„NOVINARI U NISKOM ŠKARTU“: Hrvatsko novinarstvo danas predstavljaju "medijski kruhoborcii"

Tekst je objavljen na zagrebačkom portalu Novosti

  • Društvo

  • 24. Okt. 2017  24. Okt. 2017

  • 0

Piše: Viktor Ivančić

 

 

Što su činile tolike novinarske horde u ponedjeljak (16.10.2017., op.SB) u zoru pred reprezentativnim zagrebačkim nastambama? Tko ih je razbudio? Tko ih je mobilizirao? Za čiji su račun svi ti medijski kruhoborci s ukrivo zakopčanim košuljama i bluzama, ostacima zubne paste na usnama i krmeljima veličine golubinjih govana dojurili na ‘lica mjesta’, da bi pred gvozdenim ogradama solidnijih vila na Pantovčaku montirali opremu, duboko udahnuli i čekali ‘rasplet situacije’? Jesu li žurnalisti s isukanim kamerama i mikrofonima predstavljali oči i uši javnosti ili su bili dio represivnog aparata?

 

Već u pet ujutro, dok se vani nije vidio prst pred nosom, pa nisi mogao znati olakšavaš li mjehur škropeći pomno obrezano žbunje ili uspavanog koker španijela, rasporedili su se na preko petnaest lokacija gdje će revni pripadnici hrvatskog redarstva - u deset do šest, prema najavi - krenuti s hapšenjima i pretresom stanova elitne Agrokorove menadžerije, te dekomodacijom plemstva u Kulmerovom dvorcu. Zov vlasti bio je valjda zavijajuće sirenski, protokoli hitnog alarmiranja novinskih jurišnih trupa odavno su utvrđeni, odgovorniji profesionalci navodno su dresirani tako da se za manje od deset sekundi iz bračne postelje sjure niz vatrogasnu štangu i uskoče direktno u terensko vozilo koje će sumanutom brzinom pojuriti ka epicentru vijesti.

Što se, do vraga, događa? - pita još bunovni informativni komandos. Danas koljemo kapitalističku svinju - otkriva bolje upućeni kolega - jer to od nas traže čuvari kapitalističkog poretka!

 

Što se mene tiče, jedina zaista profesionalna novinarska reakcija na noćni poziv - kada te ovlašteni policijski dojavnik probudi i ljubazno obavijesti da će u deset do šest ujutro na lokaciji toj i toj biti uhapšen taj i taj, što je vrijedno ekskluzivnog izvještaja - jeste spremno izrecitirati onu odvratnu frazu o tome da ‘institucije trebaju raditi svoj posao’, a zatim poravnati jastuk i nastaviti spavati. Neusporedivo je odurnija od te fraze, naime, izravna žurnalistička kolaboracija s organima državne prisile, pogotovo u zemlji gdje je već zabilježena tušta i tma sasvim sličnih primjera medijske proizvodnje pravne države i gdje bi već imalo biti neopozivo usvojeno saznanje da pravna država zapravo i ne postoji izvan sfere masmedijskog zavođenja.

 

Istini za volju, još u svome novinarskom djetinjstvu iskreno sam prezirao kolege u istoj formativnoj dobi koji su bez problema sastavljali one imbecilne reportaže gdje prate prometne policajce, komunalne ili sanitarne inspektore, pa skupa s njima presreću unezvijerene prekršitelje - najčešće podnapite vozače ili vlasnike lokala bez uporabne dozvole ili propisno uređenog WC-a - ostvarujući takvu simbiozu da su, za račun bijedne ‘ekskluzive’, organima reda služili kao dodatak osobnom naoružanju. Godine i godine drila i samoprijegornog treninga daju rezultate, dovode do više i više razine sljubljenosti s vlašću, i eto susreta i zajedničkog nastupa u zoru na markantnim lokacijama, eto policije i tužilaštva naoružanih visokokalibarskim informiranjem.

 

U slučaju državnoga obračuna s Ivicom Todorićem i njegovom menadžerskom bandom, novinare na lice mjesta ne dovode ni znatiželja, ni istraživački nerv, a ni autonomna volja, već direktiva i prikladna stimulacija: oni su dovabljeni krvavim komadima mesa svježe odstrijeljenog moćnika. Odavno je taj princip ustaljen kao čelično pravilo - kada vlast organizira javnu egzekuciju, unaprijed može računati na promptnu reakciju medijskih trudbenika, naime, hrvatski su novinari u niskom škartu, uvijek spremni da u hipu objedine profesionalne i moralne standarde.

 

Možda će uskoro u sličnim akcijama navlačiti i odgovarajuće uniforme, da se razlikuju od običnoga - neunovačenog - građanstva, te se na taj način i vizualno legitimiraju. ‘Evo, mi smo tu radi informativne pirotehnike režima, vodimo računa o vladajućem bljeskanju, brinemo o performansama politički projektiranog spektakla, tu smo da odvlačimo vašu pažnju u smjeru koji paše dominantnoj struji oligarhije, a iznad svega da vodeće medije - manipulirajući slavnom parolom o ‘pravu javnosti na punu informaciju’ - smjestimo u okrilje sustava represije.’

