PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: Samo za vas, novogodišnji poklon, „Noć kad je pala... konobarica“

 
Pišem: "Draga mis Baez, ja znam da se vi mene ne sjećate i da ne možete da me se sjetite. Upoznali smo se prilikom vašeg koncerta 1993. u Sarajevu, bio sam u društvu sa profesorom Zdravkom Grebom. Vi ne znate koliko je vaš dolazak činio radosti meni i mojim sugra anima. Htio bih da vam se najtoplije zahvalim i da vas ponovo vidim i čujem" 

  • Kultura

  • 01. Jan. 2017  01. Jan. 2017

  • 0

John je kuhar cijelog života. Ćelav je i sijed. Izgleda kao sedamdesetogodišnjak. Danas sam saznao da mu je tek pedeset godina. 

Naime, danas, kada smo stigli na posao u Holiday Inn, Johna je dočekao buket cvijeća i balon sa Happy Birthday, čestitka za pedeseti rođendan... 

John se pravio iznenađen, namignuo mi je svojim plavim okom i pokušao se šeretski nasmiješiti: "Znam ko je ovo mogao poslati." 

Sledio sam se od jeze, jer sam u istoj sekundi skontao, znajući da John nema ni kučeta ni mačeta, da je John sam sebi poslao cvijeće i balon, čestitao rođendan i vidio sam sebe kako za nekih desetak godina činim istu stvar i foliram nekog Vijetnamca „da znam ko mi je to mogao poslati“. 

Poslije posla sam ga pozvao na piće. On se koleba, a ja se onda sjetih da nisam upotrijebio pravu frazu "I'll buy you a drink" ("Kupiću ti piće"), pa se ispravljam, a on namah pristaje. 

Prolazimo pored Civic Centra (nešto kao Radnički univerzitet, Đuro Đaković ili Templ, a sad ne znam kako se zove) i vidim plakat da Joan Baez ima koncert: karte su trideset dolara, a ja u džepu imam samo dvadeset i šest. 

Izvinjavam se Johnu da piće može pričekati neku drugu priliku, da ja hoću na koncert i pitam ga ima li olovku i komad papira... 

Pišem: "Draga mis Baez, ja znam da se vi mene ne sjećate i da ne možete da me se sjetite. Upoznali smo se prilikom vašeg koncerta 1993. u Sarajevu, bio sam u društvu sa profesorom Zdravkom Grebom. Vi ne znate koliko je vaš dolazak činio radosti meni i mojim sugra anima. Htio bih da vam se najtoplije zahvalim i da vas ponovo vidim i čujem." 

John me gleda kao luđaka dok predajem poruku portiru. (Ispostavilo se, kasnije, da je portir izbjeglica iz Mađarske - da je bio Amerikanac, vjerovatno bi obrisao guzicu s njom.) 

Nakon nekoliko minuta on se vraća i pita me koliko karata trebam. Pitam Johna hoće li sa mnom, a on me gleda kao da sam Allah dželešanuhu. 

"Dvije", rekoh Mađaru i pružam mu ruku da se upoznamo: "My name is Robert Zimmerman." 

On se zove Ladislav Jonaš. 

John ostaje u bifeu, a ja idem iza bine. Joan Baez se pravi da me je prepoznala: grlimo se i ljubimo. Njen gitarista mi kaže da je Gino Banana u Seatllu i daje mi njegov broj telefona. 

Koncert samo što nije počeo, pa mi Joan kaže da se obavezno vidimo poslije. Pita me hoću li ostati iza bine ili ću u publiku... 

Idem u publiku i vode me u prvi red... 

Joanin božanski glas me čini kao da lebdim, kao da je sve normalno u mom životu, kao da nisam više ljudski otpadak, kao da se ova "afera" (kako neki nazivaju ovaj bezimeni užas u Bosni) nikad nije ni desila... 

Redaju se: Amazing Grace, Diamonds and Rust, The Ballad of Joe Hill... 

A, onda Joan najavljuje: 

"Sada, jedna pjesma, za našeg prijatelja iz Sarajeva, Darija..." 

Pjeva The Night They Drove Old Dixie Down (Noć kad su srušili stari Jug) i mijenja tekst u "Sarajevo Down". 

Ja više ne lebdim, nego letim po sali, udaram glavom o plafon, zidove i plačem od ljepote i užasa, istovremeno... 

Poslije koncerta Joan u bifeu dijeli autograme, a John i ja čekamo da se frka malo smiri. 

Konobarica, Gven, pita me da li sam ja zaista iz Sarajeva i muški puni čaše; John ne progovara ni riječi u toj, za njegovog kuharskog života, najuzbudljivijoj noći u životu. 

Sve se razišlo, pa i ja molim Joan da mi potpiše sliku za moju kćerku Vesnu... Pita me koliko joj je godina. 

"Rodila se u maju." 

"Znaš, Dario, šta mi se desilo nedavno. Poslije koncerta mi prilazi jedna tinejdžerka da joj potpišem sliku, a ja sva sretna: kontam, ipak me slušaju i nove generacije! Ona me moli da napišem 'za njenu najdražu baku'." 

Pitam je je li zainteresovana da pročita priče koje sam napisao na engleskom i ona mi daje svoju adresu i broj telefona i da joj svakako pošaljem... 

Zovem je da popijemo "još po jednu" negdje drugdje, jer je u bifeu već fajront. 

Izvinjava se da je umorna: 

"Drugi put", kaže, baš kao da je meni trknuti do Malibua kao do Sirana. 

Pita me: 

"Šta ćeš ti sada?" 

"Ništa", velim i pitam konobaricu Gven gdje stanuje... 

 

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...