BIH-SRBIJA, MLIJEČNI AUTO-PUT: Je li se na susretu Vučića i Zvizdića desilo nešto važno, ili nam se samo tako učinilo?!

Aleksandar Vučić jučer je nekoliko puta kazao kako je važno da će na pregovorima u Saudijskoj Arabiji i Turskoj Srbiju predstavljati Rasim Ljajić, a Bosnu i Hercegovinu Mirko Šarović. Kakav će to tek da bude unikatan primjer srpsko-bošnjačkog dijaloga; kada se Ljajić bude u Ankari zalagao da uvozne kvote za govedinu iz Vojvodine budu veće od Šarovićevih, odnosno bh. kvota za junetinu iz zapadne Hercegovine!?

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 24. Jan. 2017  24. Jan. 2017

Piše: SENAD AVDIĆ

Jučerašnja sjednica  Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Srbije, u Beogradu, mogla bi se razumjeti i kao plod, odnosno trijumf, razborite, dosljedne i odgovorne politike - njemačke kancelarke Angele Merkel!

 

U trenutku kada cijeli svijet, pa i Njemačka, pa i Zapadni Balkan, strepe od svakog hirovitog, inadžijskog twita novog američkog predsjednika Donalda Trumpa kojim se signalizira prekompozicija svijeta kakvog ga je Trump zatekao, razgovor dviju vlada, sadržajan i konkretan,  vraća vjeru u dobrosusjedstvo i dostojanstvo i vjerodostojnost suradnji, otvorenoj i opipljivoj.

 

POGLEDAJ DOM SVOJ, ANGELA!


Susret dviju delegacija, predvođenih predsjednicima Aleksandrom Vučićem i Denisom Zvizdićem, i jedan i drugi su to jučer nekoliko puta ponovili, rezultat je šireg, dugoročnog, regionalnog procesa koji je prije dvije godine otpočet u Berlinu, nastavljen prošle godine u Beču, a koji će, najavljuje se, biti produbljen uskoro na sastanku u Italiji.

Taj je proces u najvećoj mjeri bio oslonjen na pomalo skrajnutu inicijativu Njemačke i Velike Britanije i njihov plan za europski put Bosne i Hercegovine, ali i regiona. Promijenjena pozicije Velike Britanije nakon BREXITA možda jeste usporila, ali nije fatalno prekinula tzv. "Berlinski plan" za BiH i Balkan.

Njemački (a to znači i evropski) planovi i poslovi u regiji odvijajaju se, dakle, uz entuzijazam Sarajeva i Beograda, bez obzira na ne baš povoljan širi i uži kontekst, na ono što piše i govori novi predsjednik SAD-a i uprkos devetojanuarskom secesionističkom junačenju velikosrpskih piromana u Banjoj Luci.

Negdje potkraj prošle godine Emir Suljagić je programskim tekstom u "Oslobođenju", kojeg su prenijeli i vodeći mediji u Srbiji, apelovao na žuran "srpsko-bošnjački" dijalog, kao imperativan odgovor na izazove i opasnosti po Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake.

 

Nešto slično, malo kasnije, je predložio i reis Kavazović. U sve se stihijski, uključila naelektrizirana javnost, na obje strane, i takvoj inicijativi dala dodatni pečat izlišnosti i promašenosti

 

ZA SURADNJU, A PROTIV „DIJALOGA“


Užasava me svaka ideja o dijalogu dva naroda, odnosno njihovih, kako se to najčešće dešava i biva, intelektualnih elita. Novija povijest srpsko-bošnjačkog "dijaloga" je ciklično smjenjivanje povijesti kao farse, odnosno kao tragedije.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća uspostavljen je neravnopravan, ubogi dijalog između srpskih i muslimanskih disidenata. Sa jedne strane, sijedih akademskih užarenih glava iz Srpske Akademije nauka i umetnosti, a sa druge tobožnjih  "muslimanskih intelektualca" iz kruga oko osuđenih u Sarajevskom procesu.

 

Jedan od najvećih tada živućih muslimanskih intelektualaca (barem u rodnoj Ustikolini), Halid hadžija Čengić, kasnije, nakon prvih 100 hiljada ubijenih muslimana, će se busati u prsa kako je već tada  znao šta srpski intelektalci, zapravo, spremaju. "Rekao sam Dobrici Ćosiću otvoreno: vi nas namjeravate ponovo poklati".

