EKRANIZIRAN KRAJ BRUTALNOG DIKTATORA: Kako je umro i kako je dočekana smrt Staljina…

Film je dobio dosta kritika zbog, kako kažu, falsificiranja nekih povijesnih činjenica

  • Mini market

  • 02. Nov. 2017  02. Nov. 2017

  • 0

Čuveni britanski povjesničar Richard Overy napisao je u članku za Guardian da mu je prva uspomena iz djetinjstva o vanjskom svijetu bila kako je promatrao svoje roditelje dok je radio javljao da je umro Josif V. Staljin. "Vijest nije dočekana s užitkom, ali jest s određenim strahopoštovanjem. Sovjetski diktator bio je kolosalna figura sredine 20. stoljeća čak i na Zapadu. Njegova smrt 5. ožujka 1953. postala je jednom od uporišnih točaka i za sovjetski narod i za cijeli svijet. A sada je to povijest.

 

Točnije, bilo je do sada. S filmom "Staljinova smrt" redatelj Armando Ianucci modernoj publici donosi priču koja se odvija oko diktatorovih posljednjih sati i političku premetaljku među njegovim potencijalnim nasljednicima. Tema je čudan izbor. Dok je Hitlerovo samoubojstvo u bunkeru bilo drama koju je efektno opisao film "Konačni pad" iz 2004., iz smrti Staljina dramu se moralo iscijediti, kap po kap. On si nije oduzeo život, barem koliko se zna, niti je to učinio itko drugi.

 

Umro je od prirodnog uzroka u svojoj dači izvan Moskve, okružen svojim prestrašenim i ulizničkim suradnicima. Ti dvorjani dvoumili su se da li da zovu liječnika da obiđe umirućeg vođu, ne baš bez veze s tim što je njegova smrt značila i nove karijerne mogućnosti. U mjesecima koji su slijedili njegovi bivši kolege su se laktarili, ali je ishod ipak bila podjela vlasti. Nitko od njih nije bio novi Staljin.

 

Jednog koji je smatrao da bi mogao biti taj, Staljinovog zemljaka iz Gruzije i ozloglašenog bivšeg šefa tajne policije Lavrija Berija ostali su prezreli. Uhapsili su ga tri mjeseca poslije smrti Staljina i, pod uvjetima koji ni danas nisu jasni, u prosincu su ga pogubili. Sve to prikazano je kroz parodiju. Sam film prepun je povijesnih netočnosti, što je posljedica pokušaja da se radije snima crna komedija nego beskompromisni materijal. Neke od tih grešaka imaju težinu.

 

Vjačeslav Molotov nije bio ministar vanjskih poslova kad je Staljin umro, nego je otpušten 1949., da bi se unatoč tome vratio na svoju poziciju u poststaljinovskom preslagivanju. Maršal Žukov, ne feldmaršal, u trenutku smrti Staljina bio je lokalni terenski zapovjednik, protjeran u provinciju kako bi se zadovoljila Staljinova paranoična ljubomora prema tom izrazito uspješnom ratnom vrhovnom zapovjedniku.

 

 Foto: Wikimedia Commons

 

U poststaljinovskoj vladi postao je zamjenik ministra obrane, ali u ožujku 1953. on nije bio zapovjednik Crvene armije. Nikita Hruščov bio je onaj koji je predsjedao sastankom na kojem se reorganizirala vlada, a ne Georgij Malenkov, kojemu je film dodijelio status koji u stvarnosti nije imao. Berija je uhapšen tri mjeseca nakon što je Staljin umro, a ne skoro istodobno i u tom trenutku nije bio šef sigurnosnih službi. To je prestao biti još 1946. Moglo bi se to smatrati i filmskom slobodom.

 

Povijest ima svoje trenutke, ali je sigurno puno dosadnija i uravnoteženija, dok se film razvija korakom koji oduzima dah, razvija priču koja nasmijava. Ali, je li Staljinova smrt nešto s čime se može zafrkavati? Reakcija publike na "Konačni pad" bila je ozbiljna refleksija na Hitlerovu diktaturu i njen groteskni kraj. "Staljinova smrt" sugerira da se o kraju sovjetske politike pod Staljinom može snimiti opera buffa. Kontrast možda i nije slučajan. Još uvijek postoji određena podvojenost u općoj uspomeni na Staljina.

