NAŠI UNIVERZITETI I NEPRSKANI STUDENTI: Najljepši poklon za 25 rođendan RS Miloradu Dodiku stigao je od sarajevskih studenata i njihovog rektora Rifata Škrijelja!

Ono što Studentski parlament i njegov predsjednik Zahiragić (također aktivista vladajuće bošnjačke stranke) demonstriraju i provode posljednjih mjeseci nije ništa drugo nego sirovo, neprskano marginaliziranje i stigmatiziranje, svih manjinskih zajednica ne samo na Univerzitetu, nego i u društvu!

  • Tjedna Heftarica

  • 05. Jan. 2017  05. Jan. 2017

Piše: SENAD AVDIĆ

 

U vrijeme mojeg studiranja  na svakom od sarajevskih fakulteta postojao je barem jedan bauk predmet, ili profesor. Ponekad i jedno i drugo. Iako je prošlo trideset i kusur godina, vjerujem kako se još uvijek ponekad tadašnji studenti Pravnog fakulteta bude u košmarnim snovima u kojima im se ukazuje da još nisu položili ukleto Rimsko pravo.

 

Smio bih se kladiti kako se i danas  generacije inženjera  elektrotehnike štrecnu, pa i preznoje, na svako pominjanje matematike i nemilosrdnog  profesora Galića, a slikari i kipari  još ne vjeruju da je njihov arhi-dušmanin, profesor Mehmed Karamehmedović, već godinama mrtav.

 

Studenti medicine nakratko bi prekidali studij u Sarajevu, pa upisivali isti, samo lakši, negdje drugdje, najčešće u Prištini, gdje se anatomija polagala k'o od šale,  pa se vraćali nazad, da nastave studiranje. Ko je iz prve položio staroslavenski jezik na Filozofskom fakultetu kod profesorice Herte Kune, taj je (bio) pravi hadžija...

 

 

STUDENTSKE NOĆNE MORE

 

Babaroga moje, ali  i prethodnih generacija na Fakultetu političkih nauka (nikad mi nije bilo jasno zašto se u nazivu koristio plural, kad se izučavala samo jedna politička nauka, marksizam- socijalizam?) zvala se profesor Stojan Tomić.

 

Predmet kojeg je predavao zvao se Komunalni sistem, ili tako nekako. Ne zna se šta je bilo dosadnije, beskorisnije i gluplje, gradivo koje ste morali učiti - tipa kako se bira savjet mjesne  zajednice kao ćelije samoupravnog socijalizma - ili sam profesor Tomić.

 

Problem sa ispitima kod prof. Tomića bio je taj što ih je zakazivao u cik zore, nikada poslije šest ujutro! Ti su ispiti i doslovno bivali noćna mora, jer su se održavali pod okriljem mraka! Jednom sam, jer nije bilo načina da se u ta doba prebacim od kuće do fakulteta, na jedan ispit otišao direktno iz kafane. Ni danas se ne sjećam jesam li položio, ili nisam, ako me razumijete.

 

Pričalo se kako profesor, inače partizan, možda čak i narodni heroj,  iz Bosanske Krajine, ispite zakazuje na sabahu jer ne može da spava - ostao mu, navodno, u glavi geler kojeg je fasovao u nekoj neprijateljskoj ofanzivi, pa mu trajno spržio centar za spavanje.   

 

Postojale su u to vrijeme i neke forme studentskog (samo)organiziranja, ali one su korištene za ideološku dresuru i doradu, odlazak u Kuću cvijeća, ili spontano okupljanje studentarije na časovima historije na Vracama.

 

Propitivati zbog čega profesor Tomić mrcvari studente ranoranilačkim seansama, bio bi direktan atak na tekovine revolucije, među koje je spadao i njegov geler u glavi kao i profesorska katedra!

 

U to se vrijeme krišom, u pola glasa, po fakultetu i okolnim birtijama, govorkalo kako su mladi profesorski lavovi, poput Vojislava Šešelja, Nikole Poplašena i nešto stariji, recimo Nenad Kecmanović i Emil Vlajki, bili odabir i favoriti Tomića, i još jednog krajiškog partizanskog ratnika - profesora, Joce Marjanovića.

