NA ŠTA JE MISLIO DAČIĆ: Srbiji je 1915. ponuđeno da pripoji BiH, Slavoniju, Srijem, Bačku i južnu Dalmaciju, ALI...

Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić danas je izjavio da je Jugsolavija bila „najveća greška i tragedija srpskog naroda“, ističući pritom da bi za Srbiju i Srbe bilo bolje da je tokom Prvog svjetskog rata prihvaćen Londonski ugovor, kojim je bilo predviđeno stvaranje Velike Srbije.

  • Mini market

  • 03. Avg. 2017  03. Avg. 2017

  • 3

Piše: Danijal Hadžović


Danas se među mnogobrojnim srpskim političkim i intelektualnim krugovima, posebno onim nacionalističke provenijencije, često može čuti ova teza kako je Srbija historijsku grešku napravila kada je tokom i nakon Prvog svjetskog rata umjesto Velike Srbije odlučila stvoriti Jugoslaviju.

 

No, šta je tačno podrazumijevao Londonski ugovor i zašto je u konačnici bio odbijen?

 

Londonski ugovor je tajni ugovor između Antante i Italije, zaključen 26. aprila 1915. u Londonu, kojim je bilo predviđeno da Italija dobije „pokrajinu Dalmaciju u njenim tadašnjim istrativnim granicama“ do rta Ploča, sa najvećim dijelom ostrva. Iz činjenica da je italijanski posjed sjeverne Dalmacije razdvojio hrvatsko od crnogorskog primorja, kao i pomena „oblasti koje interesuju Srbiju i Crnu Goru“, jasno je proizlazilo da Antanta namjeravala da stvori zasebnu hrvatsku državu, a Srbiju i Crnu Goru da proširi. Prema tom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije: preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Slijedom ugovora, je također obećavao Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije; potpisnici ugovora su Srbiju - koja u pregovorima nije sudjelovala - o tome službeno obavijestili diplomatskom notom od 16. augusta 1915. godine. Saveznici su Srbiji obećali Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju (Šibenik, Zadar i Knin bi pripali Italiji) i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata.

 

Za ulazak u rat i izdaju Centralnih sila saveznici su Italiji ponudili Istru i veći dio Dalmacije (što je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu, 1924. i 1941. Rimskim Ugovorom), Rumuniji Banat, a Bugarskoj Makedoniju. Srbija je odbacila ugovor budući da se nije bila spremna odreći Makedonije.

 

Tokom pregovora i srbijanska vlada dobila je obećanje da nakon pobjede može računati na teritorijalne ustupke u BiH i Hrvatskoj, a posebice u Dalmaciji. Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom i zadovoljiti Srbiju, pa su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija.
Prema informacijama, koje je član Jugoslovenskog odbora Frano Supilo dobio za boravka u britanskom Foreign Officeu, Srbiji je ponuđena južna Dalmacija, BiH, Srijem, dio Bačke i Slavonija sve do Pakraca te vjerojatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom. Supilo je tako mogao procijeniti namjere Srbije i saveznika, jer je već u aprilu 1915., kad je boravio u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova u Petrogradu, saznao i za Londonski ugovor te o tome izvijestio Jugoslavenski odbor. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka I. svjetskog rata.

 

Spoznaja o posljedicama koje bi proizlazile iz realizacije Londonskog ugovora bila je odlučna za hrvatski pristanak na ulazak u Jugoslaviju.

 

Srbija je također u konačnici odlučila da ne prihvati ovaj ugovor i da umjesto toga krene putem stvaranja Jugoslavije. O motivima tada regenta Aleksandra Karađorđevića i tadašnjeg šefa srpske vlade Nikole Pašića da se odluče za Jugoslaviju umjesto Velike Srbije uveliko se raspreda, no nekoliko je ključnih razloga koji su prevagnuli. S obzirom da je Srbija kao članica Antante imala vojsku i neuporedivo superiorniju pregovaračku poziciju od Hrvata i Slovenaca koji su se borili na strani Austrougarske, u konačnici su mogli i diktirati i uređenje buduće države. Aleksandru je u datom trenutku bilo daleko primamljivije da bude vladar velike unitarne monarhističke Jugoslavije u kojoj će najveći dio vlasti bio skoncentrisan u njegovim rukama, nego dosta manje Velike Srbije. Također, važna je činjenica da kralj Aleksandar zaista jeste bio projugoslovenski orijentisan i kao jedan od ciljeva tokom Prvog svjetskog rata zadao je i sebi „oslobođenje ostale južnoslavenske braće“. Pored toga, razlozi za stvaranje Jugoslavije bili su i ekonomski, s obzirom da su se najrazvijenija industrija i posebno, finanijski sektor, nalazili na teritoriji sjeverne Hrvatske i Sloveniji bez kojih bi Londonskim ugovorom Srbija ostala.


Treba također napomenuti da, uprkos današnjem fetišiziranju od strane srpskih nacionalističkih krugova, Londonski ugovor nikada nije bio zaključen dokument, te se radilo samo o nacrtu i incijalnoj ideji kako iscrtati nove evropske granice nakon rata.

 

Danas, gotovo 100 godina nakon okončanja Prvog svjetskog rata lako je biti general poslije bitke, no u tadašnjem trenutku i srpskoj i hrvatskoj strani Jugoslavija je izgledala kao najbolje rješenje.

 

 

(D.H.)

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...