POSUĐENA KOLUMNA; SENAD AVDIĆ U "STARTU" OTKRIVA: „Zašto je Nijazu trebalo vjerovati da je Muslimović ubačeni KOS-ovac, a Aliji i Bakiru nije?!

Nisam znao da se Nijaz Duraković ozbiljno, iscrpno i dugo bavio bografijom najmisterioznijeg svjetskog komunističkog profesionalnog revolucionara, rođenog u Stocu a ubijenog u ratnom Beogradu, sve do 1988. godine...

  • Politika

  • 03. Dec. 2017  03. Dec. 2017

  • 3

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

Strah, oprez, odbojnosti, beskompromisno nepovjerenje koje je Nijaz Duraković ispoljavao prema Fikretu Muslimoviću značajno su utjecali da i ja poslovnu suradnju u koju sam ušao sa njim nastavim sa mnogo manje entuzijazma i povjerenja nego što sam u nju ušao. Jer, ako je iko iz tadašnjeg postkomunističkog, na izborima poraženog, establishmenta imao neposredna  iskustva sa jugoslovenskim tajnim službama, vojnim i policijskim, onda je to bio Duraković. I to još svojih formativnih, tinejdžerskih godina, što bi Kiš rekao "Ranih jada".

 

Nijaz Duraković i njegov stolački komšija i prijatelj Rusmir Mahmutćehajić su 1967. godine kao dvadesetogodišnjaci, brucoši, napustilii studiranje i zaputili se u Palestinu kao dobrovoljci, današnjim rječnikom kazano - strani borci u jedinicama Palestinske oslobodilačke organizacije u borbi protiv izraelske okupacione vlasti. Priključivanje borbi PLO-u krajem 60-ih godina neuporedivo je sa kasnijim fenomenima borbe muslimanskih dobrovoljaca, poput talibanske islamske internacionale u rata protiv Rusije u Afganistanu, ili združeniih islamističkih zlikovaca  u Siriji i Iraku.

 

NEMA RATA BEZ JASERA ARAFATA

 

Tadašnja SFRJ, kao lider slobodnog, nesvrstanog svijeta,  pomagala je na svaki način oslobodilačkim pokretiima širom  svijeta, a lider PLO Jaser Arafat bio je skoro pa kućni ljubimac u rezidencijama  Josipa Broza.

 

Šta je golobrade studente  iz Stoca, Durakovića i Mahmtućehajića, mamuzalo da se idu boriti za palestinsku stvar? Je li posrijedi bila „pomodnost“, fasciniranost globalnim slobodarskim (šezdesetosmaškim) internacionalizmom, sličnom  onome koji je hiljade  ljevičara i drugih slobodoljubivih  dobrovoljaca odvelo u pakao  krvavog Španskog građanskog rata, ili, ih je gonila  vjerska solidarnost sa obespravljenom palestinskom "braćom".

 

Nikada o tome nisam razgovarao sa Nijazom Durakovićem, niti sam ga pitao. A, i da jesam, ne bi mi odgovorio, kao što nije nikada (od)govorio nikome. Osim, možda, odnosno sasvim pouzdano,  agentima jugoslovenskih tajnih službi, Kontraobavještajne službe JNA i Službe državne bezbjednosti SFRJ i BiH, koje su i njega i Mahmutćehajića uzele "u postupak", obradu,  nakon povratka sa vojne obuke u kampovima PLO i ratovanja na Bliskom istoku.

 

JE LI  MARŠAL TITO RADIO ZA KOS?

 

Nijaz Duraković mi je, doduše, jednom, šturo  opričao kako je vojna obuka kroz koju je prošao u logoru, trening-centru,  PLO bila  zahtjevna, nemilosrdna, spartanska. Instruktori su stizali iz  brojnih vojski svijeta, kao i dobrovoljci, među kojima je bilo svega i svačega, od njemačkih anarhista iz Baader Meinhofa, italijanskih Crvenih brigada, pa do apolitičnih avanturista, adrenalinskih ovisnika o "ekstremnim sportovima", kakav je i rat. 

 

Duraković i Mahmutćehajić su u Sarajevu odmah na početku studiranja ušli u krug muslimanskih intelektualaca i institucija koje su ih okupljale.  Duraković je pisao u islamskom vjerskom listu "Preporod", otprilike u isto vrijeme kada je u tom listu svoje vjersko-filozofske "sastave" objavljivao i Alija Izetebegović pod pseudonimom LSB, što su bila početna slova imena njegove djece Lejle, Sabine i Bakira. Za Mahmutćehajića ne znam, ali Duraković je iz rodnog Stoca, pored radoznalosti i interesa za vjeru i naciju, sa sobom u "bijeli svijet" ponio i zrno fascinacije životnom pričom najpoznatijeg i najintrigantnijeg Stočanina, Mustafe Golubića, revolucionara, bonvivana, špijuna i džentlmena.Vjerovatno i teroristu.

 

Jedan drugi poznati Stočanin, profesor Esad Ćimić, prvi disident iz bosanske komunističke i akademske sredine, pričao mi je da je za generacije mladih Stočana, rođenih prije i nakon Drugog svetskog rata, Golubić bio "heroj iz naše mahale", idejni, politički, moralni, životni uzor i inspiracija. "Jednom je, kada ni deset godina imao nije, po najvećem ćelopeku otišao pješke iz Stoca u Mostar da kupi i pojede sladoled", govorio mi je nedavno Ćima.

