PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: „Stenmark za pisaćom mašinom“, još jedno Dacino remek-djelo nedjeljom

Sjećam se tog omamljujućeg mirisa friške štampe koju sam mirisao kad mi je Stevan Tontić dao primjerak Lica u kojem su mi objavljene priče - niko i ništa me nije moglo dotaći, niko mi nije mogao nauditi, bolio me kurac šta iko misli o meni dok sam nosio taj knjižuljak ispod ruke...

  • Kultura

  • 29. Okt. 2017  29. Okt. 2017

  • 1

Nedjelja je - taj najprokletiji dan za samotnjake. A, kad si kokuz i mamuran, ne može biti gore. Sjedim u stanu svog jarana Zlaje i besmisleno mijenjam televizijske kanale: na svakom isto - dvade­set ljudi "gonja" loptu po terenu i to bi trebalo da me uzbudi i zadrži mi pažnju?! 

Po deseti put prelistavam Bosnu, jedinu "literaturu" koju imam, ali već sam sve iščitao - čak i tekstove nekog Edina Avdića i tražim spas, ali ga ne nalazim i ne vidim. Jer Kerim (kod kojeg mogu piti na teku) nedjeljom je zatvoren, Sirano takođe, a i Sarajevo... 

Istom - zvono na vratima. 

"To je neka dobra duša, s flašom i cigarama, koja me je telepat­ski dosegnula", mislim, i bos, po hladnom betonskom podu letim da otvorim vrata. 

"Izvinite što Vas uznemiravamo. Vršimo anketu o predstojećim izborima", jedan dečkić mi potura neki list papira pod nos... 

"Ma, idi se dijete u pičku materinu!" 

Ipak, to zvono čini da promijenim odluku da se vratim u krevet i pravim se da spavam, nego se oblačim i silazim niz kliske ste­penice prema Marindvoru... Sjetim se da mi je Zlaja rekao da je Ptičar u Tvrtkovoj otvoren, a imam i tri marke u džepu, pa ću bar jedan satak moći zavarati svoj očaj. 

Kod Omera, u Ptičaru, moj stari komšija Mirko. 

Nismo se vidjeli "sto godina". Sjedimo okruženi posterima kanarinaca i štiglića, pijemo gemišt. Dolaze i Zlaja i Dragan i najednom se život čini podnošljivijim. 

Možda ću predurati i ovaj dan i noć, a već sutra će biti bolje, mnogo bolje. Omer nam sipa još po jednu "sikterušu", jer zatvara u osam sati i idemo u kafanu koju drže neke Sandžaklije, pa nam, valjda, prepoznavši "marindvorske" glave, pred nosom zatvaraju vrata i mi stojimo nasred ulice u kojoj smo se rodili, igrali lopte i ćize i nijemo se pitamo: gdje sad? Mirko predlaže Jagodu. 

Bogami, otvorena je i puna svijeta. Služi nas konobarica građena kao "playmaker" i šupljiramo dalje: pričamo o teorijama postanka svijeta samo da ne bismo pričali o tome da Zlaji treba tri hiljade maraka da bi dobio ugovor o korištenju stana, da će Mirka uskoro, po nekom zakonu "restitucije", izbaciti iz njegovog stana, da mene nema ni na mapi ovog "opsjednutog" grada - više ne haubicama i snajperima, nego duhovima prošlosti. 

Kad smo došli do postanka čovjeka, Zlaja zaključuje diskusiju: "Čovjek je nastao iz kurca." 

Mirko i ja ne možemo da se ne složimo s tom očiglednom istinom, pa nam je sad ostalo ništa o čemu bismo mogli laprdati. Zlaja brun­da kao medvjed da više nikad u životu neće piti, Mirko duma nešto svoje, a ja gledam u njegove ruke i sa pakosnim zadovoljstvom primjećujem da su mu nokti prljaviji i zapušteniji čak i od mojih. 

Za sto nam prilazi moj jaran, Faca, i hvali nešto što sam napisao, a čega se ja više i ne sjećam. Ali, sujeta je sujeta, pa me čini blaženim da slušam slavopojke... 

Priča Faca kako se s nekim svađao o meni: kao taj neko je rekao da bi svako mogao pisati kao što ja to radim, a Faca mu je odgo­vorio: "Aha. To je kao kad gledaš Stenmarka na televiziji pa misliš: jebo njega - uzmeš štapove u ruke, staneš na skije i spustiš se - to može svaka budala." 

Mada mi je do tada Facino laskanje godilo, odjednom se osjećam tako star i tužan, jer se sjećam vremena kad mi je pisanje značilo život, a ne preživljavanje, kad sam, zajebajući svoju ženu (bivšu - i to me rastužuje), dok bismo pili jutarnju kafu, a ona morala na posao, sjedao za pisaću mašinu i pjevao: "Gledaj ove ruke, gledaj sad..." 

Prsti su samo doticali slova, a ona su se na nekakav čudan način slagala u cjelinu, tvorila riječi i rečenice, priče, a ja se osjećao kao Šopen kad svira na klaviru. 

Sjećam se tog omamljujućeg mirisa friške štampe koju sam mirisao kad mi je Stevan Tontić dao primjerak Lica u kojem su mi objavljene priče - niko i ništa me nije moglo dotaći, niko mi nije mogao nauditi, bolio me kurac šta iko misli o meni dok sam nosio taj knjižuljak ispod ruke... 

Da ne pričam o prvoj knjizi! Hej! Rajko Petrov Nogo je o njoj pisao u NIN-u na pune dvije stranice, a ja sam hodao gradom kao paun i prvi put shvatio šta je Miguel de Unamuno mislio kad je tvr­dio da čovjekov osnovni poriv nije želja za samoodržanjem, nego bijeg iz anonimnosti. 

Sjećam se sreće svoje rodice Buce kad sam joj poklonio tu knjigu, a sad me je stid i strah da je čak i nazovem, jer znam koliko me voli, a ja ne činim ništa da tu ljubav opravdam, nego kao sova čučim na nekoj suhoj grani i nukanjem tražim izgovor za sve što pogrešno činim. 

Sjećam se medvjeđeg zagrljaja svog pokojnog prijatelja, Nedima Idrizovića, koji nije dao nikom ništa da plati u Korzu kad sam mu potpisao svoju knjigu, a on me zajebavao da bi se moja sabrana djela mogla proturiti ispod vrata... 

Sjećam se zanosnog tijela moje Sabine dok leži pod čaršafom, a ja joj kažem: "Samo da napišem priču za 'Oslobođenje' i eto me natrag u krevet..." i pisao i iz mene se naprosto prosipala ljubav. 

* * * 

Hvala ti, dragi Faca, na svim komplimentima koje si mi udijelio, hvala ti što si me branio i poredio sa Stenmarkom, ali nešto moraš da znaš: na televiziji smo gledali samo njegove pobjede, divili se lakoći s kojom prolazi kapije, ali se nikad nismo upitali ni vidjeli koliko je on padova i lomova imao, koliko toga se odrekao da bi završio slalom i digao ruke u pobjedničkom zanosu. 

Samo on to zna. Zato je tvoj protivnik u diskusiji sasvim upravu: svako bi mogao pisati ovako kao što ja pišem! 

Ali, po koju cijenu? 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...