MRAČNO DOBA MEDIJA: Evo kako je američka štampa ispratila uspon Hitlera i Mussolinija

Izvještaji američke štampe o uzdizanju fašizma u Evropi ne predstavljaju baš najsvjetlije doba američkih medija

  • Kultura

  • 20. Mar. 2017  20. Mar. 2017

  • 0

Kako pisati o usponu političkog vođe koji se zalaže za nepoštovanje ustava, rasizam i poziva na nasilje? Da li štampa ima pravi uvid u to da li njen akter rukovodi državom van društveno prihvaćenih normi?

 

Ili mediji smatraju da je neko ko je pobijedio na izborima "normalan" i da njegovo vođstvo odražava volju naroda?

 

Ova su samo neka pitanja koja su sebi postavljali američki novinari tokom vladavine fašističkih lidera u Italiji i Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

Benito Mussolini je nakon "Marša na Rim" sa oko 30.000 crnokošuljaša 1922. osigurao svoje vođstvo. Do 1925. on je sebe proglasio doživotnim vođom.

 

Iako ovo nije bilo u skladu sa američkim vrijednostima, Mussolini je bio miljenik američke štampe i bio je najneutralnije, najpromišljenije i najbolje moguće prikazan u najmanje 150 članaka između 1925. i 1932. godine.

 

"The Saturday Evening Post" je čak objavljivao i feljton sa njegovom autobiografijom 1928. godine.

 

Uz napomenu da je novi "fašistički vođa" malo "grub u svojim metodama", sve novine (među kojima i "New York Tribune" i "Chigaco Tribune") pisale su o njemu kao o spasiocu Italije od komunista i nekome ko oživljava italijansku ekonomiju.

 

Iz njihove perspektive, nalet antikapitalizma u Evropi koji je uslijedio nakon Prvog svjetskog rata bio je daleko štetniji od fašizma.
 

Ironično, dok su mediji karakterisali fašizam kao novi eksperiment, novine poput "The New York Timesa" tvrdile su da on vraća turbulentnu Italiju u "normalno stanje".

Samo su novinari poput Hemingwayja i časopisi poput "New Yorkera" odbacili ideju normalnosti anti-demokratskog Mussolinija.

 

Joh Gunther iz časopisa "Harper" napisao je precizan članak o Mussolinijevim manipulacijama kojima američka štampa nije mogla da odoli.

 

Mussolinijev uspjeh u Italiji dao je povoda za normalizaciju i Hitlerovog uspjeha u očima američke štampe, koja ga je krajem dvadesetih i početkom tridesetih rutinski zvala "njemački Mussolini". Imajući u vidu pozitivni prijem Mussolinijevih ideja u medijima, to je Hitleru prokrčilo put za njegov proboj. 

Hitler je takođe iskoristio to što je njegova nacistička partija uživala veliku popularnost sredinom dvadesetih i početkom tridesetih, zbog čega je na izborima 1932. uspjela da osvoji većinu mjesta u Parlamentu.

 

Ali Hitlera u početku štampa nije shvatala ozbiljno. On je posmatran kao "besmisleni galamdžija divljih riječi" čija pojava je "podsjećala na Charlieja Chaplina". O njemu se pisalo i kao o "karikaturi" koja je "pričljiva, ali i nesigurna."

Kada je Hitlerova stranka dobila prevlast u Parlamentu i nakon što je postao kancelar Njemačke 1933. godine - otprilike godinu i po prije nego što je postao diktator - mnoge američke novine procijenile su da će ga tradicionalniji političari nadigrati ili da će morati da postane umjereniji.

 

Iako je on imao svoje sljedbenike, "Washington Post" je tvrdio da su oni "povodljivi birači" navučeni na "radikalne doktrine i lekove za smirenje".

Mediji su smatrali da će, kada za to dođe vrijeme, Hitler biti viđen kao neko ko je "neuravnotežen" i "nepromišljen".

 

Nakon Hitlerovog proglašenja za kancelara, "New York Times" je tvrdio da će njegov uspjeh samo pokazati njemačkoj javnosti svu njegovu besmislenost. Američka štampa se, ipak, sa početka tridesetih godina prošlog vijeka trudila da osudi Hitlerov antisemitizam.

 

Ali bilo je i izuzetaka. Neke novine umanjivale su izvještaje o nasilju nad njemačkim Jevrejima, a one koje su o tome pisale neprestano su ponavljale kako se tome bliži kraj i kako se sve vraća u normalu.

 

Novinari su bili svjesni da mogu kritikovati njemački režim samo djelimično, a da bi zadržali mogućnost da imaju uvid u situaciju. Čak i kad su braonkošuljaši pretukli sina reportera televizije CBS, on to nije objavio.

 

Kada je novinar Edgar Mowrer iz "Chicago Daily Newsa" napisao 1933. da Njemačka počinje da liči na "ludnicu", njemačka Vlada je pritisla State Department da obuzda novinare.

 

Allen Dulles, koji je kasnije postao direktor CIA-e, rekao je Moureru da je "njemačku situaciju shvatio preozbiljno", nakon čega ga je izdavač, strahujući za njegov život, izveo iz Njemačke.

 

Krajem tridesetih godina, većina novinara uvidjela je da su pogrešno procijenili Hitlera i ozbiljnost situacije. Oni koji su ga 1928. "beznačajnim" počeli su da dižu uzbunu protiv njega.

Čini se da narod nikada na vrijeme ne prepozna diktatora. Tokom izborne kampanje on se nikada ne zalaže za diktaturu. On se uvijek predstavlja kao instrument volje naroda i, kako se na početku čini, tradicionalnih vrijednosti.

 

(Newsweek/SB)

 

 

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...