JUČE BI MU BILA 101.: Evo šta su o Branku Ćopiću za "SB" govorili neki od najvažnijih književnika u regiji...

Miljenko Jergović: «Žao mi je današnje djece koja su uskraćena za Ćopića. Kao da se odraslima ukinu i Krleža i Andrić»

  • Kultura

  • 02. Jan. 2017  02. Jan. 2017

  • 0

Piše: DINO BAJRAMOVIĆ

 

 

Divan tekst o Branku Ćopiću, povodom stogodišnjice njegovog rođenja, napisao je negdje pred prošlu Novu godinu Miljenko Jergović u zagrebačkom Jutarnjem listu. Pa smo se upravo njemu prvom obratili kada smo, 1. januara 2015., odlučili obilježiti vijek rođenja velikog pisca iz Hašana kod Bosanske Krupe.

 

«Branko Ćopić doista jest veliki dječji pisac, ali je, na drukčiji način i iz neke druge perspektive, i veliki pisac odrasloga, uglavnom nesretnog svijeta. Samo što je za razliku od drugih naših velikih pisaca svoga vremena, Andrića, Krleže, Selimovića, Kiša ili Crnjanskog, on bio lišen svake potrebe da bude na takav način uvažavan.

 

Njemu je odraslost bila nekako usput, iako se njome bavio na vrlo ozbiljan način, zalazeći u vlastitu utrobu, baveći se vlastitom sudbinom, baš kao Kiš ili Selimović. Ali je želio da ga se smatra dječjim piscem, i to treba poštovati. Između ostaloga i zato što nije teško biti Ćopićevo dijete, ne treba se za tu stvar smanjivati.

 

Prije nekoliko godina uzeo sam, onako od duga vremena, da čitam Magareće godine, i shvatio sam da ja tu knjigu nisam prerastao, i da ju čitam s jednakim osjećajem kao prije četrdesetak godina. Nisam u odnosu na Ćopića odrastao, zato što je Ćopić takav i toliki pisac da umije sačuvati dijete u svakome svom čitatelju», veli Miljenko Jergović.   

 

«SENTIMENTALNO OBRAZOVANJE»

 

«Čitao sam ga već u drugom razredu osnovne: roman Orlovi rano lete. To me je potpuno izmijenilo kao čovjeka, naputilo me na pravi put. Ili, možda, na krivi put, tko bi to znao. Na vaše pitanje šta mi je najdraže što je napisao Ćopić, odgovor je Bašta sljezove boje, Magareće godine, Partizanska trilogija...

 

Miljenko Jergović (Foto: Vreme)

 

Ali mislim da na ovo pitanje nema smisla ni odgovarati. Bolje bi bilo pitati koje su ti Ćopićeve knjige najmanje dobre. Tad bih rekao: Doživljaji Nikoletine Bursaća i Osma ofanziva. Ta dva je romana, reklo bi se, pregazilo vrijeme. Ali i tako pregaženi su dobri. Sretan sam što sam se rodio dovoljno rano da odrastam uz njegove knjige.

 

Žao mi je današnje djece koja su uskraćena za Ćopića. Kao da se odraslima ukinu i Krleža i Andrić», nastavlja Jergović.

 

Kada se «upoznao» sa Brankom Ćopićem, pitali smo i Velibora Čolića, pisca iz Modriče nastanjenog u Lionu: «Prvi razred osnovne škole u Modriči, školska godina dakle 1971./72., Orlovi rano lete, biblioteka Lastavica.

 

Ako me sjećanje na vara, a zna i hoće prevariti sjećanje, to je bio prvi 'pravi' roman-knjiga koju sam čitavu pročitao. Ne računajući znači raznorazne slikovnice i bukvar, slovarice i ostale 'dječije stvari'. Pravi roman.

 

A najdraža njegova knjiga mogla bi mi biti Bašta sljezove boje. Bildungsroman, neka vrsta 'sentimentalnog obrazovanja' ali na naš način. Sigurno je pristrasno no svrstao bih našega Ćopića rame uz rame sa Markom Twainom. Ćopić simbolizuje ono što je bilo lijepo i dobro, pametno i ljudski. Ono što je bilo 'naše' a čega više nema.

