SENAD ANTE PORTAL;..A DAN JE TAKO LIJEPO POČEO: Da nam je vode, kao što nemamo struje, i da rade tramvaji, pa da odemo kod hećima koji štrajkuju... 

Već oko pet sati me iz sna trgnuo rezak, iritantatan, nepoznat zvuk. Obično mi "prirodno buđenje" sprječavaju ranojutarnji koncerti, vrištanje automobilskih alarma iz komšiluka koji tradicionalno u ovo doba dana/noći izmami na ulice i parkinge kvartovske provalniike, "sitne prestupnike" i "nepoznate počinitelje"

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 20. Okt. 2017  20. Okt. 2017

  • 2

Piše: SENAD AVDIĆ

 

Nedavno je pisac Miljenko Jergović u zagrebačkom "Jutarnjem listu" do u tančine opisao užase koje su mu se tih dana dešavali na zagrebačkom aerdromu "Franjo Tuđman" kada se pokušao ukrcati na let za Beč. Priča je toliko strašna, nevjerovatna i brutalna da čitatelju djeluje dosta neuvjerljivo i, pogotovo ako to čita u Sarajevu, pomislih da je to Jergović malo izmaštao: žalio se da nakon  višesatnog vrzmanja, od šaltera do šaltera, nije odletio u Beč zbog mrzovolje, birokratske šlampavosti, i tipičnog balkanskog fušeraja aerodromsko-šalterskog personala, pa je u Wienu morao odjezditi automobilom. Strašno, toga samo u Hrvatskoj ima, zaključuje pisac.

 

Patnje kroz koje  prolaze putnici na zagrebačkom aerodromu, malo me koče, sputavaju, a čine i trivijalniim moje jučerašnje iskustvo sa "surovom svakodnevnicom". Osjećam se inferiornim, postiđenim, skoro krivim,  zbog rahatluka u kojem živim! Bezmalo  kao prije skoro dvadeset godina kada su u Sarajevo stizale kolone izbjeglica iz Srbije, uteklih pred zločinačkim NATO bombama, koje su nam nam u jednom dahu,  objašnjavali, a m ih sa nevjericom slušali, također unikatna iskustva  - kako to izgleda  tri-četiri mjeseca, iz dana u dan,  živjeti pod bombama, u podrumima, u strahu i panici...

 

Evo, ako će to nekoga slučajno interesirati, kako su izgledali moji jučerašnji "rani radovi", samo ću ih skicirati u kratkim crtama. Zaspao sam noebično rano, negdje oko 4 ujutro - utakmica NBA lige između "Pheonix Sunsa"  "Portland Trail Blazersa" bila je riješena već u prvom poluvremenu, prestao sam gledati nakon 40 razlike za ekipu Jusufa Nurkića.

 

Već oko pet sati me iz sna trgnuo rezak, iritantatan, nepoznat zvuk. Obično mi "prirodno buđenje" sprječavaju ranojutarnji koncerti,  vrištanje automobilskih alarma iz komšiluka koji tradicionalno u ovo doba dana/noći izmami na ulice i parkinge  kvartovske provalniike, "sitne prestupnike" i "nepoznate počinitelje". Ovaj jutrošnji zvuk ne dolaz sa ulice, nego to pišti, cvili, moj kućni aparat za kiseonik kojeg sam uključio prije spavanja, a koji me obavještava da je upravo ostao bez napajanja struje.

 

Aparat sam, po preporuci  liječnika,  ("zlu ne trebalo", rečeno mi je) nabavio nedavno, ovo sa strujom  dešava (mu) se premijerno. Ne znajući da se ta (njemačka, naravski) mašina za kisik može kupiti kod nas, ljetos sam se raspitivao kod prijateljice u jednoj evropskoj zemlji može li mi je nabaviti. Nakon što je bez rezultata obišla trgovine medicinske opreme, saopćila mi je da su je prodavači gledali bljedo, jer se takve sprave u njenoj zemlji uopće ne prodaju, budući da  one spadaju u paket socijalno-medicinske zaštite koje država građanima osigurava besplatno.

