TAKO JE GOVORIO ĐINĐIĆ 1995.: "Srbi iz bivše BiH ne žele da žive u muslimanskoj državi i imaju pravo da ratuju"

Danas se obilježava 14. godišnjica ubistva bivšeg premijera Srbije Zorana Đinđića. S obzirom da je kao osvjedočeni protivnik Slobodana Miloševića i prvi premijer nakon njegovog rušenja s vlasti u historiju ušao kao tolerantni i razumni prozapadni reformator, mnoge bi možda mogli i iznenaditi stavovi koje je tokom devedesetih zauzimao po pitanju ratova u Hrvatskoj i BiH. Donosimo vam intervju koji je u ljeto 1995. Đinđić dao za "Kozarski vjesnik", u kojem tadašnji predsjednik Demokratske stranke govori o ratovima u BiH i Hrvatskoj, odnosu prema Miloševićevoj politici i političkim ciljevima Srba s obje strane Drine.

  • Mini market

  • 12. Mar. 2017  12. Mar. 2017

  • 10

"Očigledno je da srpski narod i sa ove i sa one strane Drine i sa bilo koje strane bilo koje rijeke gdje god da ih ima, čekaju još mnoga iskušenja i borbe. Čeka srpski narod još mnogo pitanja bez odgovora ili pogrešnih i zlonamjernih odgovora, novo ili staro preispitivanje istorije i međusrpskih sukoba, plaćanje i ispaštanje nečijih grijeha i vječnog usuda vječite balkanske vjetrometine. U svemu tome čovjeku se ponekad učini da je istina potpuno vanzemaljska kategorija i da na nju pravo imaju samo odabrani, koji je potom ili ne mogu ili ne žele ili ne umiju, ili ne smiju saopštiti. U svemu tome posebna priča su političari – svih vrsta, boja, nivoa i znanja, ali to je već tema za neko drugo pisanje. U ovom broju „Kozarski vjesnik“, u vječitoj novinarskoj potrazi za isitnom, ili bolje reći, u potrazi za mnoštvom i suočavanjem mišljenja, donosi intervju s doktorom Zoranom Đinđićem, predsjednikom Demokratske stranke.

U ovom vremenu optužbe sa svih strana i na sve strane i opoziciju optužuju za ratno huškanje.

- Što naš mudri narod kaže: prvo reci mi ko ti je to rekao, pa ću ti reći šta ti je rekao. Te optužbe iznose oni koji su prije tri-četiri godine huškali na rat, sada huškaju na mir i uvijek im je neko kriv. Prije tri-četiri godine bili smo krivi što se nismo pridružili tom njihovom huškanju na rat. Sada smo im krivi što ne podržavamo kapitulanstvo, što ne ostavljamo ljude na cjedilu kao oni i puštaju ih da ginu, što ne okrećemo leđa. To je jedan stari komunistički mentalitet gdje se za vlastite promašaje i nesposobnost uvijek traže krivci i oni su uvijek izdajnici, domaći i strani. Kliše je spreman, samo se uvijek ubacuju drugi ljudi. Evo, sada se i Demokratska stranka našla među onima koji su ubačeni u taj kliše. To nas ne zabrinjava. Zna se ko je vodio nacionalnu i državnu politiku u Srbiji u proteklih sedam-osam godina.

Katastrofa je bila što je samo jedan čovjek ili mali broj ljudi vodio tu politiku, a dobra stvar je u tome

što je čitava odgovornost na njima.

- Mislim da, nažalost, ima više onog što su oni loše uradili i to ide na njihovu dušu. Svakodnevno ispiranje mozga i traženje krivca za vlastite promašaje na državnoj televiziji dokaz je koliko su teški ti promašaji.

LAŽ JE DA SU SRBI OSTVARILI SVOJ CILJ

Gdje je granica između ratnog huškanja i neizvjesnosti borbe za opstanak?

