SENAD-ANTE PORTAL; OVO MALO PLUĆA: Po zaraslim starim stazama (AUDIO)

Zaima Imamovića sam vidio one premijerne, užasne ratne zime 1992. godine u Ulici Danijela Ozme, ispred zgrade nekadašnjeg Radio Sarajeva....Bio je ionako poguren, u Hercegovini kažu polegućen, a kanisteri su ga težinom skoro sastavili sa crnom zemljom

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 25. Jun. 2017  25. Jun. 2017

Piše SENAD AVDIĆ

 

Ne bi bilo neuobičajeno, ali bi bilo  banalno i uvredljivo po dobar ukus, započeti tekst ohrndalom  meta-mudrošću, odnosno bljutavim općim mjestom da je (osobito danas i naročito kod nas) sve politika.  Pa, u nas, danas,  i  dvojica prijatelja kada se sretnu i jedan drugog upitaju za junačko zdravlje, ovaj mu odgovori: „Pusti sad to, rekli smo da nećemo o politici“.

 

Ned`o Bog da jedan od njih dvojice nevoljko priznadne, zabrinuto ukabuli,  da je bolestan, pa još kaže da se liječi, gdje se liječi i ko ga liječi, e to bi tek bila visoka, možebiti najviša,  politika koja bi ih, kako to obično biva razdvojila, pa možda i trajno posvađala.  Izabrati danas  bolnicu u kojoj će ti hećimi pokušati za nekoliko dana zakrpiti i popeglati  skoro polustoljetnu zdravstvenu nebrigu, javašluk  i nedisciplinu minulog  života, jeste važna politička odluka, pa i stranački izbor - svrstavanje.

 

Kada sam prije desetak dana napokon odlučio da brigu o ovo malo pluća prepustim u ruke ljekarima u Državnoj bolnici, umjesto da to, kao što sam (ne)činio godinama šlampavo i krivo radeći  u kućnoj radinosti i osobnoj odokativnoj dovitljivosti, prvo je pitanje bilo: „a zašto baš Državna bolnica“? Zar ne bi,  po mišljenju mnogih,  mojoj stranačko-političkoj preferenciji, begenisanju, više odgovarala i bliža srcu (a i plućima) bila ona druga bolnica sa harizmatičnom Direktoricom na čelu? Kaži mi samo gdje se liječiš, ne moraš ni pominjati od čega, dovoljno je i to da znam ko si, kakav si, od čega si i čiji si!

 

„E, pa “, odgovaram i pri tom sam (da ne kažem baš smrtno) ozbiljan, „samo iz razloga što ona Dodikova bolnica  u Kasindolu još nije proradila,  niti će prošljakati do sljedećih izbora, ako ne „prođu akcize“ (i duhanske, ne samo naftaške) kroz Cvijanovićkin budžet“ .

 

Pred prve demokratske izbore 1990. godine nakon čitave vječnosti  sam bio u Kasindolu, održavao se predizborni miting SDP BiH, a pjevao je Haris Džinović.  Ne znam  jesam li tada  Harisu, ali nekom jesam sigurno, morao sam, opričao svoj dječiji stid vezan za bolnicu-sanatorijum  za plućne bolesnike u Kasindolu. Mnogo godina ranije u Kasindolu je ležala, i nakon dosta vremena i  mnogo patnje umrla moja tetka, mamima sestra Hasnija, udata Bašić. Uvijek je kod sebe u sobi imala kutiju „Jadro keksa“.

 

Nije imala djece, pa sam bio siguran da keks za mene nabavlja i čuva. Zato  sam mater svake nedjelje pritiskao da idemo u posjetu tetki Hasniji u Kasindol,  nevješto glumeći brigu za njeno zdravlje, a sve mi pred očima letjeli hrskavi vaflovi iz čapljinske  „Laste“. Dugo sam bio ubijeđen da u Kasindolu žive samo bolesnici, a tek kao stara drtina  sam, možda baš na tom mitingu, shvatio da među bolesnicima ima  „Srba mnogo“, a i među Srbima, doduše, bolesnika ...  