Serviser Dalibor koji mi je instalirao mašinu objasnio mi je kako je sve donedavno u Republici Srpskoj, također, zdravstveno osiguranje participiralo u njenom plaćanju. Rekao mi je i da skoro 50 posto njegovih mušterija aparat za kiseonik koriste 24 sata dnevno, a ne kao ja, svega dva-tri sata "zlu ne trebalo". Šta se jutros, kada je nestalo struje u "širem području Sarajeva" desilo sa takvima , kojima život visi o tankoj cjevčici iz koje curi kiseonik, pomislio sam dok sam presabirao bez čega me sve ostavio nestanak struje na ranom sabahu.

 

Bez grijanja, naravno, jer plinski bojler radi na struju, bez jutarnje kafe, bezbeli, pa onda i drugih luksuza na koje sam se bespotrebno navukao: televizije, interneta, mobitel je prazan - sinoć ga zaboravo napuniti, jutarnje higijene. Sjetih se stare narodne kokuzne naricaljke: "kad bih imala brašna, k'o što nemam mesa, pa da negdje posudim tepsiju i ulje, kakav bih burek napravila!?".    

 

ŠTO SE TIČE STRUJE, STRUJE NEMA, KAO NI VODE

 

U mojoj jutrošnjici ta naricaljka ovako izgleda: da imam struje, ko što nemam vode, pa da mogu pročitati na internetu jesu li sarajevski ljekari i dalje u štrajku, pojavio bih se na kontroli u bolnici svježiji, orniji i  zdraviji nego ikada ranije!!

 

U bolnicu moram svakako otići, volens-nolens, uredan, li neuredan, čist, ili peksin, barem kako biih  pokušao iskamčiti recepte za redovnu mjesečnu fasungu medikamaneta. Ne smijem napisati jesu li mi ljekari izašli u susret (naravno da jesu!) jer su me zamolili da to ne pišem, kako ne bi bili prokazani kao "štrajkbreheri". Bolnica je bila tiha, prazna, sa tek ponekim radnikom koji je održavao "hladni pogon".  I bolnica je djelovala bolesno.

 

Ne znam zašto, valjda iz razloga što je jesen, oktobar, kao i što sam u bolnici, sjetiih se kako smo prje tačno 25 godina u isto ovo vrijeme, neki moji prijatelji i ja panično po gradu tražili 10-ak litara benzina kojim bi se pokrenuo agregat u bolnici u kojoj je nestalo struje dok su ljekari operirarali teško ranjenu kolegicu-novinarku iz Slovenije,  kojoj je snajperista sa Jevejskog groblja prosvirao glavu.

 

Odobrio nam je te noći, u zadnji čas,  pokojni general Stjepan Šiber da iz rezervoara njegovog „golfa“ isisamo  10-ak ltara nafte ii "napojimo" bolnički agregat. Lijekove koji su nedostajali zbavila nam je prjateljica iz UNHCR-a. Operacija je obavljena uspješno...

 

POĆI ĆU SA DŽUME, DA JE OPET TRAŽIM

 

Uspješno sam i ja, ako se sve radllo i urotilo  protiv toga, obavio jučerašnje jutarnje i prijepodnevne poslove. U stanu sam, nakon povratka, dočekao "šintere" za miševe i druge odvratne glodavce i "baje". S vremena na vrijeme, a sad je došlo to vrijeme, ukažu se žohari u stanu, pa ih valja potamaniti. Majstori su iskusnim okom  davno uočili da je "izvorište" žohara stan u ulazu u kojem niiko ne stanuje od rata i odakle se žohari šire po cijeloj zgradi. Jedan moj poznanik raspitivao se kako može kupiti taj stan, neko mu je rekao da je bolje da se ne raspituje, jer je stan vlasništvo Zavoda za izgradnju Kantona i da ga je tadašnji drektor, Bakir Izetbegović, „zapikao“ za nekoga važnog...

 

Uvečer je u Sarajevu bila premijera dokumentarnog filma o Aliji Izetbegoviću, „posljednjem bedemu islama“, ali ja sam se ipak opredijelo za novog „Blade Ranera 2049“: ako niste gledali, neću vam prepričavati, ništa osim jednu-dvije scene: 2049 neki replikant Dragana Čovića najavljuje početak pristupnih pregovora sa Evropskom unijom, a sin Recepa Tayypa Erogana mu govori kako je njemu sin Alije Izetbegovća ostavio Bosnu i Hercegovnu, sve sa Kliničkim centrom, u amanet...

 

Uglavnom, zaspao sam miran i spokojan; imam struje, vode, kisika na bacanje. A, i zbogom, odnosno Allahimanet, žohari!

 

 

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...