- Ne može da bude ratnog huškanja ako poslije tri godine imate jasno definisanu situaciju u kojoj nema mnogo prostora za nadmudrivanja.Srbi u bivšoj BiH su rekli da žele da zadrže svoju državnu političku samostalnost i da neće da žive u muslimanskoj državi. Kada Srbima bude zagarantovano to i da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni će prestati da ratuju. Ako mi sada kažemo da prestanu da ratuju prije nego što su to dobili, onda to znači da su sve žrtve i sve što je u ove tri godine uloženo bilo uzaludno. Ako treba to da ima se kaže, neka to uradi Slobodan Milošević. Ovako, govoriti ljudima da su dobili ono za šta su se borili i da treba da odlože oružje, čista je laž. Mi u toj laži ne možemo da učestvujemo i mi njima kažemo – podržavamo vašu borbu iz principijelnih razloga, jer mislimo da i vi kao i drugi u bivšoj Jugoslaviji imate pravo da steknete svoju samostalnost i kada je dobijete nećete imati razloga da se borite. Ako smo mi ratni huškači, onda su najveći ratni huškači ljudi na frontu. Zar je moguće da milion ljudi koji ginu na frontu budu ratni huškači?

Srbi u bivšoj BiH su rekli da žele da zadrže svoju državnu političku samostalnost i da neće da žive u muslimanskoj državi. Kada Srbima bude zagarantovano to i da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni će prestati da ratuju


Mnogi iz opozicije predsjednika Miloševića nazivaju izdajnikom.

Ja polazim od toga da nijedan predsjednik države nije izdajnik i ne znam nijednog predsjednika države u istoriji za koga bi se moglo reći da mu je bio plan da izda svoj narod. To je visoko mjesto gdje čovjek može da ostvari svoje političke ciljeve i pitanje je čime bi on bio motivisan da u tim uslovima izda. Drugo je pitanje sposobnosti i nesposobnosti. Postoje dobri i loši državnici. Loši državnici kao grlom u jagode ulijeću u razne varijante i velike projekte, pa onda, kada dobiju po nosu, brže-bolje se povuku, sve ostave kako su i započeli i drugi ljudi zbog toga stradaju. Dobri državnici prave unaprijed plan, konsultuju se s mjerodavnim činovnicima u svom narodu oko ostvarivanja tog plana i obavještavaju te činioce i svoj narod o toku sprovođenja plana.

Milošević ne spada među državnike i političare koji imaju običaj da se konsultuju s bilo kim, tako da je on prinuđen da svoje greške prikriva. Da budem malo ironičan, on je kao u kriminalističkom romanu prinuđen da svaki dan po jedan leš sakrije u podrum

Kada plan negdje zapne, onda svi znaju zbog čega je došlo do tog zapinjanja i onda smo uglavnom svi mi krivi, jer smo se zajednički dogovorili da taj plan provodimo. Miloševiće ne spada među državnike i političare koji imaju običaj da se konsultuju s bilo kim, tako da je on prinuđen da svoje greške prikriva. Da budem malo ironičan, on je kao u kriminalističkom romanu prinuđen da svaki dan po jedan leš sakrije u podrum.To znači da on sve katastrofalne posljedice svoje politike prikriva i stvara sve veće probleme na taj način. Uvijek neko drugi plaća za to ceh i to je ono što mi njemu zamjeramo. Nakon svojih grešaka Milošević ili šuti ili to prikazuje kao uspjeh. Tako će se još malo kao veliki uspjeh prikazivati da je šest hiljada Srba iz Zapadne preseljeno u Istočnu Slavoniju. To je jedan užasan tip politike u kome postoji patološka, manična potreba da se sve prikaže kao uspjeh, da se sve žrtve prešute, da ne bi slučajno pala kruna sa glave predsjednika.

ZAPADNOSLAVONSKI SRBI OSTAVLJENI NA CJEDILU

Ko će i da li će ubijediti zapadnoslavonske Srbe da nisu izdani, kako to oni tvrde, i da li će se Zapadna Slavonija vratiti.

