Uz vijest o izlasku Mladena Naletilića Tute na slobodu

Nakon ubistva Kraljevića, Tuta Naletilić mi je rekao: SAD SU NA REDU ALIJA, KLJUIĆ I PARAGA!

  • Hronika

  • 18. Feb. 2013  

Koncem osamdesetih godina proteklog stoljeća, u malom provincijskom kanadskom gradu, prvi put sam čuo ime Blaža Kraljevića za kojega je rečeno da živi u Australiji, te da je veoma aktivan sudionik u borbi hrvatske emigracije čiji je prvenstveni cilj bio stvaranje samostalne hrvatske države. Dakako, nisam ni slutio da ćemo nekoliko godina kasnije manje ili više uspješno surađivati u Domovini, u koju je njegova noga stupila nakon četvrt stoljeća teškog emigrantskog života.

 

Kraljević je rođen 1947. u selu Lisicama kraj Ljubuškoga. Sredinom šezdesetih, da bi izbjegao služenje vojnog roka u JNA, odlazi u Australiju gdje se, po vlastitom kazivanju, bavio sitnim biznisom. Početkom rata vratio se u Hrvatsku i odmah se priključio Dobroslavu Paragi (prvi predsjednik Hrvatske stranke prava, op.p.). U Australiji su mu ostali žena i dva sina, no nadao se da će se i oni skoro vratiti u njegov rodni Ljubuški. Nije bio školovan za vojnički posao, nikad nije bio ni u jednoj vojsci, no gotovo je nevjerojatno imao dobar odnos sa svojim vojnicima, koji su ga obožavali. HSP Ljubuški je tada bio najjača stranačka podružnica na svijetu! Odnio sam tih dana u Starčevićev dom uZagreb1.180 pristupnica i 75% novca od članarine kako je predviđeno stranačkim statutom. Bilo je onih koji su govorili da imaju par tisuća članova, ali te pristupnice (o novcima da ne govorimo) nitko nije vidio.

 

Na temelju te činjenice tražio sam od Parage (jer stranačko predsjedništvo više nije funkcioniralo) bolji tretman ljudi koji vode i izgrađuju stranku. HOS je sve više preuzimao stranku koja se doslovno uniformirala za kratko vrijeme. “HOS je naš ponos” – uzvikivao je Paraga sa balkona okupljenoj masi, a Ante Đapić (donedavno predsjednik HSP-a Hrvatske) tu dječju maksimu po medijima eksploatirao do granica neozbiljnosti.

 

Takvo stanje opće euforije, utemeljene na bojnim pokličima, potrajat će do kolovoških izbora 1992. ili pak do konačnog tužnog prizemljenja, 09. kolovoza, kada je ubijen Blaž Kraljević, posljednja Paragina vojnička uzdanica. HOS je postajao sve brojniji. Nije se više oskudijevalo, hrane je bilo dosta, automobila sasvim dovoljno, odore i vojnička oprema stizali su svakodnevno. Robu je iz Zagreba dovozio Aco Bajkuša, spomenuti sarajevski ugostitelj koji, po svemu sudeći, nije propustio priliku da vrcajući med ne poliže prste.

 

Tog nedjeljnog jutra Blaž Kraljević je sa svojom pratnjom, a to su trojica momaka, Šahdo Delić i Marko Stjepanović iz Teslića, lučki radnici u Pločama, te Osman Maksić iz Vitine, krenuo na sastanak HOS-a u Mostaru, na koji ga je pozvao Vinko Martinović Štela (tadašnji zapovjednik HOS-a Mostar, poslije rata osuđen na 20 godina za ratne zločine u Haagu, op. p.), jedan od zapovjednika. Odlučio je prije svratiti u Čapljinu, u vojarnu Dretelj, da pogleda naoružanje prethodne noći pristiglo iz Osijeka, navodno dobro plaćeno, a posao je obavljen preko stanovitog bojnika Dide koji je prije nekih mjesec dana stigao u Ljubuški.

 

Elem, Blaž Kraljević je, vele svjedoci, bio zadovoljan učinjenim poslom i krenuo put Mostara. Od starih HOS-ovaca priključio im se Marijo Medić iz Vitine koji je cijelo vrijeme vodio računa o Ivici Primorcu (Kraljevićev zamjenik, op.p.). Želju da sa zapovjednikom krenu u Mostar izrazili su i prije nekoliko dana pristigli Ivan Granić iz Vitine, Gordan Čuljak iz Vojnića, Vinko Primorac iz Gornjih Radišića, svi sa područja općine Ljubuški, te Rasim Krasniqi iz Jablanice kraj Peći na Kosovu, a u redove HOS-a stigao iz Rijeke. Čuo sam nekoliko verzija onoga što se događalo na sastanku u Mostaru.