                                        

 

                                                                                     II

 

Jesi prestao pušiti?“, najčešće je pitanje koje mi upućuju, a „jašta radi, ne pušim  ima sedam-osam  godina“, najčešći odgovor koji upitan dajem zadnjih dana.

 

Kako, bolan ne bio, možeš lagati, pa pušio si prošle hefte kad sam ti bio kući“, hvata me u laži kolega.

„Fino, živ i zdrav ti meni bio,  meni dan k`o godina....“

 

Nikako da se sjetim, barem približno, kako se zvala i gdje je nestala ona knjiga,  antologija  priča iz arapskog svijeta, koju sam prije 30-ak godina kupio, pročitao, nekom poklonio, a taj neko, naravno,  nevratio.

E, u toj knjizi, bijaše jedna kratka priča o tome kako je Muhamed Pejgamber A.S. pješačio pustinjom, pa naišao na dječaka koji je plakao i previjao se od bolova: ujela ga ljuta zmija-otrovnica. 

 

Božiji poslanik je prvo umirio dijete, kleknuo na koljena,  pa mu isisao otrov iz rane.  Otrov je brže-bolje ispljunuo u pijesak. 

„Na tom mjestu“, pisalo je u toj priči, a nadam se da njenu poentu, kad je već nisam umio „implementirati“, barem  prilično precizno i vjerno parafraziram, „izrasla je biljka koja je imala otrov zmije i blagost Muhammeda A.S. Dali su joj ime DUHAN“.

                                                             

                                                                                   III

 

Zaboravio sam, dakle,  svašta, propustio još hipten puta toliko važnih stvari i poslova. Propustio sam rahmetli Vehida Gunića, dok se to još moglo i imalo smisla, pitati ima li negdje sačuvana  emisija koju je  ranih 80-ih godina pravio za Televiziju Sarajevo o velikom pjevaču Zaimu Imamoviću.

 

Vehidu je u emisiji o Zaimovom fenomenu , tajni njegovog izvođenja sevdalinki govorio i svoje divljenje u kameru povjerio i Goran Bregović. Ako se dobro sjećam,  a ne stavljam ruku u vatru da se je sve tako bilo,  

 

Goran je uvljerljivost, iskrenost i autentičnost Zaimovog pjevanja  sevdalinki dovodio u vezu sa glasinama, tračevima, poluistinama koje su genijalnog pjevača pratile u tada nepostojećim tabloidima, odnosno socijalističkim Radio Milevama da je bolestan (i to ne od bilo čega, nego od onog „gluho bilo...poganćera“), trajno i neizlječivo.  A sam Zaim je te glasine pojačavao i činio vjerodostojnim načinom pjevanja i pristupa muzici, skoro bih se zakleo da je rekao Goran, tako što je svaku pjesmu pjevao kao da mu je zadnja koju će otpjevati, a svaki nastup, na kome se očekivalo da se skljoka zajedno sa mikrofonom, odradio temeljito i sveobuhvatno kao da mu je posljednji u kojem sa sobom i drugima svodi umjetničke i ljudske račune.

 

I zato je bio veliki, i zato se vjerovalo njegovoj pjesmi. Je li to rekao Goran, ili sam ja to tako čuo, pa sada naknadno učitavam, ne bi trebalo biti važno, osim ako nije baš dibiduz pogrešno.

 

Zaima Imamovića sam vidio one premijerne, užasne ratne zime 1992. godine u Ulici Danijela Ozme, ispred zgrade nekadašnjeg Radio Sarajeva. Ispred muzičkog hrama u kojem je snimljeno, odsvirano  i otpjevano sve što se u bosanskoj muzici treba slušati i pamtiti, od Joze Penave, do „Zabranjenog pušenja“ pa i Zaimov grandiozni opus. Nosio je dva velika kanistera vode natočene na pipama obližnjeg Vodovoda.

