"Simini četnici" su bili pod Karadžićevom zaštitom

Krajem prošle nedjelje pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu završeno je trogodišnje suđenje “Siminim četnicima” koji su u okolini Zvornika svirepo pogubili 28 Roma, među kojima je bilo devetoro djece

  • Hronika

  • 03. Mar. 2013  

Kada je 25. decembra prošle godine Milan Petrović, zamjenik tužioca za ratne zločine, čitao završne riječi u predmetu Zvornik 5, u kojem se sudilo sedmorici pripadnika jedinice Simini četnici, oči su mu se često punile suzama a glas podrhtavao. Sudijama je tužilac Petrović detaljno obrazlagao strahote koje se ovi monstrumi počinili u selu Skočić kod Zvornika i za njih tražio izricanje najstrožijih kazni.

 

U drugoj polovini maja 1992. godine, jedna grupa pripadnika jedinice Žute ose, kojom je komandovao Vojin Vučković zvani Žuća, a koja se nalazila na području Opštine Zvornik, izdvojila se i pod komandom Sime Bogdanovića iz Rume formirala novu jedinicu pod nazivom „Simini četnici“. Ova jedinica je ostala u sastavu zvorničke Teritorijalne odbrane i učestvovala u borbenim akcijama u više mjesta i van područja Opštine Zvornik.

 

„Simini četnici“ su se 1. jula 1992. godine stacionirali u selu Malešić pored Zvornika. Jedinica je imala oko dvadeset pripadnika i podršku od TO Opštine Zvornik. Pripadnici ove jedinice su 11. jula 1992. upali u selo Skočić.

 

Zbog upada paravojnih jedinica iz Srbije i njihovog divljanja u Zvorniku Bošnjaci su se iz sela Skočić iselili 26. juna 1992. godine, dok su Romi ostali i grupisali su se u kućama u blizini džamije.

 

Kada su Simini četinici upali u selo Skočić, prvo su srušili džamiju. Po naredbi Sime Bogdanovića, Zoran Stojanović, Đorđe Šević, Zoran Alić, Zoran Đurđević i Dragana Đekić, koji su u selo stiglo kamionom i džipom, pod temelje džamije postavljaju eksploziv, kojeg potom aktiviraju.

Prema riječima tužioca Patrovića, rušenje džamije u selu izvedeno bez bilo kakve vojne potrebe jer džamija nije predstavljala legitiman ratni cilj.

 

Pošto su srušili džamiju, svi pripadnici jedinice „Simini četnici“ odlaze u dio sela Skočić gdje su živjeli civili romske etničke pripadnosti. Njih 35, nakon snažne eksplozije i rušenja džamije, sakrili su se u kuću Hamdije Ribića.

 

Jedan broj pripadnika jedinice vršio je pretres romskih kuća, tražeći novac i zlato. Potom su sve Rome istjerali iz kuća u dvorište, skidali su s njih zlato i prijetili ženama da će im odsjeći prste ukoliko odmah ne skinu prsten s ruke. Tokom pretresa četnici su Rome brutalno tukli rukama, nogama, kundacima i metalnim šipkama. Žene su zadobijenih udaraca padale u nesvijest a pedesetogodišnji Arif Nuhanović je od udaraca pao mrtav na zemlju.

 

“Oni su došli pravo u kuću i onda počeli da biju. Znam samo kada je moja majka rekla ‘Nemoj, sine!’ i oni su uzeli, redom bili, sviju redom, nisu gledali ni na djecu, ni na žene, ni na koga”, kazala je na sudu zaštićena svjedokinja koja je preživjela torturu Siminih četnika.

Potom su iz kuće izveli tri žene, svezali im ruke kaišem, svezali ih za drvo i silovali. Njih tri su pred sudom bile i glavni zaštićeni svjedoci pod imenima Alfa, Beta i Gama. Komandant ove jedinice Sima Bogdanović nakon što je silovao djevojku (kojoj je sud dao ime Alfa) otišao je do kamiona uzeo kliješta i izvadio joj dva zlatna zuba dok je ona bila svezana za drvo.

 

Zaštićenu svjedokinju Betu, koja je tada imala 13 godina, odveli su u kuću u kojoj je silovalo i tuklo nekoliko pripadnika ove mostruozne četničke jedinice.

