ETNO I SRETNO: Sarajka koja je Amerikancima približila novokomponovanu muziku

Ljerka Vidić-Rasmussen je diplomirala u Sarajevu, magistrirala i doktorirala «preko bare», a danas je ugledna profesorica na Univerzitetu u Nashvilleu

  • Kultura

  • 05. Jan. 2017  06. Jan. 2017

  • 0

(SPONZORISANI TEKST) 

 

Cijenjena je i priznata etnomuzikologinja u Sjedinjenim Američkim Državama Ljerka Vidić-Rasmussen. Barem to tvrde oni koji znaju o čemu pričaju. Junakinja ove priče diplomirala je na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Sarajevu u prvoj polovini osamdesetih godina.

 

Kada je zaista bilo lijepo studirati u ovoj visokoškolskoj obrazovnoj instituciji i kada su studenti uživali u onome što je tada nudilo Sarajevo i Muzička akademija, ponos glavnog grada Bosne i Hercegovine. Kako i neće biti ponos, kada su tada na Muzičkoj akademiji kao profesori radili dr. Ankica Petrović, dr. Zija Kučukalić, dr. Zdravko Verunica, dr. Dunja Rihtman-Šotrić, kompozitor Josip Magdić, dr. Vinko Krajtmajer...   

 

RAMČE, RAMČE, DRUŽE MOJ...

 

«Rođena sam u Sarajevu kasnih pedesetih, gdje sam završila Srednju muzičku školu i diplomirala na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije 1983. godine. A uža specijalnost mi je, da tako kažem, etnomuzikologija, što mi je i bila tema diplomskog rada.

 

Mentor mi je bila prof.dr. Ankica Petrović, koja je na jedan nevjerovatan način znala motivisati studenta, jer bilo je tu i dosta terenskog rada, ali i napornog rada na deskripcijama naših narodnih pjesama. Zbog nje sam se i odlučila baviti etnomuzikologijom i nastaviti studirati u Sjedinjenim Američkim Državama, kada mi se ukazala prilika.

 

Mada me uvijek interesovala i popularna muzika zapadnog tipa, dakle rock i, neizbježno, pop. Pa sam šest mjeseci radila kao muzički urednik u sarajevskom Domu mladih, nakon što sam diplomirala, a kratko i na Radio Sarajevu. A onda sam dobila poziv sa Wesleyan Universityja u Connecticutu», veli Ljerka Vidić-Rasmussen za Slobodnu Bosnu.

 

Kako je otišla, u augustu 1985. više se nije ni vratila u Sarajevo. Tek povremeno svraća... Doduše, svakog ljeta.

 

Wesleyan University je smješten u Middletownu, u saveznoj državi Connecticut, na pola puta između Bostona i New Yorka. «Middletown je studentski grad, mnogo je manji od Sarajeva, pa mi je trebalo nekoliko mjeseci da se prilagodim na nešto sporiji životni ritam.

 

Ali, Univerzitet je jako živ i jako važan, i vrlo ugledan. Fantastično je to mjesto za studiranje, a ja sam imala idealne uslove za rad, odnosno za pripremu magistarskog rada na temu romske muzike u Bosni i Hercegovini, za šta mi je trebalo dvije godine.

 

Profesorica Ankica Petrović je poznavala profesora Marka Slobina, koji je bio jedan od vodećih muzičkih pedagoga na Wesleyanu. On je boravio u Sarajevu početkom osamdesetih godina, kada sam ga imala priliku i upoznati. U Sarajevu je takođe jedno vrijeme, isto tako početkom osamdesetih godina, boravio još jedan ugledni profesor sa Wesleyana, Ted Levin, koji je sa Ankicom Petrović ovdje radio terensko istraživanje.

 

I to su bili naši inicijalni kontakti sa američkim etnomuzikolozima, na osnovu kojih sam i dobila stipendiju u Sjedinjenim Američkim Državama», objašnjava Vidić-Rasmussen. Ankica Petrović je, pak, doktorirala na Univerzitetu u Belfastu, kod čuvenog muzičkog antropologa Johna Blackinga, što je bilo vrlo važno i za kontakte sa američkim profesorima. I, ukazala se šansa koju Ljerka Vidić-Rasmussen nikako nije htjela propustiti.

