ŠTO NAS IMA, MAŠALLAH: Da li se na mitinzima u BiH žale žrtve - civili u Alepu, ili poraz ISIL-a?

Sarajlije koje su na skup došle po inerciji ljudskosti, bliskosti vlastitih iskustava sa patnjama stanovnika Alepa, solidarnost koja nije posredovana nikakvom vjerskom, nacionalnom, geografskom srodnošću, osjećale su se prevarenim i nasamarenim pred ratobornim tekbirima i vjerskim fanatizmom dijela "demonstranata"

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 19. Dec. 2016  19. Dec. 2016

Piše: SENAD AVDIĆ

Agencija IPSOS MORI, jedna od najrelevantnijih u sferi istraživanja javnog mnijenja, nedavno je provela istraživanje među stanovnicima četrdeset zemalja (preko 20 hiljada ispitanika) o percepciji prisusustva muslimana u njihovim državama. Istraživanje je pokazalo zapanjujući nesklad između stvarnog broja muslimana u društvu i subjektivnog doživljaja/percepcije građana.

Među građanima Francuske, tako, prema ovom istraživanju, preovladava uvjerenje da u toj zemlji živi 31 posto muslimana, mada oficijelni podatci iz 2010. govore da ih je četiri puta manje, 7,5 posto. Na pitanje koliko će muslimana živjeti u njihovoj zemlji 2020. godine Francuzi su odgovorili da će ih živjeti čak 40 posto, dok službene projekcije govore da će muslimana u Francuskoj za četiri godine biti 8,3 posto.

Još je veći jaz između percepcije javnosti, sa jedne, i stvarnosti sa druge strane u Italiji, državi u kojoj živi 3,7 posto muslimana, a čiji su stanovnici ubijeđeni da ih ima čak 20 posto. Slični su rezultati istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama sa svega jedan posto muslimana, a gdje građani vjeruju da dijele istu državu sa 17 posto muslimana, a čiji će se broj za četiri godine vrtoglavo popeti na 22 posto, iako izbiljne prognoze pominju da će tek 6 posto muslimana živjeti u SAD-u 2020. godine.

Šta nam ovo govori?

 

Pa vjerovatno da potvrđuje narodnu mudrost da su u strahu zbilja velike oči! Strah se ovdje pojavljuje kao islamofobija. Psiholozi su odavno odgonetnuli kako strah mijenja način na koji posmatramo i doživljavamo svijet, tako da što se nečega više plašimo čini nam se da će to nešto ranije stići do nas.

(Moj primjer, je dramatično smiješan. Sve dok nisam otišao služiti vojni rok u JNA mislim da nikada i nigdje nisam vidio niti jedno vojno lice i "starešinu". Nakon povratka u civilstvo na ulicama, kafanama,
prometu..., dugo sam primjećivao gomile SMB uniformi sa zvjezdicama i "čvarcima" na epoletama; bio sam spreman kladiti se da je pola građana na službi u JNA!?)

VELIKE OČI I KRATKE NOGE

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, svjetonazorski formatirana u euro-atlantskom ključu i vrijednostima, očito je takvim strahovima (islamofobijom) bila potaknuta kada je nedavno upozorila na
opasnost od "nekoliko hiljada islamskih terorista" koji će se nakon sloma Islamske države na ratištima Sirije i Iraka vratiti doma, u Bosnu i Hercegovinu.

No, da obnovimo znanje iz narodnih mudrosti i predanja, istina je da su u strahu velike oči, ali ništa manja istina nije da su u laži kratke noge! Nakon što su činjenice surovo uzvratile predsjednici Kitarović, a one - činjenice govore da se na ratištima Sirije i Iraka nalazi oko 150 ljudi (uključujući žena i djece) porijeklom iz BiH, te da ne postoji način da se oni vrate kućama, ona je kazala da nisu važne brojke, nego da su "bitni trendovi".