 

Potom je Sima Bogdanović naredio da se muškarci skinu goli i rade jedan drugom felacio, bez obzira na rodbinsku vezu. Međutim, ni to poniženje mu nije bilo dovoljno, pa je uzeo nož i Esadu Aganoviću odsjekao polni organ.

 

Nakon što su na najsvirepiji način seksualno zlostavljani, Bogdanović je naredio da svi uđu u kamion. Zaustavili se u selu Malešići, gdje su iz kamiona izdvajili tri djevojke (svjedokinje Alfu, Betu i Gamu). Ostale u kamionu odvoze do jedne jame na mjestu koje se zove Hamzići u selu Šetić. Svih 27 Roma je ispred jame ubijeno na mučki način. Najprije su ih okrutno ubadali noževima, potom u njih pucali iz pušaka, a zatim ih bacali u jamu. A da bi bili sigurni da su ih dokrajčili, u jamu su ubacivali aktivirane bombe.

 

Tom prilikom ubili su sedmoro djece starih dvije, četiri, pet, sedam, deset i dvoje po trinaest godina. Djevojčicu Zlatiju Ribić, koja je imala trinaest godina, prije pogubljenja ovi monstrumi su silovali.

 

Zatim su ubili njenu majku Ševku Ribić, koja je bila u poodmakloj trudnoći i u rukama držala dvogodišnjeg sinčića. Njen sin Zijo Ribić, koji je imao osam godina, srećom, preživio je strijeljanje. On je u ovom procesu bio i jedan od svjedoka. Na svjedočenju je kazao:

 

„Bilo nas je šest sestara, mlađi brat i ja. Moj otac se zvao Ismet, a majka Ševka. Prije nego što ću ja izaći, izašla je sestra Zlatija, nju su tu isto silovali. Nisam čuo krik, samo pucanje sam čuo i došla je moja majka na red i ona nije mogla, pošto je brat mali bio, dvije godine, i onda su oni rekli ‘Ajde, nema veze povedi i njega’. Onda sam ja došao na red. Kad su mi sestru silovali, onda sam ja plakao i vikao da hoću kod matere. Ovaj vojnik i ona cura što su me uhvatili iz kamiona rekli su ‘Sad ćeš ti kod majke, ne boj se’ i odveli su me tamo ispred kamiona i rekli da stanem mirno. Ja sam stao mirno, čuo sam da je nešto puklo, osjetio sam ubod u vrat i pao sam na zemlju. Oni su me uzeli i bacili dole u jamu. Dole sam možda bio pet minuta u nesvijesti i onda sam se digao i na drugu stranu jame izvukao. Iza mene je ostalo još ljudi u kamionu. Čuo sam vrištanje. Kada sam se izvukao iz jame, išao sam kroz šumu i naišao na jednu kuću“.

 

„Moja porodica, mati i otac su nađeni. Otac je nađen na Crnom Vrhu, a mati ne znam gdje. Od sestara i brata još ništa nisam našao. Moja majka je bila u devetom mjesecu trudnoće. Nisam ja tada znao u kom je mjesecu, ali sad kad su je pronašli, ovi doktori su rekli, da je bila u devetom. Imam ožiljak ovde, još i dan danas“, kazao je Zijo Ribić pred beogradskim sudom.

 

Tri zaštićene svjedokinje su svjedočile kako su tri mjeseca držane kao robinje „Siminih četnika”, tokom kojih su bile silovane, tučene, ponižavane i primoravane da služe pripadnike ove jedinice.

Njih tri su Zoran Stojanović, Đorđe Šević, Zoran Đurđević, Zoran Alić i Dragana Đekić zajedno sa drugim pripadnicima jedinice „Simini četnici“ držali zarobljene u kući, primoravale ih da im spremaju hranu, peru njihovu odeću i uniformu, čiste kuće u kojima su bili smješteni.

