Spomenik na Kazanima

U oktobru 1993. godine, vojnici pod komandom odmetnutog bandita MUŠANA TOPALOVIĆA CACE zvjerski su ubili tridesetak Sarajlija u jami KAZANI na Trebeviću; dvadeset godina kasnije, potpredsjednik Federacije BiH SVETOZAR PUDARIĆ inicirao je gradnju spomenika Sarajlijama koji su ubijeni samo zato što su se zvali i prezivali „drugačije“

  • Hronika

  • 16. Mar. 2013  

“E, bože, kako je Caco bio dobar momak! Veseo, uvijek spreman pomoći, uljudan. Samo mu daj bubnjeva i gitare. Volio je kad sjednemo negdje u kafanu... Onda je svog jarana, mog jedinca Predraga, sedam puta ubo nožem, njegov vojnik Samir Bejtić mu čeličnom šipkom slomio obje ruke i noge, a drugi vojnik Husein Hodžić mu odrezao glavu... A uvijek prije rata kod mene dođe Caco i kaže: 'Čika Momo, mogul' opet uzeti auto, trebamo svirati?' A ja kažem, ama, uzmi Caco, vozi moj Caco, vozi...”

 

Ovako nam je, prije tri godine, pričao 71-godišnji penzioner Momčilo Šalipur dok smo s njim išli ka mrtvačnici gdje je konačno, nakon više od deceniju duge potrage, trebao preuzeti posmrtne ostatke svog sina Predraga. Predraga, sarajevskog Srbina, vojnika Armije BiH, u oktobru 1993. zvjerski je ubio negov predratni kućni prijatelj i ratni komandant Mušan Topalović Caco.

 

Kada je počela opsada Sarajeva, Predrag i njegova supruga Katarina ostali su u gradu, a kćerku su izmjestili kod bake i djeda van grada. S obzirom da je bio slabog vida, Predrag je prvo vozio kombi a nakon što je ranjen, raspoređen je u Civilnu zaštitu. Sredinom oktobra 1993. godine, po naredbi Mušana Topalovića, vonici iste brigade u kojoj je bio Predrag odveli su ga iz stana, zajedno sa komšijom Branislavom Radosavljevićem. I Predrag i Branislav su dan kasnije, nakon mučenja, izmasakrirani i bačeni u Kazane, jamu na sarajevskoj olimpijskoj planini Trebević, blizu linije fronta sa Vojskom RS.

 

Predragovo truplo i glava izvučeni su mjesec dana kasnije iz Kazana, a identificirala ga je supruga Katarina. Nakon toga je napustila grad i više se nikada nije vratila u Sarajevo. Međutim, ko zna zašto, Predragovo tijelo sahranjeno je na pomoćnom terenu sarajevskog stadiona Koševo pod oznakom NN-24.

 

Ostaci su konačno identificirani i predani porodici prije tri godine kako bi bili dostojno sahranjeni. Prema evidenciji sarajevske policije od 5. aprila 1992. do 31. decembra 1994. godine, koja je kontrolirala tri općine, u gradu je ubijeno oko 110 Srba. Prema izvorima Haškog tužilaštva, koje je tretiralo sva ubistva na području koje je kontrolirala sarajevska policija, ukupno je ubijeno 836 civila srpske nacionalnosti van ratnih dejstava.

 

Tridesetak ljudi ubijeno je na Kazanima. Kada su vlasti u Sarajevu konačno shvatile što se dešava, da se brigada pod Topalovićevom komandom odmetnula i da pored pljačke terorizira i odvodi iz stanova nevine osobe, odlučili su da ga uhapse. Devet vojnika i policajaca poginulo je u akciji 26. oktobra 1993. godine u pokušaju hapšenja Topalovića. Mladići su zarobljeni te na najbrutalniji način izmasakrirani i ubijeni, a Topalović je konačno uhapšen i ubijen dan kasnije u pokušaju bijega.

 

Od 1994. do danas za zločine na Kazanima, na kazne od 10 mjeseci do šest godina zatvora, osuđeno je 14 vojnika Armije BiH. Mnogi smatraju da su neke ubice sa Kazana još na slobodi.

 

Broj ubijenih na Kazanima do danas nije zvanično utvrđen. Iz jame na Kazanima nakon rata izvađeni su ostaci 29 osoba, a identificirano je tek desetak žrtava.

