BiH JE EVROPSKI ŠAMPION PO BROJU PARTIJA: Kako smo lošim zakonom uveli "papke" u politiku

S registrovanih čak 149 političkih stranaka, BiH je neprikosnoveni evropski prvak. Ovo stanje se mora mijenjati.

  • Mini market

  • 29. Dec. 2017  29. Dec. 2017

  • 1

Piše: Danijal Hadžović

 

Prema posljednjim podacima Centralne izborne komisij u Bosni i Hercegovini djeluje, odnosno aktivno je, čak 149 političkih stranaka koje su upisane u registar sudova.

 

Interesantno je da je tokom ove godine najavljeno još nekoliko političkih subjekata, tako da će ta brojka ubrzo preći 150 registrovanih partija.

 

No, stvari bi bile još i mnogo gore, odnosno Bosna i Hercegovina bi brojala i nekoliko stotina političkih opcija, kada se neaktivne stranke ne bi brisale iz registra. Tako je u periodu od jula 2009. godine do januara 2015. godine CIK nadležnim sudovima u Bosni i Hercegovinu uputio prijedloge za brisanje 158 političkih stranaka zbog sumnje da ne obavljaju svoju djelatnost i da duži period ne izvršavaju svoje obaveze.

 

S ovim brojem, Bosna i Hercegovina, zemljica od jedva od 3,5 miliona stanovnika, neprikosnoveni je lider u Evropi. Kada je riječ o susjednim zemljama, Srbija ima 91 registrovanu stranku, dok su u Hrvatskoj registirane 122 stranke.

 

Ipak, ukupan broj registrovanih stranaka možda i ne bi bio toliki problem da stranačkim sistemom u BiH dominira i odgovornost za obnašanje vlasti preuzima mali broj ključnih opcija. Praksa najrazvijenih zapadnih demokratija, poput britanske ili njemačke, jeste dvoipopartijski sistem. On za razliku od klasičnog dvopartijskog sistema poput onog u SAD-u, podrazumijeva dominaciju dvije partije, ali dominaciju koja najčešće nije dovoljna za samostalno formiranje vlasti, te na kraju za potrebnu većinu kao jezičak na vagi uskače manja politička opcija kao koalicioni partner. Ovakav sistem, pored već spomenutih Velike Britanije i Njemačke, imaju primjerice države poput Španije, Austrije, Kanade, ali i naše susjedne Hrvatske. Prednost ovog modela je upravo u tome što malom broju stranaka daje veću vlast u ruke, te ih samim tim obavezuje i na veću odgovornost prema građanima, što vodi ka ozbiljnijem radu. Ukoliko zemlji u njihovom mandatu ne ide dobro, krivac je jasan.

 

Koliko je BiH daleko od ovakvog modela dovoljno govori podatak da u izvršnoj vlasti na nivou države učestvuje čak šest stranka, dok je svoje mjesto u parlamentu našlo čak njih petnaest. Na entitetskom nivou stvari su nešto podnošljivije. U Federaciji BiH vladajuću većinu čine tri stranke, dok ih u parlamentu učestvuje deset. Slična situacija je i u RS-u gdje vladajuću koaliciju čine tri stranke, dok je u skupštini ukupno devet grupa. Stvari su još i mnogo kompleksnije kada se sagledaju kantonalni i lokalni nivoi.

Srodna slika


Zašto je ovakav sistem loš?

 

Sistem u kome toliki broj stranaka na tolikom broju nivoa participira u vlasti, loš je kako za efikasno funkcionisanje vlade, tako i za istinsku uspostavu demokratske odgovornosti u društvu. S tako rascjepkanim glasovima i podijeljenom odgovornošću, on nužno dovodi do toga da se odluke donose tromo i sporo te veće stranke primorava na stalne kompromise prema manjim uz žrtvovanje vlastitih principa. Ovakav sistem nerealno veliku moć daje u ruke minornim strankama s upitnim demokratskim legitimitetom – i samo jedno mjesto u parlamentu nerijetko postaje odlučujuće za donošenje određenih krucijalnih odluka (upravo je za usvajanje izmjena i dopuna Zakona o radu i Zakona o akcizima presudio tačno jedan glas). Sve ovo dalje otvara prostor za političku trgovinu i ucjenjivanja, iz kojih najviše profitiraju oni koji imaju i najmanji demokratski legimitet. Na ovaj način politika postaje unosan biznis. Već i prelazak cenzusa u nekom od kantona i nekoliko hiljada glasova vam otvara vrata za vlast, komisije, agencije i javne kompanije (da ne spominjemo razne koristi kroz zakulisne radnje). No, ovo u dobroj mjeri odgovara i velikim strankama. Umjesto preuzimanja pune odgovornosti za obnašanje vlasti i stanje u državi, krivicu za neuspjehe uvijek mogu prebaciti na svoje partnere i sistem koji ih koči.

 

U konačnici, s ovolikim brojem stranaka koje se bore za svoj komad vlasti, politička borba u BiH teško da može postati borba programa i ideologija. Naprotiv, ona se nužno pretvara u borbu različitih društvenih frakcija za puke koristi i interese koje obnašanje vlasti donosi.

