POSUĐENA KOLUMNA; SENAD AVDIĆ U „STARTU“: "Od Muslimovića nisam dobio nijednu korisnu informaciju o pripremama JNA za agresiju"!

U  prethodnom, civilnom životu, onom do proljeća 1992. godine jedva da sam poznavao više od dva-tri vojna lica, oficira JNA

  • Vijesti

  • 17. Dec. 2017  17. Dec. 2017

  • 0

Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

(Ne računam tu onih 12 mjeseci života koje me je JNA oduzela jednostranom "eksproprijacijom" tokom kojih su mi "vojna lica i starešine" bilo zakonom nametnuto okruženje). Jednom od te dvojice-trojice, tada muslimanu, a danas radikalnom Bošnjaku, sam u ljeto 1990. godine, nakon što sam se vratio iz Knina gdje su Srbi u atmosferi poluratnog stanja održali referendum  o "kulturnoj anatomiji", sa zebnjom rekao da sve, ne samo  u tom dijelu tadašnje zemlje. "tukne na rat".

 

"To nije loše", rekao je skoro umirujuće. "U ratu se činovi brže dobijaju". Opet u stanu jednog drugog oficira, Srbijanca,  sam istog tog ljeta prvi puta uživo gledao NBA utakmice (bio je tada neki sportski satelit "Screen Sport" kojeg su mogle pratiti vojne zgrade sa tanjurima na balkonima). "Vlade Divac igra genijalno", kažem mu zadivljeno nakon jedne utakmice "Los Angeles Lakersa" u kojoj je mladić iz Srbije bio ravnopravan član jednog od najboljih sastava u povijesti košarke (Magic Johnson, Bayron Scott, James Worthy...). "Igra, igra... Ali ne mogu mu ja tek tako oprostiti što prije odlaska u Ameriku nije  odslužio vojni rok u JNA", rekao je kiselo.

 

 

BAJRAM IDE, ZLOČINU SE NADAM..

 

 

Kasnije, tokom rata, vidjet ću da ta moja indiferentnost, ravnodušnost, prema vojnim licima nije bila obostrana. Već sam negdje napisao kako me je u proljeće 1999. godine, tokom napada NATO snaga na Srbiju, na kućni telefon nazvao dugogodišnji šef KOS-a Aleksandar Vasiljević kojeg je Slobodan Milošević ponovo bio izvukao iz naftalina tokom rata na Kosovu. Tražio je od mene sitnu uslugu, da mu pošaljem neki tekst iz novina, pa kad sam ga u mamurnoj nevjerici pitao "što baš od mene, pobogu si, čovječe?", odgovorio je mirno i hladno "pa, šta da radim kad si  jedan  od retkih novinara u Sarajevu koji je zadržao predratni broj telefona". Umalo da mu kažem: "pa što ne nazva nesuđenog zeta Miljenka Jergovića, njemu je, a ne meni,  tokom rata tvoja kćeka slala pakete u Sarajevo"?!)

 

Sa istog, kućnog telefona nazvao sam sedam godina ranije, skoro u isto vrijeme, rano aprilsko jutro svog "savjetnika" Fikreta Muslimovića. Stanovao je u Nedžarićima, preko puta Studentskih domova u vojnoj zgradi u čijem je prizemlju bila "Lozana", kafana sa živom, rijetko odvratnom muzikom. Pucalo je to jutro sa svih strana Sarajeva, bio je prvi dan Bajrama i muslimani su, barem koliko se ja sjećam, prvi puta šenlučenjem, prangijanjem, dugačkim rafalima iz automatskog oružja...proslavljali najveći svoj praznik.

 

Pitao sam Muslimovića, trebala mi je njegova stručna procjena za bijesan tekst kojeg sam već imao u glavi, šta on misli o jutrošnjoj bajramskoj pucnjavi, kome on može koristiti, a ko samo štetu od nje može imati. "U redu je to što se puca", kazao je smireno. "Dobro je da se potencijalnom agresoru na grad pokažu zubi, da im se priprijeti da njihovi planovi neće moži proći i da ih se odvrati od agresorskih namjera".

 

Toga dana branitelji Bijeljine, iako su "pokazali zube", nisu "odvratili agresora", parapolicijske snage bogradskog kilera  Željka Ražnatovića Arkana pojačane pripadnicima Tuzlanskog korpusa JNA. Ni narednoga dana, u Sarajevu, bajramsko puškaranje nije "odvratilo" SDS-ovu paravojsku da, po bijeljinskom scenariju pojačana tenkovima JNA, zauzmu policijsku školu MUP-a BiH na Vracama

 

 

NISAM MAHAO, JA SAM SE UTAPAO

 

 

Sa Fikretom Muslimovićem, ovoga puta na njegov zahtjev, sreo sam se dvadesetak dana kasnije, negdje krajem prvog ratnog aprila. Našli smo se nedaleko od njegovog stana, kod, tada već ispražnjenih, studenskih domova. Pitao me, ovoga puta ozbiljan i zabrinut, šta ja mislim da li da se odazove na poziv Predsjedništva Bosne i Hercegovine nešto ranije upućen svim pripadnicima JNA da se priključe Teritorijalnoj odbrani BiH. Koliko se sjećam, rekao sam mu da ne vidim koji i kakav drugi  izbor ima pred sobom. Naredni put kad smo se vidjeli, kroz 15-20 dana, u zgradi Predsjedništva BiH, izlazio je iz kabineta Fikreta Abdića.