 

Velibor Čolić (Foto: Canalblog)

 

Ono što je bilo 'narodski' a da nije sličilo na današnji petparački populizam. Ono zbog čega smo kao djeca igrali se partizana i nijedan od nas nije htio biti 'Švabo'. Ono što mi je govorilo da odrasti ne znači istvoremeno i ostariti. Ono što je činilo da se osjećamo boljim no što jesmo. Kako jučer tako i danas. Kako na nebu tako i na zemlji.»

 

Pisac rođen u Tuzli, radno angažovan u Sarajevu dugi niz godina, a danas stanvonik Šibenika, Emir Imamović, kaže:  «Kada sam počeo čitati, čitao sam otprilike ovim redom: Doživljaji Toma Sojera, Orlovi rano lete, Doživljaji Haklberi Fina, Orlovi rano lete, Djeca kapetana Granta, Orlovi rano lete, Dvadeset hiljada milja pod morem, Orlovi rano lete...

 

Niti jednu drugu knjigu, kako tada, tako i kasnije, nisam više puta pročitao i nikada me neki roman nije toliko privlačio. Ne znam šta je tako i toliko magično u Orlovima, pa sam svako malo opet čitao i čitao, a još mi je bilo super što sam znao šta će se dogoditi. Ne mogu precizno kazati kada me to prošlo, ali sam se, to je sigurno, Orlovima još koji puta vratio i nakon Slavnog vojevanja. Zapravo su mi bili još draži.»

 

Emir Imamović Pirke (Foto: FALIŠ)

 

A, prije sedam, osam godina, Imamović je kupio, dobio, šta li, DVD sa filmom Orlovi rano lete... «I to je, mislim, jedini puta da mi je - izuzmemo li, naravno, navijački odgoj - bilo jako važno da se mom starijem sinu, Janu, svidi nešto što se meni nekada sviđalo. I upalilo je: pogledao je film barem onoliko puta koliko sam ja pročitao knjigu, jednako reagirajući na kraju i sa jednakim odabirom najdražih junaka.

 

U međuvremenu ga je prerastao, a ja sam u posljednje dvije godine mlađem sinu, Maku, nezabilježeni broj puta pred spavanje pročitao Ježevu kućicu. Branko Ćopić ima grandiozan opus, ali ga ja, prije svega, doživljavam kao čovjeka koji je pisao o onome zbog čega djeca mogu odrasti u dobre ljude», tvrdi Emir Imamović. 

 

NAJLJEPŠI OD SVIH SVJETOVA

 

Beograđanin Vladimir Arsenijević kaže da danas živi u ulici Kralja Milana, nekadašnjoj ulici Maršala Tita, u samom centru glavnog grada Srbije, na samo nekoliko brojeva udaljenosti od zgrade u kojoj je i Ćopić nekada živio. «U književnom smislu, s druge strane, rekao bih da sam ga poznavao oduvek, na onaj način na koji sam, na primer, zahvaljujući delu, oduvek poznavao i Jovana Jovanovića Zmaja.

 

Za generaciju rođenu šezdesetih godina dvadesetog veka, Ćopić je bio neizostavni deo našeg detinjstva, neka vrsta dobrodušnog plavokosog i plavookog anđela. Tek kasnije ćemo otkrivati i jednog drugačijeg Ćopića kao i sve njegove bolne sudare sa socijalističkom stvarnošću (u čijem je stvaranju i sam aktivno učestvovao) ali i sa samim sobom te s tamnijim stranama sopstvene prirode koja se nama, deci, činila tako nadmoćno veselom i razigranom.

 

Vladimir Arsenijević (Foto: Krokodil)

 

Volim Ježevu kućicu, Baštu sljezove boje, ali pre svega ono sjajno izdanje Doživljaja Nikoletine Bursaća s predivnim ilustracijama Zuke Džumhura. Takođe Jeretička priča, koja se danas čini tako nevinom a koja mu je svojevremeno donela tolike probleme i nevolje. Juče je Branko Ćopić bio odbačeni čovek od prekjuče. Prekjuče je bio opštevoljeni pisac koji je igrao jedan kompleksan menuet sa socijalističkim režimom koji ga je i svojatao i odricao ga se ujedno, upravo onako kako je to činio samo s najboljima.

 

Danas je Ćopić gotovo zaboravljeni, možda čak i prezreni pisac spreman za jedno krajnje neizvesno sutra. Dovoljno je pogledati u kakvom je stanju njegova rodna kuća u Hašanima da vam u trenutku postane jasno kakvi smo bili i kakvi smo u međuvremenu postali.»

