SRBIJANSKI PROFESOR DIMITRIJEVIĆ: „Nema pomirenja dok se ne ispričamo za zločine u Srebrenici, Prijedoru…“

Režim u RS naprosto razara državnost BiH i mislim da bi Srbija trebalo da se odredi prema tome. Priča o specijalnim vezama, nažalost, svodi se na podršku jednom režimu koji naprosto negira državnost BiH. U tom smislu ne mogu da podržavam to što radi Vlada i predsjednik Srbije, istakao je u razgovoru za TV1 profesor na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti Nenad Dimitrijević

  • Društvo

  • 19. Okt. 2017  19. Okt. 2017

  • 1

Vlast u RS donijela je Rezoluciju o neutralnosti po pitanju NATO-a, iako je to u nadležnosti države BiH. No, kako tumačite to da RS koči državu na putu ka NATO-u prateći stavove Srbije po ovom pitanju? 

Mislim da je prvo najvažnije reći da se ovdje radi o kršenju Ustava BiH. Jedan entitet nema pravo da donosi takve vrste odluka i mislim da bi trebalo da reaguje Ustavni sud. U mjeri u kojoj BiH želi da bude ustavna demokratija, zasnovana na vladavini prava, ovo je naprosto nešto što se ne može tolerisati. Drugo je pitanja koja vrsta interesa stoji iza toga i koja vrsta lojalnosti ili specijalnih odnosa između Srbije i RS, ali to je jednostavno protivustavno i tako ga treba tretirati.

 

Kada govorimo o specijalnim odnosima RS i Srbije, kako gledate na politiku koju provodi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prema BiH i njegov odnos sa Miloradom Dodikom? 

Vučić je verbalno ambivalentan. On sve vrijeme podržava jedinstvo BiH, istovremeno podržavajući Milorada Dodika. Jedno i drugo ne ide zajedno. Mislim da režim u RS naprosto razara državnost BiH i mislim da bi Srbija trebalo da se odredi prema tome. Priča o specijalnim vezama, nažalost, svodi se na podršku jednom režimu koji naprosto negira državnost BiH. U tom smislu ne mogu da podržavam to što radi Vlada i predsjednik Srbije.

 

Smatrate li da je Dodik svojevrsni teret Vučiću ili da bi on naprosto, da želi da eliminiše Dodika, mogao bi da ga odmakne od sebe?

Teško je ući u glavu našim političarima i teško je shvatiti koja vrsta argumenata kod njih funkcioniše, te kojim vrstama interesa se oni rukovode. Mislim da je Dodik u suštini veoma dobar Vučiću zato što mu pomaže da se za unutrašnje potrebe predstavi kao zaštitnik svih Srba, ma gdje oni živjeli. Vučić se predstavlja kao neko ko eto brani srpstvo spram međunarodne zajednice, jer međunarodna zajednica ima probleme sa Dodikom i sa režimom u Banjaluci. Onda Vučić izlazi kao čovjek koji rizikuje braneći.

 

To mu je plus u Srbiji. Je li mu to minus i teret u nastupu prema Evropi?

To mu jeste neki minus i teret, zato što on uporno pokušava da sjedi na više od dvije stolice. On pokušava da bude dobar i sa Rusijom i da priča o evropskom putu Srbije i da gradi specijalne veze sa Srbima van Srbije. To je komplikovana pozicija gdje on nema jasne orijentire.

 

Pomenuli ste Rusiju. Koliko u cijeloj ovoj priči ona ima uticaj i kako vidite njenu ulogu generalno u ovoj regiji?

Mislim da Rusija vodi jednu primitivnu imperijalnu politiku, gdje je njihov cilj da što veći broj malih država drži pod kontrolom. U tom smislu su Srbija i RS interesantne Rusiji, prosto kao neka vrsta interesnih zona koje bi joj dale neku vrstu balansa spram zemalja koje su već u NATO-u ili koje su u EU. Žalosno je da mi u Srbiji pristajemo da budemo puni jedne takve primitivne, devetnaestovjekovne ideje međunarodne politike. 

 

Kako generalno gledate na odnose između naroda BiH i Srbije, posebno Bošnjaka i Srba, te koliko veze imaju odnosi naroda sa odnosima političara? Političari često govore o potrebi boljih odnosa Bošnjaka i Srba. Kakvi su odnosi Bošnjaka i Srba, a kakvi političara Bošnjaka i Srba?

To bi trebalo da nam kažu ljudi koji se bave proučavanjem javnog mnijenja, sociolozi, politolozi iz ove regije. Ono što ja mogu reći jeste da smatram da je taj odnos opterećen naslijeđem loše prošlosti. Mi se nikada nismo suočili sa zločinima. Kada kažem mi, mislim na nas iz srpskog naroda. Mi se nikada nismo odredili spram nekih stvari koje su na očigledan način bile zločini. To ne može proći neprimijećeno od strane Bošnjaka. mislim da postoji neka vrsta nepovjerenja, pa i straha od strane bošnjačkog naroda, naprosto zato što mi nemamo snage ili hrabrosti i ako hoćete moralne pristojnosti da kažemo: "Dobro, to što je urađeno, ne može biti opravdano. To se ne može oprostiti, to je bilo loše. U Srebrenici je bio genocid, u Prijedoru je bilo to što je bilo". Mi nemamo te snage i to je suštinsko opterećenje naših odnosa.

 

Ko to može učiniti? Ko treba biti pokretač tih odnosa? 

