SB KULTURNI SPECIJAL; LEKCIJE VEŠOVIĆU O BODLERU (IX): „...Koga to zakucavaju na krst, Jude Hrista, ili Vešović Bodlera? Sve su riječi pogrešno prevedene...!“

Na početku ove lekcije dodao bih nekoliko redaka prethodnom tekstu, jer uglavnom uvijek ostane dosta toga nerečenog, jer Vešović Tmičko je neisprcan!

  • Kultura

  • 27. Nov. 2017  27. Nov. 2017

  • 0

Piše: KOLJA MIĆEVIĆ

Govorio sam, podsjećam čitaoca Slobodne Bosne, o njegovom pogrešnom shvatanju rime u čemu nije stigao da se vine ni do dva na skali od deset! Danilo Kiš bi rekao za jednog takvog da nije imao merde-vine!

Vješović, Vječni počjetnik...

A da mu je Danilo Kiš – koga ne bih pominjao da Tmičnik nije upotrijebio jedan njegov zapis u dodatku svome prijevodu Cvijeća Zla, misleći da će tako podići rejting – rekao, kao što je to jednom rekao meni, da rima ponekad treba i da prdne – tj. da se otkači i preuzme na sebe malo više nego inače od forme i smisla, ali da bude efektna – da li bi citirao tu misao koju je Kiš izrekao upravo povodom svoga prevoda jedne Bodlerove pjesme, soneta Džinovka?

Ja sam čak o toj Danilovoj neobičnoj misli – koju mi je on saopštio u Beogradu u autobusu, oko podne, kod Londona, u proljeće 1967. – napisao sonet na francuskom i objavio ga u zbirci na tom jeziku, Le lit défait, Rastureni krevet, ali ne bih volio da mi ga Vešović prevodi na svoja četiri jezika jer bi ga, čak i u najboljoj namjeri, preveo tako kao da je upregao sve svoje sile da ga uništi!

Bacim ponekad pogled na Vešovićevu Svaštaru na njegovom i Sunitinom sajtu gde se rasplinuo pišući o meni (iako je na kraju jedne polemike dao zvaničnu izjavu da je sa mnom zauvijek završio) i primjećujem da navodi stihove – i svoje, ali i moje, čak više mojih nego svojih – ne onako kako to Pravilo zapovijeda, jedan ispod drugog, nego vodoravno, tako da se stihovi doimaju kao proza, još gore nego proza. Zašto on to tako čini sada, kad je ranije činio drukčije? – to svakako ima razlog, čak razloge!

Dva su razloga što Tmičko Vešović stihove piše jedan za drugim odvajajući ih samo kosom crtom, i praveći tako potpunu zbrku, naročito kad je riječ o više stihova, pošto tekst postaje nerazgovijetan i nečitljiv. U prvom slučaju, navodeći svoje stihove, Tmičnik ublažuje grozni utisak koji njegove rime – počeo je to da shvata – ostavljaju na iole prosvijetljenog čitaoca; a u drugom, kad navodi moje stihove, da bi prikrio sklad i bogatstvo mojih rima! To se naročito primjećuje kada treba da navede čitav sonet koji je velika formalna misterija za Vešovića. Zna da bi zasigurno, kad bi uporedo štampao bilo koji francuski sonet u svom i u mom prevodu, ispao u najmanju ruku neuspješan i smiješan.

Prijeđimo sada na jednu Bodlerovu pjesmu u Tmičnikovom prijevodu, da se malo zabavimo. Otvorio sam nasumce knjigu njegovih prijevoda Cvijeća Zla, i na str. 97 zaustavio se na pjesmi od osam katrena, Odricanje Svetog Petra. Odmah ću reći da je ovo najuspješniji Vešovićev prijevod što se tiče ritma, ali – kao da je uklet – Vešović u svakoj pojedinoj strofi pravi nekoliko sitnijih i obavezno jedno krupno, neprihvatljivo ogrešenje, koje kvari opšti utisak, i time pokazuje da je ono što je najuspješnije kod Vešovića još uvek daleko od toga da to bude i u apsolutu.