Mislim da nema nikakve šanse da se Zapadna Slavonija vrati, jer bi tu trebalo žrtvovati par stotina ili par hiljada ljudi da bi to ponovo bila „slamka među vihorovi“ koja može da padne danas ili sutra. Time što su ostavili na cjedilu, zapadnoslavonski Srbi u nekom smislu jesu izdani, jer oni su podignuti na ustanak s obećanjima da će vojska, odnosno Srbija i Jugoslavija da ih štite. Da je njima 1991./1992. rečeno da se mogu uzdati samo u sebe i svoje snage, onda bi bili odgovorni za ono što se dešava. Međutim, njima su davana lažna obećana i stvarana im je lažna sigurnost.

Ne može Beograd stalno ubacivati koske i svađati Martića, Mladića i Karadžića i ostale i neprestano govoriti da nije odgovoran

Kada je potpisan Vensov plan za Krajinu, Milošević i Bora Jović govorili da nijednom Srbinu neće faliti ni dlaka s glava i koji je to sada cinizam kada se kaže da su Srbija i Jugoslavija garant prihvatanja plana Kontakt grupe i da opet Srbima neće faliti ni dlaka s glave. To je cinizam, jer već tada se znalo da ljudi koji vode Srbiju i Jugoslaviju nemaju dao tome ni pet minuta razmišljaju. Ne treba gajti iluzije o snazi ni RSK ni RS ni Srbije ni Jugoslavije i organizaciji koja u tim državama postoji. Sve je to suviše slabo da bi se, ne samo nešto postiglo, nego da bi se očuvalo i ovo što je postignuto.

Ako ova vlast ostane u Srbiji, mi nećemo sačuvati ni Srbiju. Ne može Beograd stalno ubacivati koske i svađati Martića, Mladića i Karadžića i ostale i neprestano govoriti da nije odgovoran. U Beogradu se formirala vlada RSK, u Beogradu se godinama formirala i politika RS, ne može Beograd sada da se okrene i da kaže – to su moja djeca ali ja ih ne priznajem.

Dokle, blokada na Drini i nisu li Srbi uvođenjem sankcija protiv sebe samih konačno legalizovali sankcije međunarodne zajednice za koje smo stalno govorili da su nepravedne?

Apsolutno, s time što su sankcije međunarodne zajednice bile i blage i humane u odnosu na sankcije prema Republici Srpskoj. Ne samo što svijet i mi nemamo neke zajedničke veze, nego zato što su po svojoj težini sankcije koje je uvela Srbija teže. Dugi niz mjeseci bile su prekinute telefonske veze, a ekonomske sankcije su veoma stroge. Vi ne možete tri trupca da izvezete u Srbiju, ali iz Srbije možete da izvezete 30 hiljada trupaca u Grčku, što se i radi. To znači da se lakše nagoditi s unproforcima nego s Kertesovim službenicima u Srbiji i Jugoslaviji. To je neviđena sramota za koju će neko pred istorijom odgovarati moralno. Posljednja sankcija je slabljenje i vojnog potencijala Republike Srpske. To što sankcije nisu uvedene i RSK posredno je smanjilo i odbrambenu sposobnost ove republike, jer je onda cijeli šverc išao preko RSK. Umjesto da se bore, ljudi su švercovali. Beograd je tako dvostruko pogodio odbrambenu sposobnost Srba – uvodeći im sankcije i ostavljajući im jedan koridor preko Krajine gdje se namnožila mafija i šljam koji je, prema informacijama koje mi imamo, na autoputu Beograd-Okučani 1. i 2. maja dolazio i vojsci prodavao naftu da bi ona izvukla svoje oružje. Naftu su vojsci prodavali po pet-šest maraka i to su sramne stranice naše istorije. Politički izvor toga je u Beogradu, jer da nije bilo blokade na Drine, ne bi bilo tog šverca.

KUPOPRODAJA JE NAČELNO OBAVLJENA

Za mnogo toga smo govorili da ne može, a ono se ipak desilo. Može li se desiti da zvanični Beograd prizna Hrvatsku i Bosnu?