 

Temeljno je svojstvo takvoga žurnalističkog refleksa da isti entuzijazam obilježava i histeričnu agilnost i potpunu pasivnost. Posve ista energija koja sada izaziva erupciju kritičkoga duha, izvještajne pedanterije i tabloidnih prodora u najskrivenije poslovne i privatne zakutke familije Ivice Todorića, bila je ulagana u impozantni napor da novinari vodećih hrvatskih medija ostaju gluhi i slijepi za ‘predmet Todorić’ dok je ovaj bio validni dio strukture vlasti. Stoga je tajkun i omiljeni marketinški sponzor rastao i kriminalnim putem širio svoje carstvo uz dugogodišnji medijski muk takve jednoobraznosti i kvalitete da će kompletan taj period ostati zabilježen kao žurnalistička sramota nedostižnih razmjera.

 

Sada, kada se zbog raskola unutar oligarhije pružila prilika za odmazdu dojučerašnjih poslušnika, hrvatsko se novinarstvo ekstatično prepušta pozi kroz koju u isto vrijeme negira svoju svrhu (jer djeluje kao krilo policije) i simulira istraživačku odvažnost kakvu nikada nije posjedovalo (osim kada je trebalo provoditi prljave narudžbe vlasti). Upravo ‘beskompromisnost’ i manjak milosti koji ovih dana dolaze do izražaja - naime sposobnost da se u trenu, bez ikakvih moralnih nesporazuma, opća glorifikacija preoblikuje u ujedinjeni linč, tj. da partner u zločinu postane tužitelj - pokazuju da u Hrvatskoj novinarstvo izvan šinjela vlasti postoji još samo u blagim natruhama na medijskim marginama.

 

Prije desetak godina je Claudio Battistelli povukao paralelu između onih za koje se u doba državnog socijalizma govorilo da ih je ‘pojeo mrak’ (jer su nestajali u medijskoj tišini) i onih koje je u postsocijalističkoj tranziciji ‘stvorio mrak’ (jer su nastajali u medijskoj tišini) da bi ih kasnije ‘pojela svjetlost’ (jer su, nakon otkazivanja lojalnosti, dekapitirani uz puni medijski angažman). ‘Za razliku od diktatura, demokracije koje su ih naslijedile emitiraju stanje slično nekadašnjem mraku uz pomoć silovite iluminacije. Najznačajniji segment samoga čina državne i političke represije upravo je njegova spektakularnost.’

 

To je rezon aktualne informativne hipertrofije koja prati ‘operaciju Agrokor’: novinske stranice vrve nekoć zabranjenim štivom, sam Jutarnji list - do jučer noseća platforma za kanonizaciju Ivice Todorića - donosi prilog na punih šesnaest stranica ispunjen diskreditirajućim detaljima iz poslovnog i privatnog života zlotvora, u televizijskim studijima debatira se isključivo o onome o čemu se u bliskoj prošlosti nije smjelo govoriti, u nesmiljene kritike ugrađena je strast nekadašnjih poniznosti, s osobitom pomnjom odrubljuju se glave što su bile kićene lovorovim vijencima, produkcijski timovi smišljaju što dramatičnije džinglove u kojima će sažeti i društvenu uznemirenost i svoju borbenu gotovost, cenzurirani prilozi postaju propagandni aduti, čak je i dokumentarni film ‘Gazda’ - što ga je autor Dario Juričan punu godinu dana bezuspješno nudio nacionalnim TV kućama - hitno emitiran u udarnom terminu, jer su se sve televizijske kompanije borile da ga otkupe... Nitko spomenike ne ruši bolje od onih koji su ih podizali!

 

Najtiražniji dnevni tabloid na naslovnoj stranici donosi fotomontažu Todorića s lisicama na rukama iza zatvorskih rešetki (double trouble), te se uz naslov ‘Ivice, čeka te marica!’ upušta u jeftino oponašanje feralovske poetike. Problem je s tim naslovom, međutim, u tome što ga faktički izgovara vlast; što je dakle satirička intervencija tek specijalni efekt kojim se slave aktivnosti specijalne policije. Još jučer to nikome nije padalo na pamet, jer je ‘Ivica’ činio vlast, a kreativni su urednici strepili kako baš on ima moć da pošalje ‘maricu’ u njihovu smjeru.

 

Vreva u zoru pred Kulmerovim dvorima, prema tome, najmanje svjedoči o ljubavi prema istini i buđenju nezavisnoga duha; to je tek novo poglavlje u bogatoj kronici vladanja koje se uvijek iznova manifestira tako da državna sila nastupa naoružana sredstvima informiranja. Budući da stvar ulazi u pravosudnu zonu i da su kadrovi puni advokata, naslov poglavlja mogao bi glasiti: hrvatsko novinarstvo - presumpcija odanosti. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...