STIŽU PETRODOLARI: Karadžić je prije rata prijetio da će strijeljati Srbe koji prodaju zemlju "Muslimanima i Šiptarima"; na Arape je skroz zaboravio!

Da su na početku rata umjesto afganistanskih probisvijeta, džihadističkih beskućnika, mudžahedinskog ološa u BiH došli neki drugi, bogatiji, poduzetniji Arapi, šeici, trgovci..., pa da su zaredali preko razglasa i oglasa kupovati zemlju, koliko bi to živih glava na ramenima ostavilo, a rezultat bi danas bio isti, ako ne i neuporedivo bolji za sve

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 07. Nov. 2016  07. Nov. 2016

Špartajući varljivog ljeta 1993. godine po ratom ispresijecanoj srednjoj Bosni, u jednom selu, mirnom, ugodnom, župnom, negdje u brdima između Novog Travnika i Bugojna, ali podalje od oba grada, naletio sam na J.S.

 

Bio je koju godinu stariji od mene, studirao u Sarajevu, završio fakultet i vratio se u rodni kraj. I nije zažalio što se vratio. Lijepu kuću napravio, porodicu formirao, okućnicu dotjerao, voće, povrće uzgajao; sve mu se složilo cakum-pakum. 

 

Nabavio je, priča dok sjedimo u bašti ispred kuće, nekoliko godina pred rat muzički razglas, ozbiljne pare potrošio, ali, bogme, i golem posao s njim napravio. Nije bilo koncerta, ni priredbe, svečanosti, izbora za miss, svadbe, koride, pa ni predizbornog skupa u tom dijelu Bosne da muzika nije treštala, a govornici obećavali narodu mir i rahatluk, sa njegovog razglasa jačine nekoliko hiljada vati.

 

Lova sa svih strana, ne da je kapala, nego se slijevala k'o iz kabla.

 

Na početku rata vlast mobilizirala i njega i razglas. Ali ne, kako ste sigurno pomislili, i kako sam ja u početku vjerovao, za potrebe umjetničkih četa, patriotskih priredbi i ilahijsko-kasidaških derneka, koji su tih mjeseci i godina bili "trendi", pogotovo u srednoj Bosni.

 

Ne, ne, J.S.je svoj razglas uposlio na funkcionalan, ratu podređen način, aktivno sudjelujući u oslobodilačkim operacijama Armije Bosne i Hercegovine, koje su se drugačije nazivale i etničko čišćenje. I imao, kaže, dosta oslobodilačkog uspjeha.

 

Kako sad to?!

 

Evo, ovako, kako mi je, po mom današnjem, prilično načetom sjećanju ispričao, a svi ljudi, meni neznani, okupljeni u njegovoj avliji, klimajući glavom, potvrđivali istinitost.

 

"Počelo je sa jednim hrvatskim selom, tu uzbrdo uz onu kosu, prije nekoliko mjeseci, ono kad smo dibidus zakuhali sa HVO-om. Nisu Hrvati bili nešto bogzna kako naoružani, samo seoske straže, ali nezgodan teren, čistina, nigdje zaklona. Izginut k'o od šale dok se uzvereš. I tu se ja dosjetim razglasa, dovezem ga dolje ispod sela, prikopčam na agregat".

 

DO POSLJEDNJEG VLAHA

 

Otpije moj domaćin srk kafe, i nastavlja:

 

"A, sad počinje ono glavno. Tražio sam od komande da mi dovedu kakvog mudžahedina, ne domaćeg, nego stranca, što zaguljenijeg, to bolje, i oni mi poslaše jednog iz "El Mudžahida", mislim da je Sirijac bio, orginal Arap. Gurnem mu mikrofon u ruke i kažem onom jednom što je

prevodio da mu rekne da se dere koliko ga grlo nosi, bilo šta da govori samo nek' govori na arapskom glasno da ga ovi na brdu mogu čuti. I poče se derat mudžahedin k'o ubodenik, niko ga ništa ne razumije, još ja pojačao razglas do daske, prolama se dolina cijela, krv da ti

se u žilama sledi, pogotovo ako nisi musliman". 

 

Uglavnom, Arap se derao, prijetio, tekbirao, vatra mu iz usta sukljala, a onda nakon njega moj domaćin J.S. preuzme mikrofon i kobajagi prevodi njegove riječi- prijetnje Hrvatima u selu na

uzvisini.

 

"Drage komšije Hrvati, upravo vam se obratio Abu.. taj i taj, komandant mužahedina u srednjoj Bosni i bivši Allahov ratnik iz Afganistana, Alžira, Sudana.. On vam poručuje da imate petnaest minuta da predate oružje i napustite selo, jer ste u potpunom mudžahedinskom okruženju. Drage komšije, moj vam je savjet da ga poslušate i uradite tako da se ne bi desilo ono što se desilo u (pa tu pobroji nekoliko sela u kojima su počinjeni zločini nad Hrvatima)..."

 

I nije prošlo ni onih "džentlmenskih" petnaest minuta, stanovnici sela, Hrvati, staro-mlado, naoružano i goloruko su izašli i predali se. Oslobodioci ih ispratili do linija razdvajanja, zdrave i čitave.

 

Ponovilo se to, zauzimanje hrvatskih sela i deportovanje mještana, bez ispaljenog metka a uz pomoć razglasa i mudžahedina-galamdžija, kaže J.S., još nekoliko puta.

 

Brutalno, podlo, nečasno, znam, jedino bi brutalnije bilo da su uhićeni Hrvati predani u Bugojno, Dževadu Mlaći i Selmu Cikotiću, a ovi ih poslali na "zagrijavanje", odnosno na hlađenje na fudbalski stadion "Iskre".