 

Nakon rata, sa sarajevskih fakulteta iščezlo je štošta, i dobrog i lošeg, pa su tako u povijest otišli i profesori-baboroge. Umjesto njih, na scenu su stupili njihovi studenti-strašila; još od prvih poslijeratnih dana i borbene mirnodopske mudžahedinske frakcije, Aktivne islamske omladine, pa do najnovijeg pregrupisavanja u  parainstiucionalni Studentski parlament.

 

Ozbiljno, analitički je profesor Nenad Veličković ovih dana pokazao da ta grupa za pritisak i njen lider Haris Zahiragić nema nikakav ni izborni legitimitet, niti elementarni legalitet da ravnopravno sudjeluje u kreiranju nastavnog procesa na Sarajevskom sveučilištu.

 

I rektor sarajevskog Univerziteta Rifat Škrijelj je učesnik rata, ovoga posljednjeg. I on je u ratu, kao onaj moj pominjani profesor Tomić, bio ranjen. Priča se da je inspiraciju za svoj doktorski rad koji se bavi sudbinom i ponašanjem životinja u ratu dobio dok se liječio u Fojnici.

 

Doktorsku disertaciju je odbranio 1995. godine, dakle kada je to bilo najteže - Prirodno-matematički fakultet je bio na prvoj liniji fronta, valjalo je imati kuraži pa (pri tom nedavno ranjen) dotrčati do učionice pred profesore i mentore.

 

Nakon što je izabran za rektora Univerziteta u Sarajevu Škrijelj je kao prioritet istakao da će „vratiti multietnični karakter Univerziteta“. Ne, autonomiju, ne povratak devastiranog povjerenja u studiranje i akademsku zajednicu, niti podizanje standarda, nego „multietničnost“, rektorov je vrhunaravni cilj, zadatak i misija.

 

NENADANI POKLON ZA GODIŠNJICU RS

 

Ima tu, za razliku od naučne karijere, rektor Škrijelj neprocjenjive rezultate u minulom političkom  radu: očuvao je multietničnost Bosanske patriotske stranke, obiteljskog biznisa porodice Halilović, pa potom ušao u rukovodstvo Stranke demokratske akcije, koje je vrlo brzo napustio i posljednji nebošnjak!

 

Ono što Studentski parlament i njegov predsjednik Zahiragić (također aktivista vladajuće bošnjačke stranke) demonstriraju i provode posljednjih mjeseci nije ništa drugo nego sirovo, neprskano marginaliziranje i stigmatiziranje, svih manjinskih zajednica ne samo na Univerzitetu, nego i u društvu!

 

Da ne okolišam: Zahiragićevo prebrojavanje i izopćavanje najprije seksualnih, potom nacionalnih manjina, pa vjerskih, pa onda unutar najbrojnije vjerske zajednice markiranje onih njenih pripadnika koji ne idu na džumu... jeste najljepši dar/peškeš Miloradu Dodiku za proslavu 25. godišnjice Republike Srpske!

 

Prepoznao je to i Dodik i javno se zahvalio „muslimanskom Sarajevu“ što je konačno otkrilo karte i javno objelodanilo dugo prikrivane tajne islamističke, antisrpske namjere. Sarajevski novokomponovani profesori-ranjeni ratnici su, napokon, odnjegovali svoje autentične, ksenofobne, netoleratntne, ratoborne Šešelje, Poplašene...

 

U filmu Invictus Clinta Eastwooda u kojem Nalson Mandela fanatično podržava nacionalni ragbi-tim Južne Afrike, uprkos tome što je on u svijesti crnačke većine simbol aparthaida i terora, Mandela (Morgan Freeman) to svojim sunaradnjacima ovako objašnjava: „Neka bijelci vide da mi nismo onakvi kakvi su mislili i tvrdili  da jesmo kada su nas mrzili“.

 

Senat Univerziteta u Sarajevu povlađujući (tobože nevoljko, a zapravo vrlo predusretljivo) radikalnoj nacionalističkoj studentskoj družini dao je, u velikoj mjeri, za pravo delegatima Skupštine srpskog naroda koji su se prije četvrt vijeka okupili u hotelu „Holiday Inn“ i proglasili srpsku državu jer nisu željeli živjeti, kako je rekao Radovan Karadžić „ u islamskoj državi po mjeri Izetbegovićeve Islamske deklaracije“.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

trenutak ...