SENAD AVDIĆ: Suze za Mirsada Fazlića-Fazlu, jednog od nas...

Fazlin ruksak godinama je bio Pandorina kutija iz koje su kuljali dokazi o kriminalu, zločinima, terorizmu, privatizaciji, nepotizmu. Da je stoti dio dokaza iz Fazlinog ruksaka, i njegovih tekstova, bilo sudski procesuirano, zacijelo bi danas živjeli u sretnijoj i sigurnijoj zemlji

  • Društvo

  • 28. Maj 2017  28. Maj 2017

Sad, kada više nema ni bogde nade da će se Mirsad Fazlić-Fazla probuditi iz sna u kojeg ga je posljednjih godina podla, uporna, hinjska bolest (koja ga je savladala na spavanju, u ratu, u rovu) često bacala, a on joj, budeći se, iznova ustajući, prkosio, ne ostaje mi ništa drugo nego da se poražen pomirim i priznam: da, to je, avaj, bio posljednji Fazlin san.

 

Poslije koga ne ostaje ništa osim bespomoćne tuge i strašne praznine. Ništa, dakle.

 

Gledali smo prije mnogo godina u redakciji nogometnu utakmicu, igrala je "Crvena zvezda" protiv nekih stranaca, a sudija je u posljednjoj minuti svirao penal protiv "Zvezde". Komentator na RTRS-u umirivao je gledaoce pred ekranima, da to nije ništa strašno, jer je na golu "crveno-belih nesavladivi Dišljenković". I dok je protivnički igrač uzimao zalet, komentator je navijački, nepodnošljivo urlao: "Dišljenković, Dišljenković, Dišljanković...i ništa!". To "ništa" je značilo da je "Zvezda" primila gol.

 

Nebrojeno puta nakon toga, Fazla bi, kad bi mu propala tema koju je radio, izigrao ga sugovornik, prevario "izvor", nazvao, ili poslao kratku poruku: "Buraz, Dišljenković!". Bila je to naša šifra za prevaru, izradu, pušionu, promašaj, poraz... Ali, nije odustajao, uprkos brojnim "Dišljenkovićima" kroz koje je prolazio. Ni u poslu, ni u životu.
  

Po čemu ću još pamtiti Fazlu? 

Najprije po prvom susretu, kada je, 1999. godine, došao u "Slobodnu Bosnu" iz "Večernjih novina". "Večernje" je, nakon što ih je 3-4 godine ranije kadrovski očerupao Fahrudin Radončić i preko noći od njih napravio vlastiti i stranački dnevni bilten, tada prema gašenju vodio novi vlasnik, Irfan Ljevaković, SDA-ov stručnjak za špijunažu, terorizam i izdavaštvo.

 

Na prvi razgovor Fazla je došao "s obrazom" - imao je u ruksaku pregršt tema, izvještaja, dokumenata, kako je on volio reći "saznanja". "Buraz, idem po saznanja, brzo se vraćam", tako je Fazla najavljivao buduće poslove.

 

Fazlin ruksak godinama je bio Pandorina kutija iz koje su kuljali dokazi o kriminalu, zločinima, terorizmu, privatizaciji, nepotizmu. Da je stoti dio dokaza iz Fazlinog ruksaka, i njegovih tekstova, bilo sudski procesuirano, zacijelo bi danas živjeli u sretnijoj i sigurnijoj zemlji.

 

Sjedili smo jednom u kafani, gdje je jedan tek izabrani državni činovnik sa velikim društvom slavio vlastiti izbor, sve uz smijeh i obilnu trpezu. "Samo se ti smij, majmune", rekao je Fazla i slavodobitno dodao , "a ni ne znaš kakav te sutra 'Mini market' u 'Slobodnoj Bosni' čeka!". I za njega je imao nešto "ekskluzive" u ruksaku.

 

Po čemu ću, dakle, Fazlu pamtiti?


I po tome kako je jednom, prije 15-ak godina u kafani, na pasija preskakala napao i izvrijeđao Ismeta Bajramovića Ćelu, nazivajući ga kriminalcem ubicom, lažnim herojem..., dok je desetak Ćelinih gorila samo čekalo šefom išaret  da ga "odrade", to jeste- ohlade.

 

Nakon što je Fazla zaspao za stolom od one iste bolesti koja ga je zaposve uspavala jučer, Ćelo im je naredio, ne da ga odrade, nego da ga voze u Hitnu. "Nemoj da levat umre u mom prisustvu", naredio im je Ćelo, koji je baš toga dana izašao iz višemjesečnog pritvora zbog ubistva na Ilidži.


Narednog jutra, dok smo doručkovali u "Avliji", uletio je Ismet-Ćelo sa istom naoružanom pratnjom i izazvao pravu pometnju među gostima i osobljem. I dok su svi očekivali belaj, sjeo za naš stol, zagrlio Fazlu i jaranski posavjetovao: "Tako, jebo ga ti, sinoć si me pravo nasekir'o, mor'o sam te jutros naći da vidim kakav si. Moraš stalno jesti, opasan je šećer, nije se sa njim zajebavati..."

 

Poštenje i iskrenost, požrtvovanost i pravdoljubivost, posvećenost i odanost, vaspitanje i kućni odgoj, bogomdane su vrline, od kojih se, u današnjoj BiH, novinarstvu u njoj, pogotovo, ugodno i dugo ne živi.  

 

Po čemu ću, i po čemu ćemo mi koji smo sa njim radili, družili se, veselili i tugovali, pamtiti Mirsada Fazlića? Po još hiljadu važnih i plemenitih stvari. Zbog njih Fazlu ne možemo zaboraviti, jer ne postoji ništa pod milim Bogom zbog čega bi nam to bilo dopušteno i oprošteno! 

 

 

 

trenutak ...