 

Magistarski rad o našim, hajdemo to tako reći, polunomadskim Romima, rezultat je istraživanja naše sagovornice još za vrijeme studiranja u Sarajevu, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina: «Situacija je sada, vjerovatno, bitno drugačija nego u ono vrijeme. Ja sam ovdje morala materijal prikupljati na terenu, naravno.

 

Čitala sam što god mi je došlo pod ruku, a vezano je za romsku muziku bilo gdje. A toga, znate, nije bilo puno, pa je tu veliku ulogu odigrala Ankica Petrović, koja me je stalno ohrabrivala. U to vrijeme politika manjina je bila dosta važna.» Glavni lik njenog magistarskog rada bio je čuveni romski pjevač iz Bosne i Hercegovine Sulejman Ramadan Ramče, a epizodnu ulogu «odigrao» je Sejdo Sejdić.

 

BREGOVIĆ I VUKAŠINOVIĆ

 

A, onda počinju pripreme za doktorsku disertaciju. Na temu koja se puno direktnije ticala popularne muzike u bivšoj Jugoslaviji. Bila je to novokomponovana narodna muzika, sa velikim zvijezdama, od kojih su neke imale i prefiks - mega, kao naprimjer, Fahreta Jahić - Lepa Brena, ili dva Halida, Bešlić i Muslimović.

 

«Iako je ekonomija padala, svi su se žalili na tržišne probleme, još početkom osamdesetih, a pogotovo kasnije, bilo je izuzetnih tiraža, koji se, mislim, do danas nisu ponovili. Doktorirala sam tek 1999., iako sam sva predavanja odradila u roku. Jedan razlog je bio taj što sam se iz privatnih razloga preselila u Nashville, savezna država Tennessee, i počela predavati na  Bottom of Form tamošnjem Tennessee State Universityju, gdje predajem i danas.

 

A drugi razlog leži u činjenici da je u bivšoj Jugoslaviji počeo rat, tako da nisam mogla dolaziti na ove prostore, kako bih uradila dodatna istraživanja», ističe Ljerka Vidić-Rasmussen.

 

Kada je novokomponovana narodna muzika na ovim prostorima bila u zenitu, u osamdesetim godinama, imali smo, pored spomenutih Lepe Brene, Halida Bešlića i Halida Muslimovića, i Hanku Paldum, Šerifa Konjevića, Anu Bekutu, Biljanu Jevtić, Vesnu Zmijanac, Šabana Šaulića, Miroslava Ilića, Nadu Topčagić, Duška Kuliša...

 

Sa ove distance, to su bili klasici u odnosu na generacije muzičkih zvijezda koje su došle poslije njih, devedesetih godina: «Tačno! Potpuno se slažem s vama. Ima mnogo načina da se to objasni. Jedan je neminovnost protoka vremena. Postoje neke naslage vrednovanja koje se mijenjaju kako vrijeme prolazi. Uvijek dolazi neka nova muzika, koja nam se, kad je prvi put čujemo, čini lošijom u odnosu na ono što se dešavalo ranije.

 

Drugi razlog je koncept i osjećanje nostalgije. Postoji jedan snažan poriv da se ponovo evaluira socijalistička ostavština, pa tako i novokomponovana narodna muzika. Mnogi ljudi koji sudjeluju u takvim kulturnim debatama vide puno pozitivnih stvari iz tog doba. Pogotovo ako posmatrate cijeli taj turbofolk sistem, koji je u jednom dijelu populacije omražen kao što je nekada bila omražena novokomponovana narodna muzika.

 

Treći razlog je specifičan za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu. Recimo, eksperiment koji su uradili Hanka Paldum i Milić Vukašinović, što je izazvalo burne reakcije i negativne komentare kod narodnjaka, jer su oni smatrali da su folk i rock and roll nespojivi.

 

Bez obzira što je Goran Bregović nešto ranije upravo spojio folk i rock and roll, ali to je druga priča kojoj se može posvetiti cijela knjiga. Iskreno, meni je to bilo jako uzbudljivo vrijeme.» Lerka Vidić-Rasmussen objavila je 1996. knjigu Retuning Culture: Musical Changes in Central and Eastern Europe, čiji je urednik bio Mark Slobin, i koautorica je još dva izdanja - Newly Composed Folk Music of Yugoslavia (2002.) i Balkan Popular Culture and the Ottoman Ecumene: Music, Image and Regional Political Discourse (2007.).

