvjeri među stablima četinara kriju od četnika.

Svakim danom, i to autor hroničarski precizno bilježi, porodica ima sve manje hrane, sve manje hrabrosti i sve manje izlaza. Spas je rizičan, na granici mogućeg, ali glad i nesigurnost tjeraju ljude na neizvodljivo. Beskrajna pješačenja kroz nemilosrdnu a prelijepu prirodu, potraga za hranom, i sve vrijeme prisutni znoj koji miriše na strah...

Porodica se drži zajedno, ali na kraju svako mora misliti na sebe. Ljudsko dostojanstvo postaje rjeđe i skuplje od soli, dragocjenije od duhana... Način na koji autor knjige govori o poražavajućim prizorima je neostrašćen, ali najiskrenije tužan. To je tad bilo tako, kaže, objašnjavajući kako gladan do nesvjestice gleda prijatelje koji ručaju, ali niti on od njih traži hranu niti mu je oni nude.

Zar je to čovjek?, pitao se nakon iskustva koncentracionog logora italijanski književnik Primo Levi, a Nuhanović kao da defetistički odgovara, da, upravo to je čovjek.

Prizore opisane u ovoj knjizi nemoguće je zaboraviti. Dok seljani bježe u šumu pred najavljenim napadom, dvoje kroz prozor iznose kauč i ostaju tragikomično zaglavljeni sa njim.

Drugo dvoje staraca opet svojim tijelima prave unucima zaklon od gelera, kao da ih štite od sunca na plaži. Trudnice nisu dobrodošle u zbijeg, kao ni djeca. Svoju gojaznu nepokretnu majku neki čovjek ostavlja na stijenama kuda se treba provući kolona: privučen njenim zapomaganjem ipak se vraća, a zatim je vuče niz hridi dok sve na njoj ne podere i ne raskrvari.

Dvojica rođaka postaju u granatiranju rivali koji se bore za rupu ispod drveta u koju se može skloniti glava. Da, i to je čovjek, kao da govori Nuhanović, bez bijesa ili želje za odmazdom.

Srebrenica je mjesto prema kojem se Nuhanovići kao i toliki drugi upute u potrazi za spasom. Prenapučenost i oskudica koji ih tamo dočekaju djeluju postapokaliptično, a apokalipsa će zapravo tek uslijediti. Knjiga završava prije pada Srebrenice. O tome će govoriti nastavak.

Ali, i ova priča o životu Srebrenice i okoline prije jula 1995. morala je biti ispričana: na nama je da prevladamo konformističko oklijevanje i da je otvorenog srca saslušamo. (Adisa Bašić)

loading...

trenutak ...