SENAD ANTE-PORTAL: Nekrolog jednoj (političkoj) čaršiji; Zašto obavezno treba čitati i citirati Dragana Čovića? 

Prije nekoiko nedjelja, kada se kriza koncerna "Agrokor" počela nezaustavljivo prelijevati iz hrvatske središnjice prema perifernim firmama-kćerkama u regiji, mediji su istražili  moguće posljedice sloma Todorićevog carstva na općinu Kiseljak, gdje je Gazda Hrvatske prije dvadesetak godina kupio tamošnju industriju vode.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 06. Maj 2017  08. Maj 2017

Piše: SENAD AVDIĆ


Visoki dužnosnik Općine, nevezano za persepektivu (sarajevskog!) "Kiseljaka"   pohvalio se visokom stopom zaposlenosti u Kiseljaku: "U ulici gdje stanujem živi pet-šest zamjenika, ili pomoćnika ministara koji rade u Sarajevu", kazao je, usput objašnjavajući ovaj fenomen: "Hrvati iz Hercegovine tamo ne žele raditi, jer su niske plaće".

 

KISELJAK, SVAKI MOMAK (DO)MINISTAR


Po(r)uka je jasna i čista kao kap bistre kiseljačkle vode: u institucijama vlasti, javnoj upravi na državnoj i federalnoj razini i ponekom javnom poduzeću, mjesta rezervirana za Hrvate vladajuća stranka, HDZ BiH,  prioritetno pupunjava svojim hercegovačkim zemljacima i rodijacima, ako ovi već nemaju pametnijeg i unosnijeg posla; a, ako imaju, onda daj šta daš, mogu proći i ovi iz one uličice u Kiseljaku. Sve je bolje i manje štetno od mogućnosti  da se "hrvatskih mjesta" dočepa, nedao Bog dragi, neki hrvatski uljez iz "sarajevske političke čaršije".

"Sarajevska politička čaršija" posljednjih je deceniju-dvije, nekada manje i blaže , nekada više i žešće, sotonizirana i žigosana kao, povijesno gledano, relativno nova arhiprijetnja po  "opstojnost i identitetu Hrvata u BiH". (Pri tome se ne misli na lokalne sarajevske poltičare, kantonalne, gradske, općinske, konakoviće i skake, nego na mnogo širi i sumnjiviji politički korpus).  Odmijenila je „sarajevska poltička čaršija“ sa dosta uspjeha i efekta višedecenijsku dežurnu hrvatsku nacionalnu babarogu - "beogradski jugokomunizam“ ,  a sarajevski čaršijski unitarsti zamijenili    "srbo-četničke agresore".   

Sintagma „Sarajevska politička čaršija“, prema onim koje na javnoj i političkoj pozornici, najčešće i najostrašćenije, stigmtizirajući je, predstavlja poslanik Mario Karamatić,  nije geografski  omeđena, niti je nacionalno konotirana. „Neće Hrvatima člana Predsjedništva BiH birati sarajevska poltička čaršija“, papagajski ponavlja Karamatić.  

 

Pripadnici i simpatizeri „sarajevske poličke čaršije“  su još opasniji i podmukliji, ukoliko uopće ne žive u Sarajevu, i ukoliko se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci. Takvi su, prema nalazima Karamatića i njegove HDZ-ovske hercegovačke sabraće, bila čak dvojica predsjednika Hrvatske, Stjepan Mesić i Ivo Josipović. 

Čak su i dvojica bivših lidera vladajuće ( jedne i jedine) hrvatske poltičke stranke, Stjepan Kljujič i Krešimir Zubak locirani i prekriženi  kao važni stubovi „sarajevske poltičke čaršije“.

 

 Možda trenutno najopasniji eksponent, radikalizirani ekstremista   „sarajevske političke čaršije“, živi u Banja Luci- zove se Franjo Komarica i po zanimanju je katolički biskup.  Njegova braća i kolege kardinal Vinko Puljić, Pero Sudar, Franjo Topić su davno prokazani kao  nepopravljivi „sarajevski politički čaršijaneri“.  Nije od stigme uspio ostati neokrznut čak ni Papa Franjo, čiji je pastoralni posjet Sarajevu prije dvije godine,  vrh HDZ-a nekako i progutao, ali nisu neki njegovi ideolozi (iz Hercegovine i Hrvatske) koji su napisali da je Papa dolaskom u Sarajevo  „platio danak svom političkom neiskustvu i naivnosti“!  

 

UBLEHE ZA UHLJEBE

 

Članom „sarajevske poltičke čaršije“ se postaje jednostavno, bez suvišnih birokratskih zavrzlama, pristupnica  i procedura: dovoljno je da naizust izgovorite, barem dva članka Ustava, dejtonskog, ili vašingtonskog ,svejedno, samo neka tuknu po unitarizmu.  Recimo, to je najklakše za zapamtiti,  da se glavni grad Bosne i Hercegovine, i Federacije BiH zove Sarajevo, te da je BiH sastavljena od dva entiteta, tri naroda i ostalih. I eto vas, učas,  u tom subverzivnom, štetočinskom,  protuhrvatskom političkom i nacionalnom brlogu – sarajevskoj poltičkoj čaršiji.

 

Razmišljao sam posljednjih nedjelja kako bih , kao neželjeni član „sarajevske poltičke čaršije“ odgovorio na dva ključna zahtjeva sa kojim mjesecima licitira Hrvatska demokratska zajednica i njen, da prostite, parapluralistički isprdak, Hrvatski narodni sabor. Prvi je, dakle, preporuka Ustavnog suda BiH o promjemjeni Izbornog Zakona,  a nakon apelacije Bože Ljubića, a drugi ozbiljna revizija (kažu, dogradnja) Washingonske ustavne konstrukcije.

 

Pa sam smislio ovo:  na inicijativu u provođenju odluke Ustavnog suda BiH odgovorio bih na sljedeći, jezgrovit  način: „Treba se fokuisrati na stvari koje su vezane za svakodnevni životi nastojati da se takve odluke donose... Učinit ćemo sve da običan čovjek zbog toga ne trpi“.

 

A na drugo, dakle reviziju/dogradnju  Washingtonskog sporazuma, odgovor bio mogao biti sljedeći: „Bojim se da smo se svi skupa vratili u istoriju i ja mislim da to nikome neće donijeti dobro, a pogotovo ljudima u nekim sredinama, bez obzira na nacionalnost“.

 

Poznati su vam ovi odgovori, zar ne?  Prvi je bio citat posuđen od Dragana Čovića, njegova reakcija na obilježavanje Devetog januara u Banjoj Luci, uprkos odluci Ustavnog suda BiH da je taj datum neustavan. 

A drugi?  Drugi je preuzet iz odgovora na tvrdnje banjalučkog biskupa Franje Komarice da su „Hrvati u Republici Srpskoj u zadnjem ratu doživjeli novi Bleiburg“. Ko mu je odgovorio, Milorad Dodik?.

 

Jeste i on, ali ja sam citirao (opet!) Dragana Čovića.  Dakle, ne okrećimo se prošlosti i gledajmo od čega se živi, poručuje Čović,  koji je sve, samo ne pripadnik „sarajevske  političke čaršije“. A, ni Ustav, kao ni Izborni zakon, kao što to opravdano tvrde braća iz drugog,  entiteta se „ne mažu na *lebac!“

 

Vezane vijesti

trenutak ...