SENAD ANTE-PORTAL; SDP BIH - HLADNA NIKŠIĆKA: Kako su nas čak i Makedonci ZAEV-ALI!

U kategoriju bizarnijih viceva kojima je bivši šef SDP-a bio sklon, izdvojla se na prošlim izborima urnebesna, jednokratna dosjetka sa kandidiranjem novinara (sic!) Bakira Hadžiomerovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, čime je donekle oraspoloženo i razgaljeno ionako depresivno i bezvoljno biračko tijelo koje ga je na biralištima ispravno ignorisalo

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 31. Okt. 2017  31. Okt. 2017

  • 7

Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

U alternativnoj, humorističkoj, (re)interpretaciji vjerske literarne baštine, biblijski Kain je ubio svog brata Abela zbog toga što je pričao stare, prežvakane viceve. (A ne iz razloga što je ovaj bio miliji Bogu-Jehovi, kako se "službeno" uči.). Po sličnoj dramaturgiji, ili "običajno-porodičnom pravu", bivši lider Socijaldemoktratske partije BiH Zlatko Lagumdžija imao bi pravo "likvidirati" svog partijskog brata (ili, sina) Nermina Nikšića. Nikšićeva, ovih dana saopćena, namjera da na narednim izborIma za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine predloži Slavu Kukića je star, ofucan i loš vic. A, k tomu još, nije izvorno njegov, nego je Lagumdžijin.

 

PODIGLI SE KUKIĆ I MOTIKIĆ

 

Sjetit ćete se, ipak to nije bilo toliko davno - prije tri godine, kako je Slavo Kukić iz Lagumdžijinog vica u kojem ga je predložio za mandatara Vijeća ministara BiH, poput "ukletog Holandeza", mjesecima tumarao u prostoru i vremenu, potucao se od nemila do nedraga, u potrazi za izgubljenom, odnosno nepostojećom parlamentarnom većinom. Potrošena su tako tri-četiri dragocjena postizborna mjeseca e kako bi se ispostavilo ono što je svako priseban, pa i Lagumdžija, znao: Kukića neće podržati niko ko drži ključeve parlamentarne većine, Milorad Dodik i Dragan Čović, poglavito. Čović tada nije ni primio poletnog Kukića koji je (jedini) ozbiljno shvatio ponuđenu fotelju, Dodik jeste tek toliko koliko mu je trebalo da ga uz kafu isprati iz svog banjalučkog Kremlja.

 

Lagumdžija je sličnu "ciglu" prodao i desetak godina ranije, kada je iz šešira izvukao "nestranačkog zeca", akademika Božidara Matića, da za njega optrči prvi krug na čelu Vijeća ministara BiH, nakon čega se ostarjeli akademik povukao, a kormilo predao svom dobročinitelju, koji je do kraja mandata bio na čelu državne Vlade i šef Ministarstva vanjskih poslova. 

 

(U kategoriju bizarnijih viceva kojima je bivši šef SDP-a bio sklon, izdvojla se na prošlim izborima urnebesna, jednokratna dosjetka sa kandidiranjem novinara (sic!) Bakira Hadžiomerovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, čime je donekle oraspoloženo i razgaljeno ionako depresivno i bezvoljno biračko tijelo koje ga je na biralištima ispravno ignorisalo.).

 

Tri su, dakle, prilično duge i k'o ćumur teške godine prošle otkako je SDP BiH brutalno i zasluženo poražen na izborima za sve razine vlasti, a da se od tada u toj stranci i sa tom strankom, apsolutno ništa spomena vrijednog nije dešavalo, niti mijenjalo. Povlačenje sa čela stranke dugogodišnjeg lidera Zlatka Lagumdžije, koji je za sobom lančano povukao niz klijentelistički, koruptivno povezanih lica, "uglednih" suradnika, bilo je sve što je ta stranka poduzela na vlastitom konsolidiranju, reformiranju, političkom, idejnom, kadrovskom...

 

LELE, ŠTO JE ZLATKO!

 

Nekako prešutno, solidarno, "drugarski", SDP, odnosno ono što je od njega ostalo nakon postizborne bježanije, uzroke izbornog sloma našli su u "krizi liderstva" u stranci, dakle pripisali su slom stranke Lagumdžijinom autokratskom, samoljubivom liderstvu. Čak ni Lagumdžija, kakav bio da bio, a bio je istovremeno i svakakav i nikakav, nije zaslužio da se baš sve loše u SDP-u fakturiše i adresira na njega! Kao ni drugi "harizmatični" lideri ni on nije mogao skoro pune dvije decenije suvereno i samovoljno voditi stranku bez aminovanja  gomile lojalnih klimoglavaca, bezličnih apologeta i svevremenih karijerista kojima se, po vlastitom, sumnjivom i ničim ograničenom izboru i ćejfu okružio.

 

Tokom tri godine djelovanja izvan sjenke Velikog Vođe, SDP se sasvim efikasno uspio samoeutanazirati, izmjestiti se na samu marginu svih bitnih političkih, društvenih, parlamentarnih, medijskih... tokova i procesa. Raspadalo se u posljednje tri godine u ovoj zemlji sve što jednu državu čini funkcionalnom i koliko-toliko ozbiljnom, od pravosuđa kojeg je ovih dana Visoko sudsko i  tužilačko vijeće svojim kriminalnim politikanstvom i nekompetentnošću doslovno pokopalo, urušavalo se i urušava školstvo, zdravstvo, komunalna instrastruktura, bujao je kriminal i sistematska korupcija, a SDP BiH je napadno šutio. Okretao je uporno glavu od problema, odnosno zabijao ju je u pijesak, izbjegavao očitovanje o bilo čemu od pobrojanog, uporan u nakani da se, kako mucavo i neartikulirano najavljuje njegov predsjednik Nikšić, „posveti životnim pitanjima“.

