NEDJELJOM U POLA 2; Amira Medunjanin: „Nadam se da će biti dovoljno pameti i sluha kod naših ljudi“ (VIDEO)

Na 10 pitanja ove nedjelje odgovara naša, sada već čuvena, glazbenica i interpretatorica Amira Medunjanin

  • Kultura

  • 29. Jan. 2017  29. Jan. 2017

  • 0

Razgovarao: DINO BAJRAMOVIĆ

 

 

Svaki novi razgovor sa Amirom Medunjanin zaista je pravi užitak. A tek kad slušamo kako pjeva... Dobro, da ne dužimo.

 

ŽIVIM KAO SAV NORMALAN SVIJET

 

U pripremi ovog razgovora kazali ste mi da uskoro idete «preko bare». Da vidite kako izgleda SAD nakon inauguracije Trumpa ili?

 

To je interesantno pitanje. Prvi put sam posjetila sjevernoamerički kontinent baš u vrijeme predsjedničkih izbora, prošle godine.

 

Turneja je trajala mjesec dana, obišla sam devet gradova i bila sam iskreno oduševljena ljudima. Nisam puno očekivala, a dobila sam jedno nezaboravno putovanje.

 

Sada, u februaru, nastavljamo turneju i u Kanadi i u SAD-u: Ottawa, Toronto, Windsor, Washington DC i Cleveland. Vidjet ću kako će me se dojmiti ove nove destinacije.

 

Kad smo već tamo, koliko je taj čuveni gospel imao uticaja na Vas?

 

Iskreno, u vrijeme mog djetinjstva nisam imala priliku slušati i kasno sam otkrila gospel. Mada volim Arethu Franklin, ali da kažem da sam znala više o gospelu, lagala bih.

 

Prije nekoliko godina sam u Sarajevu gledala uživo maestralne umjetnike i da, zaista, to se mora i čuti i vidjeti.

 

E sad, kada bih mogla, voljela bih otići na izvor da vidim kako to izgleda u stvarnom životu.

 

A kad smo već kod gospela, neki poznavaoci sevdaha ignorišu tu muziku ako se izvodi uz bilo kakvu muzičku pratnju. Razumijete li ih?

 

Naravno da razumijem. Evo i ja sam već rekla da sam imala priliku čuti i vidjeti gospel u originalnom izdanju i to zaista zvuči nebeski. Ali, ima tu jedna druga, jako bitna stvar.

 

Naime, gospel je utjecao na generacije muzičara u Americi i zaista je omogućio da se u različitim muzičkim žanrovima profiliraju genijalni umjetnici, koji su svoju filozofiju gradili na gospelu ili su inspirisani tom muzikom.

 

To je strašan utjecaj i to ne samo na američku muzičku industriju, nego i na cijeli svijet.

 

Iskreno, ja kući ponekad slušam Vas, a šta Vi slušate? Ne vjerujem da slušate sebe, čak ni ponekad...

 

Ma ne. Sada me opuštaju The Pouges i Štuke. Inače, sve ovisi o raspoloženju kao i kod većine ljudi.

 

Nekada ste i radili u preduzeću i nastupali na pozornicama, međutim sada živite isključivo od muzike. Neću Vas pitati kako živite, bilo bi nepristojno, nego ima li išta ljepše nego živjeti od muzike?

 

Živim kao i sav normalan svijet. Trka za egzistencijom. Mada sam ja privilegovana, jer se bavim profesijom koju volim. I ne bi se mijenjala za posao od 8 do 16 ako ne moram.

 

I to ste dobro rekli. Kada nešto volite i kada se time bavite i korica hljeba vam je dovoljna.

 

Nemam nekih velikih prohtjeva u životu. Nemam ni stan ni auto, uostalom, bitno je samo zdravlje i sreća. Šta čovjeku drugo i treba.

 

NEMAMO RAZVIJENU MUZIČKU INDUSTRIJU

 

Objavili ste četiri studijska i jedan live album, mada „Zumra“ ima tri etikete, a gostovali ste i na albumu „Mostar Sevdah Reuniona“, dok je ovaj djelovao u originalu, a to je bilo davno. Hoćete li nas na Vašoj petoj ploči iznenaditi nekim novim žanrom u kojem Vas nismo slušali?