 

Negdje u to vrijeme u "Muslimanskom glasu" objavljen je tekst "Fikret Muslimović- Kantar bosanskog ponosa", autora Nedžada Latića. U tekstu je, za razliku od većine Latićevih uradaka, čak ponešto bilo i tačno: da je Muslimovićev najveći predratni patriotski doprinos što je bio savjetnik u "Slobodnoj Bosni" gdje je, koliko se sada mogu sjetiti tog članka, otkrivao tajne, agresorske planove JNA. Latić mi je kasnije otkrio da mu je to kazao Muslimović, lično.

 

Pa, da tu stvar, odnosno laž, općenarodnu obmanu i zaštitu koju je osobno širio dok  mu je to odgovaralo odmah raščistimo: Fikret Muslimović, bivši dugogodišnji oficir KOS-a, za pet-šest mjeseci koliko se oko redakcije vrzmao kao "savjetnik" nije otkrio, podijelio sa mnom, ili bilo kojim novinarom predratne "Slobodne Bosne" niti jednu bogovetnu "vojnu tajnu".

 

Do svih važnih informacija, pa i one koju smatram, a nisam usamljen u tome, najvažnijom - tajnim pripremama JNA za opkoljavanje i opsadu Sarajeva (tekst pod naslovom "Sarajevo na četničkom nišanu", objavljen 4. novemba 1991. godine) došli smo bez Muslimovića, pa i protiv njegovog najdubljeg interesa! Njegova suradnja, odnosno "savjetovanje"  svodila se na beskrajno dociranje, dosadna naučena, odnosno priučena predavanja na tragu "teorijske" obuke u JNA kroz koju smo svi bili prisiljeni prolaziti tokom onih užasavajućih, predugih godinu dan kadrovskog roka.

 

/POV-Političko obrazovanje i vaspitanje/, tako se zvao taj ideološko-poltički dril, dresiranje sirotih vojnika od strane ovlaštenih armijskih moralista i bezbjednjaka /KOS-ovaca niskog profila/, pranje mozga nasuho!/

 

Umio je Fikret Muslimović satima, sve dok ga ne bih prekinuo nekim pitanjem, kojeg bi on po pravilo ocjenjivao kao "pojednostavljeno", ili "banalno", seruckati o kontinuitetu velikosrpske ideologije, elaborirati napabirčena, simplificirani znanja o "Načertaniju" i mrtvom Iliji Garašaninu, ili od "Memorandumu" Srpske akademije nauka i živom Dobrici Ćosiću, temama o kojima sam, ruku na srce, deset puta od njega više znao /pa i napisao; na konkretna pitanja koja sam mu postavljao, odgovarao je neodređeno, uopćeno, nezaintersirano.

 

Početkom 1992. godine kolega iz zagrebačkog "Slobodnog tjednika" /histerično- šovinističkog tabloida kojeg je pokrenuo sumanuti Marinko Božić, koji je i prije rata  bio snažno oslonjen

na obavještajno podzemlje/ poslao mi je pikantne dukumente - relativno uvjerljive dokaze da je Mate Boban, tada lider u nastajanju kod bosanskohercegovačkih Hrvata, početkom sedamdesetih godina radio za jugoslovenske tajne službe kao agent-provokator. Naime, na upit partijske ćelije u njegovim Grudama treba li sankcionirati (nacionalističko) ponašanje druga Bobana tijekom "hrvatskog proljeća", sarajevska centrala odgovara da je u tim "neprijateljskim događajima" drug Mate Boban djelovao "u interesu radničke klase".

 

Dakle, Boban je bio nacionalista po zadatku "avagarde radničke klase", Saveza komunista, odnosno njegove avangarde KOS-a /ili UDBA-e/. Istovremeno mi je sa vrlo ozbiljnog i kredibilnog mjesta kazano da je Franjo Boras, član Predsjedništva BiH, u vrijeme dok je zbog sudjelovanja u ustaškim jedinicama izdržavao dugogodišnju zatvorsku kaznu u Zenici, također vrbovan za "rad u interesu radničke klase", dakle za KOS. Nakon (prijejvremenog) izlaska na slobodu, kada se zaposlio u zeničkoj "Željezari", tvrdio je moj informant,  Boras je "o trošku" tajnih službi pratio i cinkario katolički kler u srednoj Bosni i Hercegovini.

 

Od Fikreta Muslimovića sam u njegovom prostranom oficirskom stanu u Nedžarićima (u kojem smo sastali samo jednom nakon što mu je Duraković "složio tarabu" na ulasku u zgradu CKSKBIH) tražio da iskusnim okom i rafiniranim iskustvom povjeri auentičnost tih dokumeneta i istinitost tvrdnji.

 

Gledao je papire nezainteresirano, a moja pitanja slušao "sjedeći na ušima". Ponovo se raspilavio o kontinuitetima Endehazije, sporazumu Cvjetković-Maček, ulogu katoličke Crkve... Želio je, nazor i bez da je to od njega zahtijevano,  ostaviti dojam erudite, angažiranog intelektualca, a meni je trebao visokorangirani, vrhunski  obavještajac, što je Fikret Muslimović bio prije nego što se, navodno, umirovio.

 

Naravno da sam dokumente o Bobanovom i informacije o Borasovom "ašikovanju" sa jugoslovenskimn tajnim službama ubrzo objavio. I, naravno, da Fikret Muslimović, kao ni sa bilo čim drugim u predratnoj "Slobodnoj Bosni", osim redovnog mjesečnog honorara nije imao nikakve veze, niti utjecaja.

 

/U sljedećem i vjerovatno posljednjem nastavku: Kako je Fikret Muslimović u toku rata konačno otkrio i provalio  jednog "beogradskog plaćenika i špijuna: mene!?/

 

(Kolumna Senada Avdića integralno preuzeta iz magazina "Start")

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...