 

Nije mi poznato da li su se nakon rata protjerani Hrvati vratili u napuštena sela, a ako jesu, nije uopće nemoguće da su svoje kuće i imanja prodali onim Arapima što su ih mikrofonima i razglasom pozivali na predaju....

 

XXX

 

Sjetio sam se ove crnohumorne, gotovo švejskovske, ratne epizode ovih dana dok sam slušao objašnjenje, odnosno pravdanje Boje Gašanovića, načelnika Istočnog Starog Grada, prozvanog da je (srpsku) zemlju na padinama Trebevića prodao arapskoj firmi "Emirates", čiji vlasnik

izvjesni šeik Mohammed planira na njoj izgraditi zabavni park "Sunnyland".

 

Gašanović je na zgražavanje političkih protivnika što je Arapima prodao zemlju za koju "su srpski borci prolijevali krv", odgovara "da se u prošlom ratu nije samo prolijevala srpska krv, i drugi su ginuli".

 

Potpuno istinito: samo u jednom junskom danu 1993., u samoubilačkoj oslobodilačkoj akciji koju je diletantski planirao jedan "proslavljeni" i višestruko opjevani komandant Armije BiH u borbama zaledine na Trebeviću, Zlatištu, koje je nedavno kupio arapski šeik, poginulo je više od 30 boraca Armije BiH.

 

Mediji bliski opozicionom SDS-u (čiji je član načelnik Gašanović) nedavno su iščeprkali da ni vladajuća stranka, Dodikov SNSD, nije imuna na arapske pare: u srcu Lukavice u Vidovdanskoj ulici, registrirano je nekoliko firmi koje posreduju u prodaji imovine Srba arapskim biznismenima.

 

Vlasnici tih firmi su Bošnjaci, poput recimo Alije Delimustafića, (pred)ratnog ministra policije BiH, ili Juse Škrijelja, bivšeg tjerohranitelja Alije Izetbegovića. I poslovi im dobro idu, Srbi iz Istočnog Sarajeva prodaju, a Arapi kupuju i "suhim evrima" plaćaju nekretnine kuće, zgrade, zemlju...

 

KARADŽIĆEVA ZABRANA PRODAJE ZEMLJE

 

Godinu dana pred rat u Bosni i Hercegovini Radovan Karadžić izdao je naredbu svim lokalnim šefovima Srpske demokratske stranke (čiji je član, dakle, i pomenuti načelnik Gašanović) da zabrane, kako je napisao, "prodaju zemlje Šiptarima i Muslimanima".

 

U jednom telefonskom razgovoru sa Jovom Jovanovićem, tada predsjednikom SDS-a u

Općini Centar, Karadžić ljutito konstatira da se njegova naredba ne poštuje i da Srbi i dalje prodaju zemlju.

 

"Samo da ti poručim da ću poslati naše momke koji će one koji prave kuće ostaviti bez kuća, a

oni koji im prodaju zemlju ostaviti bez glave. O srpskoj državi će odlučivati svaki kvadratni metar u Sarajevu, je li ti to jasno?!",urlao je Karadžić u slušalicu.

 

Nije on tada, a nije valjda ni Izetbegović, računao na arapske mušterije.

 

Nedavno je u jednim novinama objavljan cjenovnik zemljišta na Ilidži koja postaje svojevrsni emirat na prilazima Sarajevu. Na najatraktivnijem dijelu, Vrelu Bosne, dunum zemlje plaća se i 100 hiljada eura. Prodavci - Srbi starosjedioci hvale kupce Arape, njihovu ekspeditivnost, poslovnost.

 

Odmah poslije rata i reintegracije Ilidže, advokat Ljubo Bosiljčić, poslanik SDS-a u Skupštini RS i moj najdraži partner za piće u bifeu predratne Skupštine BiH, starosjedilac na Ilidži, prodao je kuću i imanje na Vrelu Bosne (znam i kome) za 150 hiljada maraka.

 

Ljubo više nije živ, umro je u Crno Gori. Da je danas prodavao (Arapima) svoju djedovinu, zaradio bi desetostruko više. Možda i cijela dva miliona maraka koliko je SDA-avom poratnom tajkunu Aliji Budnji bilo sasvim dovoljno da kupi deset hotela i desetine dunuma zemlje na Ilidži.

 

Poznanik iz Kiseljaka mi govori da Arapi nemilice kupuju kuće i okućnice i to na nekadašnjim prvim crtama obrane, od tamošnjih Hrvata. 

 

I plaćaju sve uredno, koliko domaćin "zine".

 

I onda razmišljam, kakav je apsurdan, besmislen i ekonomski neisplativ rat ovdje vođen. Da su na početku rata umjesto afganistanskih probisvjeta, džihadističkih beskućnika, mudžahedinskog ološa u BiH došli neki drugi, bogatiji, poduzetniji Arapi, šeici, trgovci..., pa da su zaredali preko razglasa i oglasa kupovati zemlju, koliko bi to živih glava na ramenima ostavilo, a rezultat bi danas bio isti, ako ne i neuporedivo bolji za sve.

 

"Kuća sa garažom i pet dunuma zemlje na Vrelu Bosne, jedan kroz jedan, pristupni put odličan", dere se na razglas negdje oko bazena na Ilidži 1994-'95. srpski domaćin.

 

"Tri miliona maraka, pola na ruke pola na račun u banci Mome Mandića", odgovara šeik Muhamed sa druge strane bojišnice.

 

"Prodato", potvrdi domaćin Srbin.

 

"Inšallah", ovjeri Šeik na tečnom bosanskom....

 

Dobar razglas se daleko čuje....

trenutak ...