 

Dvadeset godina kasnije, potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić obznanio je inicijativu o izgradnji spomenika nevino stradalima na Trebeviću. Kaže da je to dug žrtvama, ali i gradu koji je zbog toga zločina na neki način bio osramoćen tokom opsade. “Što se mene tiče, spomenik je do sada već trebao biti podignut. Ipak i uz najbolju volju Gradskog vijeća, određene procedure koje se u ovom slučaju trebaju ispoštovati, zahtijevaju više vremena. Na Gradu je sada da formira žiri koji će raspisati pozivni konkurs kako bi na osnovu ideja koje će pristići putem konkursa, došli do idejnog rješenja za spomen-obilježje. Od Gradskog vijeća i Uprave zavisi brzina. Ja ću biti tu i dalje da podstičem, podsjećam i pomognem, ali odgovornost je na izabranim predstavnicima Grada”, kaže Pudarić za SB. On smatra da je Sarajevo spremno za gorku pilulu suočavanja sa sopstvenim zločinima i zločincima. “Da, želim vjerovati da je moje Sarajevo spremno da se suoči sa svojom prošlošću. Neko je morao napraviti prvi korak i prekinuti ovaj lanac tišine i podjela. Insistiranje na principu podjela dovelo je do toga da smo već 17 godina taoci politike prikrivanja zločina u kojem je uprljan obraz svih nedužnih građana ovog grada. Krenuli smo putem kojim niko do sada nije išao i to je razlog zbog kojeg dolazi do burnih reakcija. Ljudi su mnogo puta izmanipulisani, vjerujem i da postoji još uvijek određena doza straha, ali ovo je naša obaveza prema žrtvama i prema njihovim porodicama. Sarajlije to znaju.“ I gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen kaže kako u gradu postoji politička volja, ali i moralna potpora da se obilježi mjesto stradanja nevinih ubijenih ljudi.

 

”Obilježavanje ovog stratišta predstavlja naš dug prema ubijenima i njihovim porodicama, kao i dokaz da istina nema alternativu. Sarajevo je uvijek bilo mjesto poštovanja i nerijetko ljubavi, a naša spremnost da se sjetimo žrtava i osudimo zločine je zalog za normalnu, ljudsku budućnost”, kaže Behmen za SB Porodice žrtava također podržavaju Pudarićevu inicijativu. No, traže da idejno rješenje ne pravi Komisija, nego da oni sami odrede tekst i izgled spomenika koji će podsjećati na njihove žrtve.

 

“Mi smo za to da se spomenik konačno napravi. No tražimo da tekst koji će stajati na njemu napiše neko iz Republike Srpske, ne želimo da to radi bilo ko iz Sarajeva”, kaže za naš list Milan Mandić, predsjednik Udruženja nestalih Srba Sarajevsko-romanijske regije. “Želimo da na spomeniku stoji tekst koji neće biti uvredljiv ni za koga, ali isto tako da u njemu jasno bude napisano ko ih je ubio, koja vojska i da se nađu imena svih stradalih.”

 

Ipak, postoje i drugačija mišljenja, ona protiv gradnje spomenika i najčešće se mogu pročitati na forumima internetskih portala. Iako je podrška u Sarajevu gradnji spomenika jasna, skoro u isto vrijeme stigle su i najave gradnje spomenika poginulim srpskim vojnicima koji su Sarajevo držali u opsadi. Spomenik bi se, kako se tvrdi, trebao graditi koji kilometar dalje od Kazana.

 

Stoga su neke od reakcija javnosti bile takve da se podrška gradnji spomeniku na Kazanima počela uvjetovati zabranom gradnje obilježja srpskim vojnicima. Priča o suočavanju sa ratnim zločinima u glavnom gradu BiH, na Kazanima gdje su stradale Sarajlije koji nisu bili Bošnjaci, tako je opet bez ikakve potrebe politizirana.

 

Međutim, gradonačelnik Behmen ne dopušta takva razmišljanja, tvrdeći kako se radi o moralnom a nikako o političkom pitanju. “Ovo će biti prvi projekt obilježavanja stratišta u gradu Sarajevu, a čije žrtve nisu poginule od granata ili snajpera. Ovo je nešto što grad Sarajevo treba obilježiti, jer ono što se dešavalo na Kazanima je apsolutni neposluh jednog dijela Armije RBiH. Neće to biti nikakav obelisk, to će biti ploča koja će na indikativan način pokazati šta se desilo '93. na Kazanima. Tu su stradali nedužni građani Sarajeva svih nacionalnosti, najviše Srbi. Veoma sam žalostan što se to desilo u mom gradu”, kaže Behmen.

 

Za Milana Mandića, pak, spomen-obilježje na Kazanima trebalo bi biti opomena budućim generacijama. “Za porodice to neće biti neka velika satisfakcija pošto ljudi nisu još pronašli sve posmrtne ostatke svojih članova porodica. Međutim, to će mnogo značiti za mladi naraštaj, za našu djecu, kao opomena šta je bilo i šta se nikad više ne bi smjelo desiti“, naglašava Mandić i zaključuje:

 

„Ono što mi želimo jeste da se u gradu Sarajevu napravi Memorijalni centar koji će podsjećati i opominjati na ono što se dešavalo tokom rata. Znam da je prostor za tako nešto teško naći, ali park u središtu grada je vlasništvo Pravoslavne crkve, to je zemljište koje su joj 1945. godine oduzele komunističke vlasti. Na tom prostoru bi trebalo napraviti memorijal koji će opominjati da nam se takvo što više nikada ne smije desiti.“ (N.H.)

trenutak ...