ZLATNI STUDENT PRAVA KOJI NE ZNA NI OSNOVE: Kako se Vučić osramotio po pitanju Bosne i Hercegovine

S obzirom da se Aleksandar Vučić (osim što bi i kao predsjednik Srbije to svakako trebao znat) u javnosti često voli hvaliti kako je bio student generacije na beogradskom Pravnom fakultetu, zapanjujuće je da o Daytonskom sporazumu, kao jednom od najvažnijih pravnih akata u modernih historiji i svojoj ulozi zemlje u odnosu na njega, ne zna elementarne stvari.

  • Mini market

  • 17. Nov. 2017  17. Nov. 2017

  • 5

Piše: Danijal Hadžović

 

 Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić digao je priličnu buru u bh. regionalnoj javnosti poručivši da je Srbija, zajedno sa Hrvatskom, garant Dejtonskog sporazuma te da na osnovu toga ima pravo miješati se u unutrašnja pitanja BIH, a da pritom na vrijedi i obratno.

 

Izjavu o Srbiji i Hrvatskoj kao garantima Dejtonskog mirovnog sporazuma i prije Vučića smo nebrojeno puta čuli iz Srbije i Hrvatske, ali i same BiH, a da ovakve tvrdnje nisu nailazile na adekvatnu reakciju i pravi odgovor. Da je Srbija garant Daytona smatrao je i Vučićev prethodnik, Tomislav Nikolić, identične izjave daje i srbijanski ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić, a isti stav je, između ostalih, ponavljao i bivši predsjednik Boris Tadić. Od najviših hrvatskih  dužnosnika se ova rečenica ipak rjeđe mogla čuti, no upotrebljavao je, i to iz pozitivnih namjera prema BiH, i bivši predsjednik Stjepan Mesić.

 

Tvrdnja da su Srbija i Hrvatska garant Dejtonskog sporazuma ima ozbiljnije konotacije nego što bi se na prvi mah možda moglo činiti. Naime, s obzirom da Dejtonski mirovni sporazum predstavlja sveobuhvatni pravni akt današnje države Bosne i Hercegovine kojeg, između ostalog čini i Ustav naše zemlje u okviru Aneksa 4, uloga „garanta“ tog ustava bi značila da legitimitet i pravo na postojanje Bosni i Hercegovini kao državi daju Srbija i Hrvatska. U tom smislu treba tumačiti i Vučićevu izjavu da Srbija kao garant ima pravo miješati se u unutrašnja pitanja BiH jer, ako je garant, onda je Srbija u stvari i svojevrstan skrbnik nad Bosnom i Hercegovinom koji na sebe preuzima dobar dio suvereniteta te zemlje.

Ovakvim i sličnim manipulacijama mora se odlučno stati na kraj jer, osim što su historijski i pravno netačne, imaju za cilj upravo nipodaštavati državnost BiH i dati legitimitet susjednim državama za miješanje u njena unutrašnja pitanja. S tim u vezi posebno je značajan bio jučerašnji odgovor OHR-a kao institucije nadležne za provedbu civilnog apsekta Dejtonskog mirovnog sporazuma. U svom odgovoru OHR-a je između ostalog naveo:

„Potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir, Savezna Republika Jugoslavija, čija je Srbija pravna sljednica, preuzela je određene obaveze. Između ostalog, obavezala se na puno poštivanje suverene jednakosti i izbjegavanje bilo kakvih aktivnosti koje bi bile usmjerene protiv nezavisnosti Bosne i Hercegovine te je prihvatila da promovira i poštuje obaveze koje proizlaze iz Aneksa 4, tj. Ustava Bosne i Hercegovine“.

Dakle, Srbija i Hrvatska nisu nikakav garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego potpisnice mirovnog sporazuma u svojstvu ZARAĆENIH STRANA. Razlog zašto su mirovni sporazum potpisali Slobodan Milošević, predsjednik tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, i Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, jeste što su zvanične, legalne vlasti Bosne i Hercegovine na čelu s predsjednikom Alijom Izetbegovićem odbijale potpisivati bilo kakav sporazum s predstavnicima tada paradržave Republike Srpske (i prethodno Herceg-Bosne), jer bi to značilo da ih Izetbegović, kao predsjednik međunarodne priznate države, tretira kao sebi ravne državnike, a sukob u BiH kao građanski rat tri naroda. Na istoj liniji razmišljanja bile su i Sjedinjene Američke Države koje predstavnicima Republike Srpske nisu pomišljale davati nikakav pravni i državni legitimitet. No upravo su potpisi Miloševića i Tuđmana sporazuma kojeg su se i hrvatska i srpska zaraćena strana u BiH morale pridržavati i formalno dokazali da se stvarna kontrola nad ovim ratnim stranama nalazila u Beogradu i Zagrebu. Stavljanjem potpisa na "Dayton", Srbija i Hrvatska se nisu obavezale da će o Bosni i Hercegovini srkbiti, što bi podrazumijevala uloga „garanta“, nego da će prestati na njenom teritoriju provoditi ili podržavati ratna dejstva te da će se obavezati da poštuju teritorijalni integritet i suverenost BiH. Drugim riječima, Srbija i Hrvatska Daytonom nisu dobile pravo da se miješaju u unutrašnje stvari BiH, upravo suprotno, obavezale su se da će to prestati da čine.

Pored BiH, Srbije i Hrvatske Daytonski sporazum su u svojstvu svjedoka potpisali još i Sjedinjene Države, Francuska, Velika Britanija, Rusija, Njemačka i Evropska unija.

 

S obzirom da se Aleksandar Vučić  (osim što bi i kao predsjednik Srbije to svakako trebao znat) u javnosti često voli hvaliti kako je bio student generacije na beogradskom Pravnom fakultetu, zapanjujuće je da o Dejtonskom sporazumu, kao jednom od najvažnijih pravnih akata u modernih historiji ij ulozi svoje zemlje u odnosu na njega, ne zna elementarne stvari. A ako zna, ali zbog prizemnih političkih ciljeva svjesno laže i manipuliše činjenicama, tim gore. U svakom slučaju, jak razlog da sumjamo ili u kvalitet nastave Pravnog fakulteta u Beogradu ili u stvarne namjere Aleksandra Vučića prema BiH.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 5

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...