 

U intervjuu Slobodnoj Evropi prije četiri godine, Ankica Petrović je ustvrdila da je Bosna i Hercegovina zakasnila da zaštiti muzičko blago, a govorila je i o tome da su i ondašnje i sadašnje vlasti, dakle sve vlasti i svi sistemi, marginalizovali značaj etnomuzikologije. «Nisam to pročitala, ali pretpostavljam da je željela reći kako nije bilo dovoljno snimanja, publikovanja i distribucije bosanskohercegovačkog muzičkog blaga.

 

Ankica Petrović je i sama mnogo uradila, radila je terenska istraživanja koja nije radio niko ni prije ni poslije nje, ali i ostali bosanskohercegovački etnomuzikolozi su zaista mnogo učinili na tom polju, još od prof.dr. Cvjetka Rihtmana, koji je osnivač bosanskohercegovačke etnomuzikologije. Ankica Petrović je prije rata uredila jedan projekat za nekadašnji Diskoton, i to je ono čega se ja sjećam. Profesorica je u tom intervjuu sigurno mislila da nismo dovoljno udružili snage proteklih godina.

 

Etnomuzikolozi, naprosto, moraju raditi u koordinaciji sa komercijalnim diskografskim kućama, kako bi sačuvali naše blago. A imamo ga puno, pogotovo na državnom radiju. BH radio 1 je objavio neke sevdalijske projekte, što je i pozitivno i pohvalno», kaže Ljerka Vidić-Rasmussen. Naravno, zajedno smo jači! Sačuvati bosansku umjetničku pjesmu jedan je od naših prioriteta.

 

KAKAV OTAC TAKAV SIN

 

Već je Ljerka Vidić-Rasmussen kazala da se zbog privatnih razloga, konkretno - zbog ljubavi, iz Middletowna preselila u Nashville, prijestolnicu američkog folka znanog kao country.

 

Njen pokojni muž, Amerikanac Joseph Rasmussen bio je profesor udaraljki na tamošnjem Univerzitetu i član Simfonijskog orkestra u Nashvilleu, koji je tokom rata odsvirao veliki humanitarni koncert za Sarajevo.

 

Igrom slučaja, u autobusu na relaciji Zagreb - Sarajevo 1997. upoznao je Slobodana Bodu Kovačevića, nekadašnjeg gitaristu Indexa, koji takođe više nije među živima, pa je gostovao na snimanju albuma Kameni cvjetovi, koji je veliki bosanskohercegovački bend objavio dvije godine kasnije. Preminuo je od infarkta srca početkom septembra 2005., nakon što je istrčao Rock and roll polumaraton u Virginija Beachu.

 

Njihov sin Anton studira muzičku produkciju i udaraljke na čuvenom Berklee College of Musicu u Bostonu. On je zajedno sa svojom majkom već nekoliko puta boravio u Sarajevu. Veli da mu je Sarajevo «lijepo i dinamično».

 

Na Tennessee State Universityju Ljerka Vidić-Rasmussen predaje Opštu istoriju muzike, Istoriju američke muzike, World Music i Istoriju afro-američke muzike. Radila je i kao urednica u velikoj izdavačkoj kući Naxos. Bratična je fra Perice Vidića, redovnog člana ANUBiH, «i vrlo sam ponosna na njega».    

 

PROCES MODERNIZACIJE

 

Našu sagovornicu upitali smo i je li pobornik tradicionalnog načina pjevanja sevdaha, što znači ili a cappella, ili isključivo uz saz: «Ja nisam čistunac. Volim sve ove fussione koji se dešavaju posljednjih godina. Od Mostar Sevdah Reuniona do Amire Medunjanin.

 

Meni je sve to ok. Te struje čuvaju sevdalinku od zaborava. To je proces modernizacije koji nikada neće stati i pustimo ga da ide svojim tokom. Mogu čak reći i da je to neophodan proces. A s druge strane, čine se napori i da se zadrži taj stariji oblik izvođenja sevdaha, koji je, znate, pomalo idealiziran. Ovih dana čujem imena sazlija više nego ikada ranije.» 

 

UDRUŽENJE "1000 CVJETOVA" 

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...