U četvrtom stihu prve strofe originala Bodler kaže kako Bog, poput kakvog tiranina najedenog i napijenog, slušajući neprekidna proklinjanja i huljenja nesrećnog svijeta

sendort au doux bruit de nos affreux blasphèmes,

ali kod Vešovića se Bog ne uspavljuje, ne tone u san, nego drijema – zbog rime s anatema – što je stvarno bogohuljenje s prevodiočeve strane kojim se pridružuje svoj toj zemaljskoj rulji koja huli na Boga. Bog drijema, čuj:

Uz blag žagor naših hula strašnih drijema.

Tako Vešović koji, kao po običaju, prvu riječ stiha – s’endort, uspavljuje se, tone u san – ne samo da pogrešno prevodi, nego je prebacuje na kraj stiha, zbog rime naravno, ali da je malo osluhnuo Bodlera, čuo bi da slijedeća strofa počinje riječju sanglots, jecaji, koja s tim gornjim s’endort neporecivo čini vrlо zvučnu dvosložnu asonancu: s’endort-sanglots! Ali već odavno sam dokazao da je Tmičnik Udovički kastriran za takve harmonije. Jer da ima imalo sluha, mogao je to obraditi ovako:

tone u san uz blag bruj strašnih nam hula!

– dok bi druga strofa mogla otpočeti ovako:

bolne javke s mučilišta i stratišta, itd.

Nije ovo jedino mjesto na kome Vešović ne zna, ne može, neće – tvrdoglavko jedan! – da slijedi Bodlera, nego vrducka, kao da hoće da ga namjerno zaobiđe. Evo primjera:

Ah! Jésus, souviens-toi...,

ali Tmičnik prepravlja Bodlera i mijenja – potpuno neobjašnjivo i ničim primoran – red riječi:

Ah! sjeti se, Hriste...

Bodler je svakako imao razloga da Hrista pomene odmah iza ovog uzdaha Ah

Ah! Hriste, sjeti se... –

ali, eto, siđos u Sarajevo iz Papa – što mu ne ne smeta da mi priprijeti kako će me izdevetati onim drenovakom ako me ikada sretne na sarajevskim ulicama – odlučuje drukčije. Dva H jedan pored drugog, ali razdvojena uskličnikom, uopšte ne čine teškoću prilikom izgovaranja, naprotiv...

U četvrtoj strofi četvrti stih u Vešovićevom prijevodu je havarija! Dođe mi da kažem: kalvarija, i da upitam koga to zakucavaju na krst, Jude Hrista, ili Vešović Bodlera! Sve su reči pogrešno prevedene:

Dans ton crâne où vivait l’immense Humanité!

Jer le crâne nije glava nego lobanja – riječ draga Bodleru – vivait nije stàde (aorist od stati) nego živjelo je, a Humanité se na ovom mjestu ne može prevesti kako je to učinio Tmičnik, Čovječanstvo, nego Čovječnost, u smislu čovještvo, ljudskost, ljubav prema čovječanstvu. Svojim rješenjem sve je upropastio:

Glava gdje bezmjerno stàde Čovječanstvo!

Po Vešoviću mi treba da u Hristovoj lobanji (po njemu u glavi) zamislimo sve ljude kako žive, množe se i umiru, kao na kakvoj novoj planeti ili ni sam ne znam čemu, umjesto da se shvati koliko je bezmjerne čovječnosti – ljubavi prema ljudima – bilo u njemu kad je došao na svijet da nas spase. Jer da je Čovječanstvo živjelo u njegovoj glavi, Hrist nije morao ni da dolazi među ljude, niti bi čovjek ikada počinio ikakav grijeh!

Ova gotovo nepodnošljiva slika Hristove lobanje nastanjene Čovječanstvom – po Vešoviću, čovječanstvo je kao podstanar u Hristovoj lobanji – pojačana je Vešovićevim glagolom stàde, što sugeriše ideju da se Čovječanstvo ukrcavalo u Hristovu lobanju – kao da je riječ o Nojevoj barci! – dok je kod Bodlera riječ o čovječnosti koja je oduvijek živjela u njemu! Grrr, Vešoviću!

Još malo i potrošio sam prostor predviđen za ovu lekciju pa preskačem preko slijedeće tri strofe – o kojima bi imalo šta da se kaže – i zastajem na posljednjem stihu osme strofe i cijele pjesme:

Saint Pierre a renié Jésus… il a bien fait.