 

Naš sagovornik je i Andrej Nikolaidis, stanovnik Ulcinja, koji je prve Ćopićeve knjige pročitao u rodnom Sarajevu: «Moj književni ukus je do danas ostao infantilan: Charles Dickens i Mark Twain za mene su i dalje dva od najvećih pisaca, a Branko Ćopić jedan od najdražih koji su pisali na našem jeziku. Nevolja sa odrastanjem je u tome što zatvara svijet dječijeg neznanja. A to je najljepši od svih svjetova.

 

U tom svijetu, Branko Ćopić je beskrajno dobri i beskrajno duhoviti čiko iz čijih knjiga u dječije života samo sipa nada i radost. U svijetu u kojem je Ćopić bio prisiljen živjeti, on je jedinu nadu pronašao u samoubistvu. Njegove su knjige generacije držale dalje od zrelosti, dalje od stvarnosti, kamo svi nažalost stignemo. Za to mu ne možemo dovoljno zahvaliti. Kažu da dobri pisci uvjerljivo opisuju svijet a da su samo najbolji među njima u stanju stvoriti vlastiti. Ćopić je od ovih drugih.»

 

Andrej Nikolaidis (Foto: Kliker.info)

 

Predrag Lucić je pisac iz Splita. Nekadašnji urednik u nekadašnjem Feral Tribuneu. Danas je kolumnista riječkog Novog lista. «Djetinjstvo je bilo nezamislivo bez Branka Ćopića i bez njegovih pjesama, priča i romana. I bez onog njegovog lica, staračkog a dječačkog, koje je iskrilo vragolastim osmijehom i u isto vrijeme zračilo nekom dobrom tugom; lica što sam ga viđao na crno-bijelim fotografijama koje su mi izgledale kao da su u novine dospjele iz nekog obiteljskog albuma.

 

Lica što ga nikad nisam vidio uživo, ali mi se znalo pojavljivati pred očima kad bih napravio neku djetinju pizdariju. Mislio sam da bi se barba Branko Ćopić toj mojoj budalaštini nasmijao, jer nisam mogao zamisliti da se čovjek s takvim licem ikada i i zbog čega razljuti ili, gluho bilo, razgalami.

 

Prva Ćopićeva knjiga bila mi je Ježeva kućica. I ja po njoj pamtim šezdesetosmu. Jer tada sam naučio čitati, i u sebi i naglas. I govoriti stihove iz glave. 'Po šumi, širom, bez staze, puta...', pa dokle stignem», kaže Lucić.

 

Šta Vam je najdraže što je napisao pisac iz Hašana? «Taman da ko odrastao čovjek zaustim: Bašta sljezove boje, ali se odmah pobuni onaj dječak što ne zaboravlja kako se smijao Nikoletini Bursaću, kojemu je Bosonogo djetinjstvo iz biblioteke Lastavica bilo draže i od novih patika šangajki, kojemu se od Magarećih godina ne bježi među odrasle, koji djeci s laptopima i smartfonima prodaje onaj Ćopićev štos o ljudima koji su se zavukli u radio iz Ne tuguj, bronzana stražo», odgovara Lucić:

 

«Dogodilo mi se da sam u skeču na školskoj priredbi igrao Nikoletinu Bursaća i da sam se - ja, junačina i mitraljezac - trčeći pred komandanta tako sapleo da sam proklizao preko čitave pozornice. Naravno, svi u publici su popadali od smijeha, a ja sam ležeći, na rubu suza, čekao da prestanu i da ta blamaža završi.

 

Predrag Lucić (Foto: SB)

 

I kad su napokon završili sa smijanjem, ispalio sam onako s poda Ćopićevu rečenicu koja nije bila dio skeča: 'Nesta gaća s momčine Bursaća!' I počeo se smijati skupa s publikom. Eto, to je meni neki moj Ćopić, i jučerašnji i današnji - čovjek koji me je naučio da se smijem i kada mi nije do smijeha. Da se smijem i sebi i svojima.»       

 

BRANČILO I BRANKIĆ

 

Pisac iz Beograda Slavoljub Stanković junaka naše priče zavolio je «tek» devedesetih godina, kada je bio duboko u trećoj deceniji života...: «Da, posle čitanja Nove srpske satire. Tek tada sam shvatio o kakvom se velikom piscu radi. Naravno, voleo sam roman Orlovi rano lete, ali situacija sa tinejdžerskim dobom je bila takva da mi je sve što je iole imalo prizvuk Drugog svetskog rata bilo mrsko.