 

Nisam znao da se Nijaz Duraković ozbiljno, iscrpno i dugo bavio bografijom najmisterioznijeg svjetskog komunističkog profesionalnog revolucionara, rođenog u Stocu a ubijenog u ratnom Beogradu, sve do 1988. godine, kada me je Milomir Marić (da, isti ovaj Vučićev mali vrtni patuljak koji osmišljava "Parove" i vodi notornu  emisiju "Ćirilica") zamolio da ga upoznam sa Durakovićem. Nijaz je tada bio član Predsjedništva CK SK BiH.  Nekoliko mjeseci ranije činilo se  da će Duraković postat šef Partije, međutim umjesto njega je iskopan  anonimni, nesamostalni, riječju bezvezni Abdulah Mutapčić, aktivista iz Zenice.

 

Nijaz je bio bio uvjeren da je u tu ujdurmu bio direktno uključen Miloševićev obavještajni aparat sa svojom bosanskohercegovačkom agenturom, KOS-om, prije svega. Njima, za koje je tvrdio da su kreatori svih afera u BiH tih godna, nije odgovarao jak, nekompromitiran čovjek na čelu brutalno  obezglavljenog i demoraliziranog komunističkog aparata u BiH.

 

 

Milomir Marić je godinu dana ranije objavio bestseler  Deca komunizma u kojem  je "najsočnija" bila dugačka priča, pomalo romansirana i izmaštana,  biografija "crvenog barona" Mustafe Golubića Mujke. Duraković je u  razgovoru  otkrio da je prilično vremena proveo u moskovskim arhivama prikupljajući građu za knjigu o Golubiću. Posjedovao je i nepoznata pisma koja je brat Mujka slao sestri u Stolac .

Nijaz je pod "pritiskom" dvije-tri boce kvalitetnog vina kakvo se isključivo i služilo u Bosanskoj vili, luksuznom beogradskom okupljalištu komunstičke elite iz BH, (koje će tokom rata "osloboditi" Momčilo Mandić i pretvoriti u ambasadu-biro Republike Srpske) ispričao nevjerovatan događaj koj nas je sve zabezeknuo, a priču o Golubiću dodatno "zamistificirao" .

 

OTKUCAJ ME, „CARE“!

 

Negdje 70-ih godina, u vrijeme kada se vrtoglavo penjao prema komunističkim i akademskim  visinama, bio je Duraković predavač u Političkoj školi "Josip Broz Tito" u Kumrovcu. Jedne godine je i sam Tito obišao "naučno-ideološki pogon" u rodnoj varoši, dugo razgovarao sa "štićenicima" i predavačima. Mladi Duraković  je Maršala zamolio da odgovori kako ocjenjuje "ulogu druga Mustafe Golubića u istoriji revolucionarnog komunističkog pokreta". Maršal je kratko zastao, povukao dim "Havane" i odgovorio nekako ovako:

 

"To je vrlo zanimljivo i i ozbiljno pitanje, druže, ali sad sam umoran da bih vam odgovorio... vrlo rado ću Vam o Golubiću govoriti sutra, podsjetite me". "Sutra" se, naravno,  nije desilo: Nijaz je rekao da su ga iste večeri Maršalovi suradnici "u  civilu"  grubo probudili i odveli na ispitivanje. Pitali su ga sa kojim ciljem uznemirava Predsjednika tako delikatnim, škakljivim pitanjem o kojem njihov šef nikada prije, a ni kasnije nije zborio.

 

Jedne druge večeri u Bosanskoj vili u Beogradu sjedilo je veće društvo bosanskohercegovačkih savezniih i republičkih funkcionera, među koje sam se i ja ušunjao. Gledao se večernji Dnevnik. Prva vijest i u tim, kao i drugm vijestima u zemlji i svijetu bilo je hapšenje Bahrudina Bijedića, konzula SFRJ u Chicagu, optuženog za pranje novca (nikada ranije nisam čuo za takav zločin, a ni vidio direktan prenos hapšenja, kakvog su prikazali ameriički policajci). Svi u sali su poznavali Bijedića, nazvali su ga odomaćeniim nadimkom Buri, bli su šokirani,  a Nijaz ih je umirivao: "Ništa njemu Amerkanci neće dokazati, ne znaju oni njega. Koga je god Buri, dok je bio šef  UDBE u Sarajevu navečer u kafan zagrlio, sutra su njegovi udbaši došl po n jega  i j...l mu majku"!

 

Tako je i bilo: - iskusni jugoslovnski DB-ovac Bijedić,  koji je u Chicago (najveće leglo neprijateljske emigracje) poslan kao diplomata, ubrzo je oslobođen.

U Chicagu je u to vrijeme  u vjerskoj misiji živio i radio Mustafa ef. Cerić i svakodnevno pravio, kažu svjedoci,  Bijediću društvo. Fikret Muslimovć tvrdi da je kasniji dugogodišnji poglavar IZ BH radio za jugoslovenske službe pod kodnim imenima "Car" i "Vezir".

 

Ovaj je uvod, za nastavak započete priče o Fikretu Muslmoviću, znam, bio predugačak, ali ne i beskoristan; bio mi je nužan da ovako dumam;  ako je Nijaz Duraković sa ovako „plodnim“  političkim i obavještajnim iskustvom na početku rata tvrdio da Muslimović i dalje radi za KOS, trebalo mu je više vjerovati nego onima koje je Fikret kasnije savjetovao i koje još uvijek savjetuje.

 

(Kolumna preuzeta iz magazina „Start“)

 

 

 

 

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...