 

Ovoga puta na albumu su snimljene dvije nove autorske pjesme. "Pjevat ćemo šta nam srce zna" je napisao Damir Imamović, a za "Damar" stihove je napisala Marija Karaula Krznarić, dok je muziku komponovao Boško Jović.

 

Obje pjesme su se odlično uklopile u koncept albuma. Također, na albumu "Damar" snimljena je i pjesma "Vjetar ružu poljuljkuje" po pjevanju Ede Ljubića.

 

Pored ovih pjesama, sa Boškom Jovićem na gitari snimila sam pjesmu "Ah, što ćemo ljubav kriti", jer iako sam je stotine puta izvodila na nastupima, nisam imala studijski snimak.

 

Massimo Savić nekada organizuje koncerte na kojima pjeva repertoar američkog jazz pjevača Johnnyja Hartmana. Čiji biste Vi repertoar voljeli izvoditi? Ustvari, možda i izvodite, ali ja ne znam...

Ne, nikada nisam o tome ni razmišljala. A možda kada bi bilo prilike, Bowie i Cave mi padaju na pamet.

 

Da li Vas u SAD-u najavljuju kao «bosansku Billie Holiday?

Ne. To bi baš bilo previše u kolijevki jazz muzike. Ali, moram reći da je organizacija prve turneje bila savršena.

 

Za to su se pobrinuli koncertna agencija Peer Music 97 i medijska kuća Rock Paper Scissors. I dosta je olakšalo i moj zadatak na predstavljanju naše muzičke tradicije.

 

Ali, tek drugi put idem, ima još puno gradova i mjesta koje trebam obići. Nadam se da će biti prilike.

 

Kao da se malo utišala bosanskohercegovačka muzička scena. Dijelite li i Vi taj osjećaj?

 

Da, slažem se s Vama. Nekako je neobično da nemamo novih projekata u posljednje vrijeme. Ali, ne znam šta i da očekujemo, kada nemamo nimalo razvijenu muzičku industriju.

 

Sigurna sam da ima genijalnih mladih autora, ali kako ih motivisati kada je vrlo teško živjeti od muzike. Za mnoge je to nemoguća misija. Ali, za ovakvo stanje djelomično smo i mi krivi.

 

Stalno govorim da bi se morali organizirati bolje i ujediniti da bi stvorili uslove za normalan rad. Uvijek je ovdje bilo puno talenta, ali nažalost nikakve podrške sa bilo kojeg nivoa.

 

Zato i smatram da se ne treba puno trošiti i očekivati da će se situacija u zemlji popraviti. Nemamo vremena za to. Treba samo raditi.

 

Direktor sarajevskog „Jazz Festa“ najavio je njegovo gašenje sljedeće godine. O tome sam prošle nedjelje, u istoj ovoj rubrici, pričao sa Sejom Sexonom. Zaključak je jedan: katastrofa! Kakvi smo to ljudi?

 

Znate, u vrijeme sarajevskih festivala („Sarajevo Film Festival“, MESS, „Jazz Fest“), grad živi punim plućima i uvijek traje kratko, barem ja imam takav osjećaj.

 

Mislila sam da će takav koncept zaživjeti i da se nećemo radovati samo nekih pet ili deset dana u godini. Iskreno očekivala sam da tokom godine imamo određena dešavanja i da će festivali biti kao neki vrhunac cijele priče.  To bi bio noramalan slijed događaja.

 

A mora se misliti na nove generacije. Šta može jedan grad ponuditi mladom čovjeku da ga natjera da ostane ovdje. Mimo festivala, ne sjećam se kada sam otišla na dobar koncert ili pogledala neki dobar film i zaista je to velika šteta.

 

Iskreno sam mislila da dobar projekat zaslužuje pažnju i ako nešto stvarno vrijedi, mora trajati bez obzira na sve poteškoće, ali očigledno da nisam bila u pravu.

 

Nadam se da će biti dovoljno pameti i sluha kod ljudi koji imaju mogućnosti da pomognu dobre projekte, i da ti projekti ostanu i opstanu. Ali, mislim da javnost, kao i publika koja sve ove godine željno iščekuje novo izdanje festivala, neće dopustiti da se to desi.

 

I stvarno, Praznik u Sarajevu nema cijenu.

 

 

 

 

 

 

 

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...