 

Nisam voleo ratne teme, samim tim ni pisce koji su o tome pisali. Dobrim delom je za to bila zaslužna i škola, koja nas je zatrpavala tom vrstom literature, vodila na ekskurzije po ofanzivama i vukla u bioskope sa partizanskim filmovima. I sve je to bilo uvek nešto grandiozno i preterano. Nisu me zanimali ljudi sa ordenjima i odelima.

 

Slavoljub Stanković (Foto: Vreme)

 

Nekako sam nesrećno i mnoge naše pisce strpao u taj establišment. Izuzetak su bili Nušić, Andrić, Krleža, Oklopdžić, Pavličić, Balog, Pavić... Ubiti je za mene bilo nepojmivo zlo. Trebalo mi je zaista mnogo toga da oprostim i Ćopiću, kao i Hemingwayju, i uspeo sam samo zahvaljujući tome što je zaista genijalan pisac. Čak sam osetio izvesnu tugu što je morao u rat, a kasnije i u miru da se bori sa službama... 

 

Bilo bi za književnost neuporedivo lepše, a i za njega lakše, da je rođen kasnije. Morah sve ovo da napišem kao opravdanje (a kao i svako pravdanje, kukavno je i još grđe) što sam bio slep kod očiju. Branko je duhovit, suptilan, čedan, mudar, poetičan, romantičan, surov, nežan... Naravno, to bi se moglo reći za sve pisce. Ali Ćopić je takav na pravim mestima u svojim knjigama.

 

U tome je sva razlika između neuspelog i uspelog pisca. Čitaće se Branko Ćopić dok god na svetu bude bašta sljezove boje...» 

 

Za Josipa Mlakića, koji živi i radi u Gornjem Vakufu/Uskoplju, Ježeva kućica je neponovljiva. «Već u prvim razredima osnovne škole počeo sam se 'upoznavati' sa djelima Branka Ćopića. Uz još jednog velikog bosanskohercegovačkog dječjeg pisca, Ahmeta Hromadžića, Branko Ćopić je obilježio moja prva čitateljska iskustva.

 

Kod Ćopića je teško izdvojiti najdražu knjigu, on je jedan od onih pisaca, velikih, dodao bih, čiji je opus kvalitativno ujednačen. Ako bih ipak morao nešto izdvojiti, onda je to neponovljiva Ježeva kućica, pošto se i danas sjećam vremena kada sam je prvi puta pročitao, a takvih je možda tek desetak knjiga u mojoj čitateljskoj praksi», objašnjava Mlakić:

 

«U mom književnom imaginariju Branko Ćopić stoji uz bok velikog Marka Twaina zbog jedne zanimljive, rekao bih sudbinske podudarnosti. Roman Marka Twaina Tajanstveni stranac objavljen je prvi put 1916., šest godina nakon piščeve smrti. Pesimizam i očaj, netipični za ovog pisca, a kojima roman naprosto odiše, naveli su neke kritičare da čak posumnjaju da je on uopće autor ovog djela, dok su drugi, koji nisu dovodili u pitanje Twainovo autorstvo, navodili da je on ovaj roman napisao nakon niza osobnih tragedija i da taj pesimizam potječe otuda, što djeluje prilično logično, jer ne postoji pisac koji u potpunosti može u svojim djelima zanemariti ili prikriti vlastitu autobiografiju.

 

Po svojoj atmosferi, Tajanstvenog stranca možemo slobodno staviti uz bok namjračnijim stranicama američke književnosti devetnaestog stoljeća, primjerice onima koje su ispisali Edgar Allan Poe i Nathaniel Hawthorne. Gdje je tu Branko Ćopić? 

 

Josip Mlakić (Tportal)

 

Čitateljski šok koji sam doživio nakon čitanja Tajanstvenog stranca u mom slučaju bio je potpuno isti kao šok koji sam doživio kada sam prvi puta, u višim razredima osnovne škole, pročitao Ćopićev Gluvi barut i Prolom, dvije sumorne i mračne knjige (i sjajne, istovremeno), koje kao da nije napisao onaj Ćopić kojega sam dotada poznavao. Tako da na neki način poznajem dva Ćopića, podjednako dobra, a koji su svojevrsni kontrapunkt jedan drugom.»