 

O sistematskom i masovnom kršenju ljudskih prava pod njegovom vlasti zna se skoro sve. Ipak, Staljina se pamti kao onoga koji je modernizirao SSSR i porazio nacističku Njemačku, ako već ne rame uz rame s Britanijom i SAD-om, onda svakako u bliskoj suradnji. Zapad ga je u to doba poštovao, znajući malo toga o užasima njegovog režima. Više ili manje, službena verzija Drugog svjetskog rata na Zapadu Staljina još uvijek drži na strani anđela, a Hitlera i njegovu ligu na strani demona.

 

Za sovjetski narod Staljinova smrt bila je prikriveni blagoslov. Milijuni su ga oplakivali sa stvarnim osjećajima, no njegova je smrt naglo prekinula obnovljeni val terora protiv potencijalnih rivala, ideoloških skretanja i prije svega protiv sovjetskih Židova koji su preživjeli Holokaust. Posljednje godine zavjera, prokazivanja, masovnih ubojstava, pogubljenja prijete vratiti godine Velikog terora 1937/'38. u kojima je od ruke države sa Staljinovim odobrenjem nestalo više od 600.000 ljudi.

 

Film se dotiče posljednje od fantazija tog režima, ozloglašene liječničke urote, za što je Staljin prvenstveno, mada ne i isključivo, optuživao liječnike Židove. U siječnju 1953. da urota postoji objavljeno je sovjetskoj publici. Najveće medicinske stručnjake su uhićivali i mučili kako bi davali bizarna priznanja kao pripadnici navodne "cionističke terorističke bande".

 

Staljinov osobni liječnik Vladimir Vinogradov završio je u lancima na Staljinovu osobnu naredbu nakon što je diktator navodno u njegovim bilješkama vidio preporuku da njegov pacijent odustane od rada. Nikada nije postalo sasvim jasno je li sam Staljin vjerovao u zavjeru, ali to nikad nije bilo niti važno. Njegova brutalna vlast zasnivala se na principu da u sovjetskoj državi nitko nije siguran. "Ja ne vjerujem nikome", navodno je rekao, "čak niti sebi samom."

 

Foto: US Army

 

Posljedica tog posljednjeg izboja nasilja bio je problem s traženjem liječnika koji bi se pobrinuo za diktatora u satima dok je umirao. Posljednji mjeseci divljačke i proizvoljne represije prikazani su više manje karikaturalno, na nekim mjestima skoro pa farsično. Temeljna istina je, naravno, ipak tu. Staljinove posljednje godine bile su jezivo iščekivanje da vrijeme učini svoje i među partijskim kolegama i među milijunima koji su bivali žrtvama kaprica bizarnog vođe.

 

Ali, mora biti sigurno da sve te žrtve, kako god da su stradale, zaslužuju film koji povijest tretira s većom obazrivošću i razumijevanjem. Taj film teško da će u Kremlju dočekati s oduševljenjem. Iskrivljavanje povijesti ili klevetanje pokriveno je zakonom. Prezentacija Staljina i njegovih bliskih suradnika kao skupinu neprilagođenih zlostavljača služi malo čemu korisnom.

 

Nipošto neće pomoći razumijevanju Rusije u 50-ima dok će imati implikacije na Rusiju danas, zemlju još uvijek u nekim stvarima oblikovanu nasljedstvom Staljinove modernizacije. Njegova smrt dopustila je Hruščovu da tri godine poslije osudi pogreške diktatorovih posljednjih godina, ali je trebalo još jako dugo dok su se razmontirale represivne strukture. Povijesna sjena diktatora nadvijala se godinama nad sovjetski sustav i nije do kraja iščezla.

 

Lenjinovom muzeju kod Moskve vlasti su rekonstruirale sobu u kojoj se sastajao Centralni komitet. Na čelu stola je stolac koji je koristio Staljin. Kad sam ga posjetio, ponudili su nam da sjednemo, ali smo se nelagodno nećkali i na kraju nitko nije sjeo. Lako je povjerovati da duh odavno umrlog diktator još uvijek opsjeda sobu.

 

Ako ga se danas i smatra kao jednog od povijesnih čudovišta, imao je nevjerojatnu moć. Film koji opisuje način na koji funkcionira moć, bio bi izazov za svakog redatelja, ali to nije izazov s kojim se susreće "Staljinova smrt". To je zabava, ali loša povijest.

 

 

 

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...