 

Jedna od naredbi koja dokazuje njihovo nečovječno postupanje bila je da po povratku pripadnika ove krvoločne jedinice operu uniformu na kojima je bila krv njihovih najmilijih. Zoran Đurđević je čak svjedokinju „Alfa“ primorao i da opere njegov krvavi nož. Ona je tada na njegovoj ruci prepoznala sat marke „Seiko“, koji je pripadao njenom bratiću Esedu Aganoviću. Svjedokinja Alfa je u džepu uniforme Damira Bogdanovića pronašla dvije fotografije pripadnika ove jedinice koje je sačuvala i predala istražnom sudiji ovog suda u toku davanja svog iskaza.

 

Tokom njihovog boravka u selu Malešić sve tri svjedokinje bile su svadnevno najbrutalnije prebijane. Tukli su ih nogama i čak cijevima ručnog bacača. Od udaraca bi gubile svijest, a oni bi ih potom polijevali hladnom vodom. Potom bi ih skinuli gole i izbacili iz kuće da bez odjeće provedu noć u hladnom.

 

„Kada je ušao unutra, ništa nije pitao, samo je tukao i u glavu i u cijelo tijelo. Ja više ništa nisam znala, ni bolove više nisam osjetila. Onda je on uzeo lonac pun vode sa šporeta i tu vodu prosuo na mene. Onda sam ja došla sebi. Kad me vodio u drugu kuću, stavio me je na balkon i rekao da se skinem gola i ja sam plakala i molila sam ga, a on me je dalje udarao i bacao dole na kamen. Nisam mogla ustati. On je sišao dole i vukao me i rekao da idem u sobu. Kad sam ušla u sobu, onda je on zvao sve redom ko god je bio tu da me siluje. I onda me opet izveo na verandu i bila sam gola vani cijelu noć“, govorila je tokom svjedočenja svjedokinja Beta, koja je tada imala trinaest godina.

 

Simini četnici su se nad ovim nesretnim djevojkama mjesecima iživljavali. Tjerali su ih da gole plešu na stolu, a potom bi ih satima silovali.

 

“Silovali su nas kad god su htjeli i koliko god ih je htjelo. Mene su tjerali da gledam kako mi moje dvije bratanice (Betu i Gamu) siluju”, kazala je svjedokinja Alfa.

 

U narednih nekoliko mjeseci ova jedinica odlazi u mjesto Petkovce, zatim u Drinjaču, a u januara 1993. godine prelaze u Srbiji, gdje zarobljene odvode i ove tri djevojke. Sve vrijeme su se prema njima krajnje nečovječno ponašali.

 

Zijo Ribić, koji je kao osmogodišnji dječak preživio egzekuciju „Siminih četnika“ u mjestu Hamzići (selo Šestić, opština Zvornik), u kojoj su ubijeni njegov otac, majka koja je bila u poodmakloj trudnoći, šest sestara i dvogodišnji brat, nakon objavljivanja presude kazao je da je zadovoljan izrečenom presudom.

 

„Najjači utisak svih ovih godina na mene je ostavilo kad je sudija pročitao imena i prezimena svih njih i rekao da su krivi. To znači da je pravda zadovoljena i to je nešto najljepše što sam ikada čuo do sad“, rekao je Ribić nakon čitanja presude.

 

„Jedino me je iznenadilo da je Damir Bogdanović (sin Sime Bogdanovića, op.a.) dobio kaznu ispod zakonskog minimuma i da je Zoran Alić oslobođen, i to bez ikakvog obrazloženja“, kazao je Ribić, vidno potresen, nakon sudskog procesa koji je trajao skoro tri godine.

 

Ziju Ribića je zastupao Fond za humanitarno pravo. Sandra Orlović, izvršna direktorica Fonda, povodom presude izrečene Siminim četnicima kaže da činjenice utvrđene u ovom predmetu upotpunjuju sliku stravičnih zločina koje su srpske snage izvršile na samom početku rata u BiH. „Svi osuđeni su na početku rata dobrovoljno iz Srbije otišli u rat u BiH. Sećamo se tog početka rata, između ostalog i po tom agresivnom razmetanju u patriotizmu i tobožnjoj brizi za srpski narod preko Drine. Jezive činjenice utvrđene tokom ovog suđenja pokazuju šta su zapravo ti ljudi radili tamo i koji su njihovi pravi motivi za odlazak u rat.“ (M. Dedić)

trenutak ...