 

 Za Mladena Naletilića Tutu čuo sam iz priča naših ljudi iz Njemačke, poglavito onih koji su živjeli i radili na Bodenzeu. Mišljenja o njemu su, po običaju, bila dvojaka. Od opasnog emigranta do jugoslavenskog špijuna. Za potonju varijantu je većina. To je vidljivo i iz brojnih pisama Miljenka Bebeka, emigranta koji je živio u Friedrichshafenu, koje je slao na adresu domaćeg tiska koji ih, kao režimska ispostava, nije objavljivao, ali su ta pisma svijetlo dana ugledale u “Hrvatskoj domovini”, časopisu kojeg je u Hamburgu izdavao njemački novinar Hans Peter Rullman.

 

Svejedno, nismo o njemu puno vodili računa, znali smo da je na Širokom Brijegu osnovao Kažnjeničku bojnu i vjerovali da se bori protiv neprijatelja. Dvanaest godina kasnije pitao sam Ivana Bešlića, potpisnika one nesretne knjige “Čuvari Jugoslavije”, je li Tutu namjerno izostavio sa popisa suradnika UDB-e ili ga uopće nema u obavještajnim arhivama. Pognute glave procijedio je: - Čuješ, pobro…

 

Kad sam rekao zašto smo došli u Široki Brijeg, Tuta je “poludio”. Počeo se nekontrolirano derati, vrištati. Da tko smije pucati u njegovu vojsku, tko je ubio Brazilijana, sve će on to ispitati, i sve pobiti. Nekako sam, u tom košmaru, uspio razabrati da je Blaž Kraljević ubijen. I njegova pratnja, naravno, samo što mi, u tom trenutku, nismo znali koliko je ljudi išlo s njim. Tuta je odobrio Damiru Muciću da u pratnji jednog od njegovih vojnika ode vidjeti mrtve suborce. Samo njemu. Marijana je htjela nešto izustiti, vjerojatno je pomislila što i ja da se Damir neće vratiti živ, na što je general Tuta, sad već puno blažim tonom, reagirao: Ništa ne brini, mala, vratit će se on. Tuta ne ubija pred damama!

 

Počeo mi je držati politički govor. Te da smo mi zavedeni, da ne znamo za što se borimo, da je on pravi Hrvat, pače ustaša. Kao ilustraciju te tvrdnje izvadio je vojničke iskaznice svojih sinova, dvojice simpatičnih dječaka, starih oko deset godina. Na iskaznicama HVO-a, razumije se, na mjestu gdje treba upisati čin, pisalo je Ustaša! U nekom kontekstu je spominjao Ivicu Primorca, ne znam kojem, što mi je bilo posve nerazumljivo. Nerazumljivo iz razloga što još ne znam za mjesto i ulogu Kraljevićevog zamjenika u ovoj tužnoj priči. “Doć’u u ponediljak u Ljubuški i skinuti sve 'ljiljane', je li jasno?! Poslije ću, zapamti dobro, ubiti Paragu, Kljuića i Aliju. A kad sve ovo prođe, kad svrši rat, ja ću se učlaniti u HSP, ja sam pravaš veći od vas sviju”.

 

Na ulazu u stožer HOS-a dočekala me nijema gomila što stražara, što dočasnika i časnika, što dalje i bliže rodbine koja se još uvijek nadala. Donijeli smo crne glase, ustvari, samo ih potvrdili. Svih devet HOS-ovaca je ubijeno. U stožernim kancelarijama zbrka. Svatko nešto užurbano traži, nosi nekakve papire. Jedan dočasnik telefonira, ni sam ne znajući koga traži ni s kim razgovara. Zamjeniku Ivici Primorcu – ni traga! Jedno polupismeno stožerno potrčkalo koje sam primio u stranku, a samim tim i u HOS, na bratov brk, intimus Primorčev, urlajući je predlagao da se kidnapiraju djeca i žena Kraljevićevog zamjenika koja se nalaze u nekom hotelu u Baškoj Vodi. Nisam nasjeo. Taj prozirni trik nije upalio čak ni kod naivčine kakva sam ja, koja ni dan danas ne vjeruje u teorije zavjere. A trebao bih, bar malo. Opet, što imaju sitna dječica s tom prljavom rabotom, makar im rođeni otac bio glavni akter velikog zla.