Ostaje malčice nejasno kako aktuelna hrvatska predsjednica i buduća doktorka političkih nauka pravi razliku između "trendova" opasnosti od povratnika - teroirista i puke "pojavnosti" kako kvalificira naci-fašističke povike na hrvatskim stadionima, koncertima, trgovima...?

Za Bosnu i Hercegovinu, pa time ni za susjedstvo, opasnost od terorističkih akcija ISIL-ovih veterana, povratnika sa bliskoističnih ratišta, ne može se smatrati sigurnosnim prioritetom. Polovina onih koji su se vratili (više od njih dvadeset) je sudski sankcionirana i osuđena na veće ili manje zatvorske kazne.

 

Njihovi idejni i logistički gurui (poput rasplodnog vehabije - muzikanta Bilala Bosnića) su osuđeni na višegodišnje kazne.

Ono, međutim, što potencijalno može biti uznemirujuće i što može indicirati prigušenu opasnost jeste različito čitanje, doživljavanje i intepretiranje užasa koji se već nekoliko godina odvija na ratištima Bliskog istoka, a što je tragični krešendo imalo u tragediji Alepa i njegovih stotina hiljada stanovnika.

Na prošlonedjeljnom skupu solidarnosti građana Sarajeva, njih ne više od dvije hiljade, sa svojim supatnicima iz Alepa, koje je održano ispred zgrade trgovačkog centra BBI u centru grada, ozbiljno i bjelodano se dalo raspoznati da lokalno stanovništvo kada govori o tragediji tog grada ne misli uvijek na isto.

 

(Zanimljivo bi bilo analizirati kako se centar ovakve društvenosti ispred Vječne vatre, kao, valjda starog, komunističkog simbola, preselio na plato BBI Centra simbola "moderniteta", spoja arapskog novca i domaćeg
urbanističko-pravnog hoštapleraja).



LIJEPI ALEP, "LEPO GORI"

Tačno je, barem sudeći prema onom što se vidjelo na televizijama i društvenim mrežama, da je najveći broj okupljenih Sarajlija, koji na to imaju najviše prava i moralnih imperativa na dunjaluku, iskazao solidarnost i razumijevanje sa patnjama građana Alepa. Istina je, međutim, i to da je nimalo zanemarljiv broj okupljenih (nećemo licitirati brojkama da se ne bi upecali u zamku sa početka teksta o percepciji i stvarnim brojkama) ovaj skup iskoristio da, na prilično bučan i agresivan način, ispolji žaljenje zbog sloma „alepskog kalifata
i njegovih sumanutih radikalnih gospodara".

(Slično se koji dan kasnije ponovilo i u Zenici u organizaciji neke samonikle islamske družine pod imenom "Hedija").

Sarajlije koje su na skup došle po inerciji ljudskosti, bliskosti vlastitih iskustava sa patnjama stanovnika Alepa, solidarnost koja nije posredovana nikakvom vjerskom, nacionalnom, geografskom srodnošću, osjećale su se prevarenim i nasamarenim pred ratobornim tekbirima i vjerskim fanatizmom dijela "demonstranata".

 

Koji su, tako se bar stječemo dojam, mnogo više razočarani vojnim porazom svoje "braće" u Alepu, nego kataklizmičnim posljedicama tog sloma po građane i civile.

Podsjetimo, tragedija Alepa i njegovih milion stanovnika, pored ostalog, jeste i otpočela kada su ih okupirali, pod istim zastavama i sa istim borbenim pokličima, kalifatski ISIL-ovski katili!  Građani Alepa ne stradavaju samo za to što su muslimani, njihov užas je počeo kada su "oslobodioci" prije tri godine zaključili da nisu dovoljno muslimani.

 

Oni iz Bosne i Hercegovine koji su se sa oružjem pridružili tom zločinačkom poduhvatu tek su malo opasniji od ovih koji nisu mrdnuli guzice, ali imaju snažne i javne simpatije prema njima!

trenutak ...