 

Sarajevski pisac Nenad Veličković, pak, veli da se ne sjeća kada se «upoznao» sa Ćopićem... «Možda u osnovnoj školi, možda ranije, možda u lektiri, možda u Veseloj svesci, možda u Zabavniku, možda u čitanci... Na vaše pitanja koja mi je njegova najdraža knjiga nemam jedan odgovor, dosta je stvari u konkurenciji.

 

Možda se mogu iskupiti jednom anegdotom, koju sam uvrstio u nedavno objavljeni književni pojmovnik: 'Putovao Branko Ćopić nekud avionom. Vreme loše, letelica se trese. Da bi odagnao strah, pesnik speva pesmicu: Bože, iže jesi na nebesi ako mi se što god desi ti udesi da ja padnem u naručje stjuardesi.'»

 

Nenad Veličković (Foto: Kamov Residency) 

 

Za mene je Branko Ćopić danas isto što i juče: dobar pisac, zanimljiv i zabavan nezahtjevnim čitaocima, kompleksan i uzbudljiv zahtjevnim». Eto, takav je juče bio, danas jeste, a i sutra će biti, naš Brančilo. Ili, Brankić. Kako mu je tepala Zora Tanković. Njegova prva ljubav.  

 

 

JOVAN DIVJAK, predsjednik Udruženja «Obrazovanje gradi BiH»

 

«Da, ja sam sin Duleta Dabića Hajduka»

 

Imao je Branko Ćopić u konviktu/internatu u Bihaću, gdje je pohađao niže razrede gimnazije, četiri velika prijatelja, čije je doživljaje, baš kao i vlastite, tako autentično opisao u Magarećim godinama: Baju Bajazita, Hamida Rusa, Krstu Buvu i Duleta Dabića Hajduka, ili skraćeno: DeDeHa.

 

Pravo ime «svojeglavog, ćudljivog prznice, svađalice i ukoljice» Duleta Dabića bilo je Dušan Divjak. Rođen je 1912. u selu Gornja Suvaja kod Bosanske Krupe i otac je predsjednika Udruženja Obrazovanje gradi BiH Jovana Divjaka.

 

«Moj otac je završio Učiteljsku školu u Bihaću. Od 1937. radio je kao učitelj u selu Šuvajići, negde na Dunavu pored Smedereva. Pošto tamo nije bilo bolnice, ja sam rođen u Beogradu, gde je živela rodica moje majke. Ali, već sa sedam dana vratio sam se u Šuvajiće, u kojima smo živeli do 1940., kada se otac odlučio vratiti u Bosnu, na Prosaru kod Bosanske Gradiške. U selu Jablanica je rođena moja sestra.

 

Jovan Divjak (Foto: SB)

 

Otac je bio član komunističke partije, a kada su 1942. otkrili njegovu koleginicu i ubili, prešao je u rumunski Banat i tamo je bio do 1944., a i mi s njim. Od 1944. do 1947. živeli smo u Beloj Crkvi, takođe u Banatu, ali u Vojvodini. Tamo sam krenuo u prvi razred,  školovanje nastavio u Bosanskoj Krupi, pa u Zrenjaninu, gde sam živeo sa majkom nakon što su se ona i Dule razveli.

 

Majka je bila domaćica, ali po dolasku u Zrenjanin, gde joj je živela sestra, vrlo brzo se afirmisala i postala predsednica Radničkog saveta Fabrike čarapa Udarnik. Ipak, u februaru 1956. rekla mi je da nema novca da me školuje i predložila mi da se upišem na Vojnu akademiju u Beogradu. Tata je živeo u Bosanskoj Krupi i retko smo se viđali. Radio je u Đačkom domu. A onda je opet došao u Vojvodinu, oženio se drugi put i život završio 1989. u Rumi, gde je i sahranjen», kaže Jovan Divjak.

 

Branka Ćopića je Jovan Divjak vidio nekoliko puta u životu, u Beogradu, a upoznao ih je, početkom šezdesetih godina, naravno, DeDeHa: «Ćopić je bio zatvoren, nije baš volio da puno komunicira. Imao je svoj svet mašte. Bio sam, 1968., 1969., na jednoj književnoj večeri na Trgu Republike u Beogradu. U to vreme Ćopić je bio u nemilosti, a i inače je bio u nemilosti. Sećam se da je tada rekao: 'Ja ću sve reći što mislim, ali ne znam ko će to otkucati.' Ćopić je bio neverovatan pisac.»

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...