Naravno da se to može desiti. Ako je vjerovati svjetskoj štampi, a ona rijetko griješi, to je već završena stvar. Piše da je principijelno sve riješeno i da je samo u pitanju cijena, odnosno koliko će režim u Beogradu za to da dobije. Kada se radi o cijeni, to pitanje se obično riješi, jer uvijek se nađe neka sredina i kompromis. Znači, kupoprodaja je načelno obavljena, samo je pitanje koliko će to da bude plaćeno.

Da li je realno očekivati da međunarodna javnost razumije Srbe u okolnostima u kojima se srpski prvaci nisu složili oko rješavanja nijednog ključnog pitanja?

Nije realno, ne zbog toga što se mi sporimo u Srbiji, jer svijet ne gleda toliko naše unutrašnje sporove, koliko zbog načina kako je naša politika vođena, a to je primitivan i vulgaran način. Slovenci, Albanci i Hrvati vrlo prefinjeno i uz propagandnu pripremu vode svoju politiku. Ta politika je usklađena sa predrasudama i klišeima koje evropski političari i građani imaju u svojim glavama. Onog momenta kada je nepotrebno bombardovan Dubrovnik i drugi civilni objekti više ne možete da govorite o Jasenovcu i drugim jamam i civilnim žrtvama. Neko je izgleda namjerno kompromitovao naše nacionalne ciljeve na samom početku jugoslovenskog rata. Taj neko bio je u vojsci, jer je vojska bombardovala Dubrovnik i radila sve one nepotrebne stvari. Ta vojska je pripisana Srbima, jer je praktično režim u Beogradu, Bora Jović i Branko Kostić, komandovao tom armijom. Oni su dopustili da na samom početku rata ljudi u vojsci koji su radili za drugu stranu kompromituju našu stranu. Poslije toga teško je bilo tu sliku izmijeniti. U našem režimu sjede primitivni ljudi koji ne znaju i koje ne interesuje šta se dešava u svijetu i kako stoje stvari. Zbog toga smo mi žrtve primitivne politike našeg centra, koja je svojom scenografijom zatrpala pozitivnu i legitimnu suštinu našeg nacionalnog interesa. Mnoge države nemaju razloga da budu pristrasne, ali ako Japancima na televiziji prikazuju samo bombardovanje Dubrovnika za koji oni jedino i znaju, onda je njima teško poslije objasniti da je ta vojska branila srpski narod.

Mnoge države nemaju razloga da budu pristrasne, ali ako Japancima na televiziji prikazuju samo bombardovanje Dubrovnika za koji oni jedino i znaju, onda je njima teško poslije objasniti da je ta vojska branila srpski narod

Ako je to tačno, mogu li Srbi konačno ostvariti svoj cilj, odnosno svoju državu?

Đindić: Ja se nadam da ovii problemi ipak nisu tako duboki ida bi mogli da spriječe ono što je istorijska opravdanost i namjera da se na srpskim etničkim prostorima stvori država. Ja sam siguran da postoje i spoljni i unutrašnji uslovi da se RS definitivno konstituiše kao države. Moj je utisak da tu treba malo više diplomatske vještine, incijative i hrabrosti rukovodstva RS. Oni u posljednje vrijeme pomalo liče na režim u Beogradu, a to znači da čekaju da im neko nešto ponudi, izoluju se i ponašaju kao da su najjači na svijetu. S obzirom na dva cilja – da dobiju državnu samostalnost i da tu samostalnost provode na polovini teritorije bivše BiH koja im pripada, rukovodstvo RS mora što prije da završi rat i da nametnu to rješenje, tu samostalnost na svojoj teritoriji, a ne da kalkulišu time da trenutno imaju više teritorije nego što će da zadrže. Ako, recimo, za godinu-dvije dana, uz pomoć Amerike, krene hrvatsko-muslimanska ofanziva i oni počnu da dobivaju, njihov cilj neće biti plan kontakt-grupe, već kapitulacija Srba u Beogradu i to treba da bude svima jasno".

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...