 

Negdje početkom lipnja Ivica mi je, sav nekako podvojen, tih i deprimiran, pričao kako ga zovu da pređe u HVO, da će mu priznati čin i sve ostale benificije. Našalio sam se i rekao da sačeka jer, aluzija na nogomet, prijelazni rok počinje u srpnju. Više nije pogrdno govorio o Mati Bobanu, niti je koristio vlastitu imbecilnu kovanicu prema kojoj skraćenica HVO ima značiti Hrvatski volovi! Iskreno, mislio sam da je ta kriza prolazna i da će brzo doći k sebi. Bio sam ravnodušan i spram primisli da bi mogao stvarno “prijeći” u HVO, jer bi svojim odlaskom samo pojačao redove HOS-a.

 

Prema prilično pouzdanom svjedočenju, Primorac se u petak, 7. kolovoza, počeo prenemagati pred Kraljevićem. Da je iscrpljen i umoran (od čega?), da mu je dosta svega, te da razmišlja o ostavci. Taj strogo politički izraz ostavka udomaćio se i tamo gdje mu je najmanje mjesto, u vojsci. U HVO-u nešto masovnije, ali i u HOS-u. U ratu se, barem tako piše u čitankama, malodušje kažnjava strijeljanjem. Samo sretnici prođu s ukorom. Ali, eto, ovi naši moderni ratovi podrazumijevaju i ostavke.

 

Blaž je reagirao u svom stilu. Predložio je svom zamjeniku da se par dana odmori i da će ga proć to što ga muči. Na vijest o tragediji javio se telefonom u stožer i autoritetom zamjenika, savjetovao mir. On je negdje na važnim razgovorima i pregovorima, i uskoro će u stožer. Dan po dan, a Ivice Primorca nema. Ima, u stvari, ali gdje? Gdje je Kraljevićeva tajnica Katica Pernar (danas živi u istočnom dijelu Mostara, op.p.) koja se svih osam mjeseci nije, de facto, odvajala od njega, koja je išla s njim na svako, makar i najkraće, putovanje? Na nju su se okomili, uglavnom, gmazovi koji su joj, što je reć’ do jučer, podilazili i s čijih lica, kad bi bili u njenoj nazočnosti, nije silazio zahvalni i ponizni osmijeh. Gdje je bila i što je radila 9. kolovoza 1992. godine, ja ne znam!

 

Priča kaže da je tog dana upozorena na ono što će se dogoditi i praktično deportirana u Hrvatsku. Javila se telefonom, poslije ubojstva, navodno iz Imotskog! Sutradan se pojavila u stožeru.

 

Tko je deseti čovjek u ovoj mostruoznoj priči? Obdukcija u Splitu je pokazala da je Brazilijano, o kojem Tuta govori, usmrćen hicem s leđa, znatno ranije nego Kraljević i njegovi momci. Kako je idiotska teorija da je HOS prvi počeo pucati doprla i do govornice Hrvatskog državnog sabora, iz diskusije se moglo doznati da se dotični Brazilijano prezivao Bodulić i da je iz nekog mjesta u zadarskom zaleđu.

 

U Širokom Brijegu se mogla čuti priča da ga je, kao poslovnog suradnika, angažirao Ivan Andabak, a kada su poslovi predaleko otišli, likvidacija je bila najbolje rješenje. Hapšenje Ivana Andabaka, nekoliko godina poslije, po pitanju zaplijenjene droge u luci Rijeka (radilo se o 600 kg teških droga) daje određeni legitimitet toj priči, a ujedno dokazuje ludilo onih koji vjeruju da je Blaž Kraljević mogao i pomisliti da otvori vatru na hrvatskog vojnika. Ivan Andabak, general HVO-a, bio je vođa operacije na Kruševu. Mladen Naletilić Tuta taj dan bio je u Tučepima, na moru. No, ovaj zločin se veže isključivo za njega jer je zapovijedao Kažnjeničkom bojnom koja je zločin izvršila i jer je kasnije, po njegovoj zapovijedi i osobnim sudjelovanjem u privođenju, netragom nestao Robert Nosić iz Gornjih Radišića koji je prethodno ustrijelio jednog njegovog vojnika jer je pošao “prosipati silu” u Ljubuškom.

 

Tuta ga je, bez ikakvog otpora, izveo iz mostarskog zatvora i zauvijek riješio ovozemaljskih muka. Zločinstvo u Kruševu se pripisuje i Tuti jer nitko u Hercegovini nije ozbiljno shvaćao ni doživljavao Ivana Andabaka. Smatran je Naletilićevim potrčkom, bez vlastitog stava i mišljenja o bilo čemu. On je bio tek puki izvršitelj, a takvi nikome i nikada nisu bili zanimljivi. (M. Bošnjak)

trenutak ...