Pokretač mora biti politika. Oni moraju dati signal, oni moraju da urade mnogo toga na nivou svakodnevnih politika, počev od obrazovanja pa do kulture, da se spriječe oblici relativiziranja zločina, poricanja zločina koji se pojavljuju u javnom prostoru. Onda će obični ljudi imati prostora da drugačije razmišljaju o tome. Dok god imate obrazovanje u kome se slave zločini, dok god imate pravosudni sistem koji rehabilituje ratne zločince iz Drugog svjetskog rata, dok god imate bivšeg predsjednika države koji piše engleskoj kraljici sa prijedlogom da se povuče britanski prijedlog rezolucije o Srebrenici pred Savjetom bezbjednosti UN-a, dok god politika čini takve poteze, dok god političari nisu spremni da priznaju da to što je bilo, naprosto bilo loše i neoprostivo, ljudi će ostati u stanju konfuzije i zbunjenosti.

 

Dakle, smatrate da pomirenje, bolje budućnost nisu mogući dok se ne raščisti sa prošlošću, dok se jasno ne kaže da je u Srebrenici bio genocid, odnosno sve dok se negira genocid u Srebrenici?

Tako je apsolutno. Pomirenje je proces u kome se dvije strane saglašavaju da ono što je bilo loše ostave iza sebe, a zarad bolje budućnosti. To traži neke kompromise. Drugo, pomirenje pretpostavlja neku vrstu ravnopravnosti - ja priznajem da sam griješio, vi priznajete da ste griješili, pa se nađemo na nekoj srednjoj tački. Ovdje ravnopravnosti nema, jer imamo ljude koji su strahovito patili i ljude koji tu patnju odbijaju da prihvate i priznaju. Zato je pomirenje nešto što prosto nije realno. Prije toga mora ići javno priznanje da je ono što se radilo, a što je došlo iz Srbije bilo loše. 

 

Pominjete Srbiju, ali to je generalno problem na ovim prostorima - zašto je teško reći: "Da, ja sam pogriješio, oprosti". Njemačka je to uradila nakon pada nacizma. Ovdje se to ne dešava ni nakon 20 godina od strašnih zločina.

Provešću četiri dana na jednoj konferenciji na Fakultetu političkih nauka, a koja govori o politikama izgradnje mira. Dakle, 20 i nešto godina nakon rata, mi još uvijek govorimo o tome da mir treba da se izgradi. Živimo u nekoj vrsti prekida vatre, nekoj vrsti primirja. Njemački slučaj je različit, zato što je njima nametnut. Oni su rat izgubili i njima je od strane saveznika nametnuto suočavanje sa prošlošću, tako da su oni to uradili pod pritiskom koji je na kraju rezultirao nekom vrstom osvješćivanja ljudi koji su na kraju shvatili koliko je holokaust bio grozna stvar. Kod nas niko nema hrabrosti ili niko nije spreman zarad nekih političkih interesa da kaže ljudima: "To u čemu smo mi učestvovali je neoprostivo. To je nešto zbog čega se treba izviniti žrtvama i reći da mi to više nikada nećemo raditi".

 

Mi u regiji imamo problem više - osim negiranja, imamo i veličanje spornih ličnosti iz prošlosti, rehabilitovanje četničkog pokreta u Srbiji, u Hrvatskoj rastući ekstremizam i koketiranje sa ustaštvom. Kako to komentarišete? 

Tu imamo pokušaj da se izvrši jedna vrsta revizije prošlosti. Mogu govoriti samo o Srbiji. Riječ je o tome da se suprotstave dvije vrste zločina - zločina koje smo '90. godina počinili u BiH i Hrvatskoj i na Kosovu i da se taj zločin umanji tako što će se staviti u istu ravan sa tzv komunističkim zločinima. Na djelu je pokušaj revizije istorije gdje će se reći da je komunistički režim taj koji je počinio najveća zla. To je takođe jedna vrsta pokušaja da se skrene pažnja sa onoga što se događalo '90. godina. Onda imate to da se ljudi koji su učinili masovne ratne zločine, naime četnici, uključujući masovne ratne zločine nad srpskim stanovništvom, ne samo u BiH i Hrvatskoj, nego i nad Srbima, proglašavaju nekakvim antifašističkim borcima.To je vrlo opasna igra. Opasna je zato što se mladim ljudima koji ne znaju ništa o toj prošlosti servira mitska priča o tome da mi nikada nismo bili na pogrešnoj strani. Bojim se kako će mlade generacije koje se obrazuju na toj priči doživljavati svijet u kome žive. 

 

Haški tribunal uskoro zatvara vrata. Kakvim biste ocijenili njegov rad? Je li doprinio pronalasku istine, pa i procesu pomirenja?

Strašno je važno da je ta institucija postojala. Haški tribunal je uradio strašno mnogo. Mi naravno možemo biti nezadovoljni njegovom efikasnošću, mnogim proceduralnim momentima u njegovom radu, ali Haški tribunal je otkrio toliko puno činjenica za koje mi ne bismo znali. Moramo biti zahvalni. Svako ko hoće može da ode i da download-uje presude i da čita činjenice o mnogim događajima. Proveo sam nekoliko dana čitajući presudu o Prijedoru. Mi se možemo složiti da je pravna kvalifikacija tragedije u Prijedoru pogrešna. Ja mislim da je to bio genocid, ali činjenice su podastrte. To je ono što je najpozitivnije što ostaje iza Haškog tribunala. Prostor za negiranje zločina je znatno umanjen. 

 

(vijesti.ba / SB)

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...