Suljagićevo zalaganje (kao i ono reisa Kavazovića) za srpsko-bošnjački dijalog bespredmetno je i unaprijed uzaludno. Ono pokazuje da i jedan i drugi preferiraju vaninstitucionalan, parapolitički model političke i društvene komunikacije. Suljagić, po običaju, od svih institucionalnih stečevina, jedino uvažava „bijeli hljeb“!

Podsjetilo me to na jednu davnašnju zgodu kojoj sam bio svjedok u Mostaru. Ujedinjena jugoslovenska demokratska ljevica  (UJDI), kao pionirski pokušaj pluralizacije kumunističkog režima, organizirala je okrugli stol na temu srpsko-albanskog dijaloga i pomirenja.

 

(Tada su srpsko-albanski antagonizmi bili jedino golim okom vidljivo žarište budućih sukoba u zajedničkoj državi).

Domaćin okruglom stolu bio je jedan lokalni herceghovački UJDI-jevac, a Mostar je kao mjesto održavanja skupa vjerojatno odabrao jedan od osnivača UJDI-ja Predrag Matvejević.

U pauzi rasprave, prišao mi je poznanik,  mostarski zajebant, liska, pokazao prstom na onog mostarskog domaćina i karakteristično ga bagatelisao :"(Š)Ta će on miriti Srbe i Šiptare?! Ne može sebe i strica pomiriti i, dva'es godina ima kako ne pričaju, vucaraju se po sudovima zbog međe!"

 

Bošnjačko-srpski odnosi i unutar Bosne i Hercegovine i Srbije mogu se graditi na produktivan način samo u suradnji Bosne i Hercegovine i Srbiji, njihovih legalnih institucija na konkretnim poslovima i projektima. Bolja komunikacija država je preduvjet za skladniji odnos naroda koji u njima žive, a ne obrnuto. Otprilike je to jučer nekoliko puta kazao i premijer Srbije Vučić.

 

Auto-put Beograd-Sarajevo o kojem je, pored ostalog, bilo riječi u  razgovoru dvije vlade,  neće se graditi u kontekstu  maglovitog, neuhvatljivog „bošnjačko-.srpskog dijaloga“, nego kao kapitalan infrastrukturni projekat dviju država i njihovih vlasti.  Državne vlasti Bosne i Hercegovine, kroz raspravu u Parlamentarnoj skupštini  u predviđenom roku (mjesec dana) trebale bi definirati bosanskohercegovačku dionicu tog puta čija je cijena 800 miliona eura.

 

To neće biti moguće brzo, niti jednostavno usuglasiti. I u „jednoumnoj“, „unitarnoj“, komunističkoj Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada se određivala trasa ceste Sarajevo- Beograd, postojala su ozbiljna trvenja i sukobi različitih regionalnih, zavičajnih, privrednih... interesnih grupa. 

 

Konačno rješenje, da cesta vodi preko Romanije, a ne Foče, Goražda bilo je posljedica odnosa snaga u komunističkom vrhu: prevagnuo je politički autoritet trećeg (srpskog) člana bh.-tronožca, Milanka Renovice, moćnika sa Sokoca.

 

Aleksandar Vučić jučer je nekoliko puta kazao kako je važno da će na pregovorima u Saudijskoj  Arabiji i Turskoj Srbiju predstavljati Rasim Ljajić, a Bosnu i Hercegovinu Mirko Šarović. Kakav će to tek da bude unikatan primjer srpsko-bošnjačkog dijaloga; kada se Ljajić bude u Ankari zalagao da uvozne kvote za govedinu iz Vojvodine budu veće od  Šarovićevih, odnosno bh. kvota za junetinu iz zapadne Hercegovine!?

 

P.S.  U proljeće 1994. godine Sarajevo je posjetio Rasim Ljajić, jedan od dvojice bošnjačkih lidera iz Sandžaka, pa usput svratio i do mene.  Putovao je preko Mađarske, Slovenije, Hrvatske. Mislim da je u grad ušao preko aerodromske piste (bilo je to vrijeme kratkotrajnog funkcioniranja tzv. bijelih puteva). 

 

Razmišljam jučer šta bi se sa Rasimom desilo tog proljeća da je samo malo skrenuo desno na pisti - bio bi pod jurisdikcijom vlasti u Lukavici, čiji je gradonačelnik tada bio Mirko Šarović. Kakav bi tek bio srpsko-bošnjački dijalog, bolje da i ne pokušavamo zamišljati!

   

 

 


 
 

Vezane vijesti

trenutak ...