Ovaj stih je poenta koja opravdava i objašnjava naslov cijele pjesme! Ali Vešoviću se opet nije dalo! Jer nije ni približno ostvario ritmičko iznenađenje koje je Bodler pripremao kroz prethodne strofe. To se čak vidi golim okom: 8 i 4, rijedak ritmički efekat u francuskoj dvanaesteračkoj poeziji! I nimalo lak, treba pri-znati, da se ostvari u prijevodu...

Ali nije u tome problem ni uzrok Vešovićevog neviđenog fušeraja koji je načinio od Bodlerovog završnog stiha! On od njega pravi jednu nesnosnu prozu koju ne spasava ni dvanaest sačuvanih slogova, i. što je najgore, više prepričava – iako netačno – nego što prevodi ili prepjevava taj stih! I vrhunac drskosti, on Svetome Petru oduzima svetost, trga mu oreol s glave, i pominje ga kao bilo kojeg Petra s kojim je čuvao koze u zavičajnim Papama! On je sa Svetim Petrom na ti...

I, dok Bodler počinje stih s tim Saint Pierre, Sveti Petar, Vešović, slijedeći svoju vrlo snažnu ritmičku nemoć, pomjera sveca prema sredini stiha, što ima za posljedicu još jednu, ogromnu-immense, grešku: Hrist iz sredine stiha dolazi na kraj, kao rima, i to kao jedna neprihvatljiva, uvredljiva rima: zaista-Hrista! Uvredljiva, jer Bodler, kao i Dante, zna da se Hrist ne može rimovati s nekom drugom riječi, imenicom, pridjevom ili prilogom, nego eventualno sa samim sobom! Neka se o tom teološkom pitanju povodom rimovanja imena svetaca raspita kod znalca za te stvari, pjesnika Mile Stojića!

Jer Vešović, pisac lisac, od prve zna da nikako neće moći korektno prevesti četiri završna sloga Bodlerovog stiha u kojima je sadržana glavna misao pjesme, i koje bi obavezno – ako imalo drži do svoga ugleda nenadmašnog prevodilačkog, doduše samoproklamovanog profesionalca – morao da sačuva tamo gdje se nalaze u originalu, na kraju stiha i cijele pjesme:

... il a bien fait. ... dobro je uradio.

Umjesto da se potrudi i nađe rješenje za ovaj Bodlerov magični prozaizam, naš Tmičnik preuzima iz njega to bien, dobro, i pravi jedno od tih svojih preletanja riječi s jednog kraja stiha na drugi: sva Vešovićeva prevodilačka ništavnost je u ovom prevedenom stihu:

Dobro je to Petar što odreče Hrista!

Savršeni aleksandrinac (6+6), ali ipak hiljadama ritmičkih i tmičkih godina daleko od Bodlerovog (8+4). Opominjati tog tvrdoglavca da kod Bodlera nema završnog uskličnika, bilo bi iluzorno. Vešović ga stavlja tamo gdje on to želi, kakve veze ima Bodler s njegovim prijevodom?! A tri tačke, između Jésus... i il a bien fait, jedinstven trenutak u Bodlerovom organizovanju stiha? – Pa Tmičnik ih nije ni vidio, a i da ih je vidio odglumatao bi kao da ih nije vidio... Jer te tri tačke bi ga primorale da svoj prijevod podredi Bodlerovom rješenju, a ne svome. Zato sam ga maloprije i nazvao prevodilačkom ništarijom, jer su upravo ta mala ništa, koja je Mocart nazivao po francuski petits riens – a to su ovde: tri tačke, odsustvo uskličnika – trenuci kad i mjesta gdje se dokazuje vrstan prevodilac. Evo predloška prijevoda tog Bodlerovog stiha, od kojega bi neko drugi možda mogao da načini nešto još bolje:

Sveti Petar odreče Hrista... i nek je.

Vratimo se Kišu – s početka ove lekcije – koji mi je rekao da rima ponekad treba i da prdne, ako želi da bude ona prava. Pa kad će već jednom, ako je tako govorio Danilo, neka Vešovićeva rima da prdne, da bude ona prava, dok zauzvrat, umjesto toga, Tmičko ne prestaje da nam prdi li prdi, konjina nijedna!

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...