TUĐMANOV DNEVNIK: Obožavao je Ćiru Blaževića, a sumnjao da je Šeks Židov...

“Najvrući” dio Tuđmanova dnevnika obuhvaća razdoblje od 1984. do 1989. godine, u kojemu je svakodnevno postajalo sve jasnije da je stari model države i društva pred slomom, iako nije bilo jasno što će ga i kako zamijeniti, piše Express.hr

  • Regija

  • 21. Maj 2017  21. Maj 2017

  • 0

Tuđmanovo djelovanje osamdesetih obavijeno je velom tajne. Ono se često mistificira, pa se navode priče o Tuđmanu kao eksponentu skupine “norvalskih”, kanadskih Hrvata; priča se i o Tuđmanu kao čovjeku kojemu je republička policija, “ne bez razloga”, prvome dala putovnicu kako bi mogao putovati u inozemstvo.

Neki autori Tuđmana tumače i kao dio kružoka naveliko mitologiziranog Ivana “Steve” Krajačića, Titova intimusa i, nakon Bakarića, možda najjačeg čovjeka Hrvatske.

 

U djelovima Tuđmanova dnevnika dana je pedantna kronika vremena koja će razgrnuti mnoge magle s Tuđmanova djela.Treba ih samo pročitati.

 

Tuđman je početkom osamdesetih bio uvjeren da mu je sudbina namijenila posebnu povijesnu ulogu u hrvatskom narodu:

 

Četvrtak, 5. srpnja 1984.

 

“Osim toga ako vrše pritisak na Srbiju da se obračuna s Dobricom Ćosićem - što je jalov napis - onda im ja trebam u tamnici kao primjer, kako se, eto, nekažnjeno, nego politički korisno može zatvarati i takve kadrove kao što su Tuđman, pa jasno onda i Ćosić.

 

Protiv takve logike, ako ona ostane u važnosti protiv mene, a sve oko mene gluho, sada ja nemam drugog izlaza nego ići na štrajk. I to radi sebe osobno, da ne dopustim da skončam nečujno, bijedno zaboravljeno.

Ali, isto tako i radi hrvatske povijesti - kad mi je usud već dodijelio u njoj takvu ulogu - da ostanem do kraja na nogama, dosljedan...

 

U svezi s takvim razmišljanjem i s tom odlukom, jedino mi je jasno da im ne bi trebao ‘olakšati’ taj svoj korak pa da idem na štrajk odmah sad, u vrijeme ljetnih odmora, kad bi to i u domaćoj i u svjetskoj javnosti prošlo, kao i sve drugo, s manje zapaženosti.

Zbog toga bih, ako inače izdržim do tada, na taj korak išao u rujnu, po svršetku godišnjih odmora i na početku nove akademske godine...

 

Dotle se namjeravam pozabaviti:

- oporukom, barem u nekim crtama;

 

(...) Opet sam ponovio: da sam već 14 godina pod fizičkim i psihičkim terorom. No, mogao sam s punim pravom reći i punih 20 godina. Jer, u ožujku 1963. Bakarić je otvorio lov na mene okrstivši me ‘nacionalistom’, a u svibnju (?) 1965. Ranković je zabranio proglašenje mog izbora u JAZU. 

Tada je dobio srčani napadaj tadašnji predsjednik JAZU Grga Novak, rekavši da on to ne može, da takva slučaja još nije bilo. Zbog toga me je zvao Stevo Krajačić i tražio da sâm odustanem od izbora, dok se partijski stvar ne raščisti. 

 

Kasnije je Bakarić rekao da se Stevo u to neovlašteno umiješao, a Krleža je bio toliko osobno pogođen - jer je on stajao iza tog izbora - da je i sam govorio kako misli da se povuče iz Akademije gdje se događaju takve stvari, nakon što je on osobno o mom izboru - prije kandidiranja - razgovarao s najodgovornijima.

Što mogu? Pripadam narodu u kojem su svakog uništili tko se pokušao osoviti na vlastite noge (od Zrinskog i Frankopana pa na dalje na političkom području, a na intelektualnom, recimo od Filipa Grabovca, koji je zaglavio u mletačkim tamnicama, pa do Šufflaya, koga ubiše na zagrebačkoj ulici motkom, ili Ive Pilara (koga su ubili ili natjerali u smrt, nakon što mu je i druga knjiga o hrvatskom pitanju izišla u inozemstvu (u doba šestosiječanjske diktature).

 

Sve to znadoh, ali ipak drukčije nisam mogao. Niti mogu sada. Možda je u tome zalog opstojnosti i hrvatskog naroda kao i tolikih drugih u sličnom položaju...."

 

Četvrtak, 27. studenog 1986.

 

"Vlado Šeks i Nikola Muslim. Pravnici, u činidbi i u teoriji. Mora da je u Šeksu koja kap židovske krvi. To kako se on snalazi u ovim našim prostorima između Beograda i Ljubljane, iz svoga Osijeka, a preko Zagreba, nije sasvim bez nekog vraga. Tiskaju ga u Beogradu i Ljubljani.

 

U Beogradu u privatnim izdanjima, a u Ljubljani u glavnim tjednicima i časopisima. Osim toga, Šeks je u svijetu postao poznata disidentska veličina. Zove ga američka odvjetnička udruga; tiska ga ‘Kontinent’. 

Predlaže meni da dam nešto za ‘Kontinent’. A veli da je i Niko Grafenauer spreman da me tiska u ‘Novoj Reviji’ – glavnom slovenskom časopisu. Šeksova upravo tiskana knjiga ‘Delikt mišljenja’ (Beograd 1986., str. 187) ozbiljno je pravno razmatranje...”

 

Četvrtak, 1. kolovoza 1985.

Na maksimirskom stadionu. Otišao sam na prijateljsku utakmicu Dinamo – Partizan iz znatiželje kako će Zagreb dočekati povratak Ćire! Vjerovao sam da će progovoriti. Ali bio sam iznenađen. To nitko nije mogao očekivati. Stadion gotovo pun. Oko 40 tisuća ljudi!! Za usporedbu što ta brojka znači: na prvenstvenim utakmicama bilo je samo po par, čak 1-2 tisuće; jučer u Splitu na međunarodnoj utakmici Hajduk-Avellino tek oko deset tisuća. Ovdje 40!

 

A kad se Ćiro pojavio, stadion se digao na noge: ovacije Ćiro, Ćiro … i deseci buketi cvijeća poletješe s tribina na atletsku stazu. Glas i duša puka koji se poistovjećuje s čovjekom koji je izraz njegovih težnji makar samo na sportskom području. Na drugom kraju puk ne može doći do izražaja… Oslabljeni ‘Dinamo’ zaigrao kao preporođen; vodio dok je imao snage a onda su partizanovci u drugom poluvremenu izjednačili. Opet smo tu. Bit ćemo prisutni u prvim redovima, a ne u borbi za opstanak.

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...