 

Javnost, a čini se ni sve malobrojnije članstvo, nije načisto čime se bavi i čime se namjerava baviti ova navodno lijeva stranka, čije rukovodstvo smatra da je stranka lijeva, samo zato što nije desna, te da je građanska, zato što nije seljačka.

 

Svoje strogo čuvane tajne, planove i ambicije rukovodstvo SDP BiH predvođeno Nerminom Nikšćem onomad je premijerno podijeliilo sa poglavarom Islamske zajednice BiH, reisu-l-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem. Nakon hodočašćenja zgradi Rijaseta IZ saopćeno je da je delegacija SDP BH reisu Kavazoviću „predstavila svoj izborni program za sljedeće izbore“, te da se razgovaralo „o priključenju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji  i NATO savezu. O tim i drugim pitanjima, pogađate, „postignut je visok nivo suglasnosti obje strane“.

 

Bilo bi logično da je, recimo, lider SDP-a Nikšić tražio od reisa Kavazovića da mu pojasni da li je, kako je to nedavno vrhovna ulema preporučila, vjerski ispravno da plaća kamate na kredite koje je podigao za kupovinu dva stana u Sarajevu, koliko je „hajrovao“ za svog mandata federalnog premijera. Odnosno, budući da je Vijeće muftija odobrilo podizanje kredita sa kamatom za tzv. „životne potrebe“, spada li u Nikšićeve „životne potrebe“ tvornica koju posljednjih nedjelja u Konjicu gradi sa bratom Mirsadom i nekadašnjim direktorom „Elektroprivrede BH“ Elvedinom Grabovicom, u koju je solidarno investirano stotine hiljada maraka.

 

Istina, SDP BiH je najavio slične susrete i sa predstavnicma drugih vjerskih zajednica, liderima pravoslavne i katoličke crkve u BiH. Bit će zanimljivo vidjeti kako će katolički velikodostojnici, ako do sastanka sa njima dođe, reagirati na najavu Nikšića kako će na Dragana Čovića „pustiti Slavu Kukića“? Ili, kako će novom mitropolitu SPC-a Hrizostomu objasniti šta je SDP BiH za četiri godine vlasti učinio da se Srbi-pravoslavci u Federaciji BiH ne osjećaju jadno i čemerno, napušteno i prevareno?

 

ZAEV - TOŠE PROESKI LJEVICE

 

Ovakav tekst, identično intoniran i argumentiran, mogao je mirne duše biti napisan prije godinu, dvije, ili tri. Pisan je baš danas, ciljano i namjenski: prije dva dana Socijaldemokratska partija Makedonije i njen predsjednik Zoran Zaev na lokalnim izborima trijumfirali su silinom i uvjerljivošću kakva se ne pamti u povijesti bilo koje lijeve stranke u tranzicijskim, pa i zemljama starije parlamantrne demokracije. Da, reći ćete, Makedonija nije isto što Bosna i Hercegovina, što načelno stoji. Ali je bjelodano i to da malo koja zemlja na svijetu danas više, sa svojim problemima, unutarnjim protivrječnostima i tenzijama, iskušenjima, geostrateškim prijetnjama sa svih strana, više liči na BiH kao ona u kojoj, navodno, „vječno sunce sja“.

 

Daleko bi nas odvelo i mnogo prostora uzelo analiziranje onoga što je prethodilo pobjedonosnom hodu Zorana Zaeva i njegovih socijaldemokrata, čija je čak i fizička opstojnost prije samo pola godine visila o tankom koncu. Ukratko, dvije su ključne strateške tačke na kojoj je u dugogodišnjoj, upornoj, dosljednoj, pa  doslovno krvavoj borbi za „normalizaciju nenormalnog“ istrajavao Zaev: borba protiv korupcije, kriminala, s jedne, i dosljedan otpor nacionalizmu, kako vlastitog, makedonskog naroda, tako i albanskih „iredentista“, s druge strane. Jedno je sigurno: bitka za pravnu državu i nacionalnu ravnopravnost (Zaev se ne libi koristiti ni protjerani, isčezli termin „bratstvo i jedinstvo“, pa je pobijedio i u nekim sredinama gdje su Albanci u većini) nije išla ruku pod ruku u programu niti jedne socijademokratske partije u zemljama bivše SFRJ. Negdje, kao u Sloveniji i Hrvatskoj, socijaldemokrati više ašikuju sa nacionalizmom, a drugdje, poput Crne Gore i Bosne i Hercegovine, učestalije koketiraju sa kriminalom  i korupcijom.

 

Zoran Zaev je usred krize u Makedoniji, neposredno nakon rusko-srpskog atentata na njega u Sobranju, kada mu predsjednik Đorđe Ivanov (kojeg je Izetbegovićev savjetnik nagradio nagradom Ishak-bega Isakovića(!?) nije želio potvrditi premijerski mandat, doputovao u Sarajevo i sreo se sa čelnim ljudima „sestrinskog“ SDP-a BiH. Ne bi se reklo da su Nermin Nikšić i drugovi ikakve fajde od tog susreta imali: da jesu, sa reisom Kavazovićem bi razgovarali o nasilnom, sistemskom destruiranju sekularne (pa i antifašističke!) supstance bosanskohercegovačkog društva, bez kojih nema ni Evropske unije, ni NATO saveza, a ni Bosne i Hercegovine!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari - Ukupno 7

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...