 

Bio je ionako poguren, u Hercegovini kažu polegućen, a kanisteri su ga težinom skoro sastavili sa crnom zemljom.  Htio sam pritrčati i pomoći mu, ali me preduhitrio Nazif Gljiva, koji je bez pola muke uzeo kanistere i odnio tamo gdje ih je trebao odnijeti Zaim. Namjeravao sam  napraviti intervju sa Zaimom, ali su me preduhitrili Ivan Lovrenović i Semezdin Mehmedinović i to velemajstorski uradili za „Dane“.  Vjerujem kako je to više zasluga Lovrenovićeva, jer sam na jednom nadrealnom derneku u ratu bio zapanjen ne samo koliko voli i poznaje  sevdalinku, nego kako je umije pjevati. (Recimo,  da na bilo kom šou „Nikad nije kasno“  Ivan Lovrenović otpjeva klasične zaimovske sevdalinske standarde,  „Okreni se niz đul baštu“, ili „Đaurko,mila“ , na guzicu bi oborio i žiri i konkurenciju.

 

A propustio sam i davno dogovarani muzičko-poguzijski  akšamluk sa Edom Krilićem, najboljim balkanskim harmonikašem, koji ljeti iz Austrije gdje decenijama živi i profesoriše, koji mjesec navrati kući na Baščaršiju. Odavno smo dogovarali, još dok je  klasičnim muzičkim filmskim temama zagrijavao goste na „crvenom tepihu“ Sarajevo Film Festivaka. Kad su mi u emisiji na OBN-u prije tri godine gosti bili Vehid Gunić, Mujo Šantić, Eso Bajtal, Arif Alajbegović,  Edo nije mogao doći na snimanje.

 

Prošlog ljeta, čeprkajući po youtube šikari naletim na zlatnu žilu: veliku kolekciju sevdalinki koje je Edo Krilić snimio i obradio na svojoj razgaljujućoj, pitomoj, nježnoj  harmonici. Među ostalim, tu je  i instrumental  pjesme „Stara staza“, koju su napisali i otpjevali Zaim i sin Nedžad Imamović. Jako cijenim ono što treći član ove sevdalinske dinastije, Damir-Dado radi (premda i dalje mislim da neuporedivo bolje svira, pa čak i piše nego što pjeva!) ali „Stara staza“ je „komad“ muzike za koje smo posve sigurni da je amblematski za Imamoviće. 

 

Lična, najosobnija muzička karta jedne obitelji.  /Ne znam zašto, ali nekako vjerujem da bi Knut Hamsun da je prije pisanja svoje bolne autobiografije Po zaraslim stazama čuo Zaima i Nećka dodao bi  naslovu i „stare staze“ da bi dobio na melanholiji i ovjerio konačnu, posljednju  kapitulaciju...!

 

Ne budem, dakle, lijen, prošlog ljeta, već  brže-bolje, da ne bih uludo razmišljao o svrsishodnosti toga posla, pustim u havu oko sebe Edin  virtuozni instrumenetal, uzmem diktafon u desnicu ruku i u pola daha (jer se to tako pjeva i kada se ima više damfa u „disajnom traktu“, nego što ga imam ja) to snimim i umiksam istovremeno u ličnoj produkciji u mobilni telefon.

 

 

Kako je ispalo, da je ispalo, meni se baš svidjelo, ako ništa drugo ima, što bi se reklo,  jedinstvo radnje, vremena i prostora.  

 

Bulat Okudžava je napisao, a Arsen prepjevao, da „svako čuje kako diše/ svako piše kako čuje/ kako diše, tako i piše/ ne trudeći se da ugodi...“  Nekad sam davno Zaimov podžanr u narodnoj muzici priručno nazivao „tuberanskim sevdahom“; ako vam se dadne, provjerite zbog čega, u zdravlju i rahatluku (me) čitali i slušali amaterski bonus track nepretencioznog naturščika! Ako vame se ne dopadne, bacite ga u oganj/džehenem živi....

 

(Sarajevo, 25. juni 2017, Ramazanski bajram. Tačno (u bobu!) je 4.33.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vezane vijesti

trenutak ...