 

 

Kako smo došli do ovog stadija?

 

Nije uvijek bila ovakva situacija u BiH. Na prvim izborima gdje su uvjerljivu pobjedu odnijele tri nacionalne stranke, svega pet stranaka je prešlo cenzus i ušlo u Skupštinu BiH (SDA, SDS, HDZ, Savez komunista BiH i Savez reformskih snaga). Ovaj trend se određeno vrijeme održavao i nakon Daytona, da bi od dvijehiljaditih došlo do permanentnog rascjepkavanja političkih stranaka. Iz SDA su tako između ostalih nastali Stranka za BiH, A-SDA i Nezavisni blok; iz HDZ BiH nastao je HDZ 1990; iz SDP-a SDU, DF, itd... Većina tih stranaka u konačnici je uzimala svoj krišku vlasti i postajala bitan politički činilac.

alt

Pravila igre koja vladaju na bh. sceni jednostavno pogoduju takvoj praksi. Najprije sama daytonska struktura s mnoštvom nivoa vlasti podstiče pojavu velikog broja stranaka, jer se na svakom od tih nivoa može ugrabiti komad vlasti za sebe.

 

Zatim je tu problem i vrlo niskog cenzusa, gdje već osvajanjem 3% glasova na bilo kom od ovih nivoa ulazite u neko od zakonodavnih tijela. Tako smo zakonom legalizirali "papke" u politici, jer su upravo patuljaste partije najpogodnije za političku trgovinu kod formiranja vlasti.

 

Uslovi za osnivanje stranke su krajnje jednostavni i labavi. Veličina države također ide na ruku ovakvom stanju, jer ogromna državna administracija i nekoliko stotina javnih kompanija snažan su motiv za osnivanje stranke. A tu je i problem sociološke prirode, jer u BiH postoji tek nekolicina stranaka uz koje se građani vežu vrijednosno i ideološki, no češće je vezivanje uz određene lidere i polaganje vjere u njihovu karizmu.

 

Stranka je, kako smo već i spomenuli, unosan biznis. Tako kada primjerice izgubite u unutrastranačkoj borbi od vašeg konkurenta, nema potrebe da se, kao u ozbiljnim demokratijama, povlačite iz političkog života. Dovoljno je samo osnovati novu stranku, jer već i uz nekoliko hiljada glasova vama je osigurana participacija na nekom od nivoa vlasti.

 


Kako promijeniti ovo stanje?

 

Ono što je BiH za ozbiljniji politički život kojim bi ličila na razvijene liberalne demokratije jeste okrupnjivanje političke scene, jasna podjela stranaka po programskim i ideološkim linijama te smanjenje ukupnog obima države. Uz trenutna pravila igre to se vrlo teško može desiti, jer današnji sistem, kao što smo napomenuli, direktno pogoduje masovnom broju stranaka. Za dostizanje ovog cilja bile bi potrebne sistemske promjene, a ovo su ključna rješenja koja se u tom pravcu mogu napraviti.


1. Povećanje broj potrebnih potpisa za osnivanje stranke
Jedan od posebnih apsurda bh. društva je što vam je u ovoj zemlji vjerovatno lakše osnovati stranku nego firmu. Tako je Federaciji BiH za osnivanje stranke potrebno skupiti svega 50 potpisa, a u RS-u 500. Ovaj broj bi trebao biti najmanje udesetorostručen, i to u odnosu na RS. Na taj način bi se brzo i efikasno eliminisao veći broj stranaka od onih 149 registrovanih, a opstale bi samo one stranke koje uživaju barem minimalnu podršku među građanima


2. Povećanje cenzusa na 5%
Za razliku od većine država gdje je cenzus za prelazak izbornog praga 5%, u BiH je on svega 3%, što direktno pogoduje prevelikoj raspodjeli političke moći i time malim strankama daje umnogome veću moć od broja glasova. Okrupnjivanju političke scene i uozbiljenju vlasti ništa efikasnije ne bi doprinijelo od povećanja izbornog praga. Time bi se također smanjila, ako ne i potpuno ukinula, i sama mogućnost da vam o najvažnijm zakonima i odlukama u zemlji odlučuje jedan glas jedne marginalne stranke.


3. Zatvorene liste
Iako je ovakvo rješenje relativno nepopularno, u društvenom ambijentu kakav vlada u BiH ono bi moglo donijeti mnoge dobre rezultate. Ne treba smetnuti s uma ni da su zatvorene liste praksa i u mnogim evropskim državama. Birači će glasati prvenstveno za stranke i programe, a ne vođeni simpatijama ili poznanstvom, za ovu ili onu ličnost. Samim tim i stranke će imati možda veću unutrašnju slobodu u kadroviranju, ali time i veću odgovornost da na mjesta u vlasti postavljaju najkompetentnije ljude, a ne one koji zbog popularnosti mogu privući glasove (pitate se zbog čega su nam parlamenti puni estradnih zvijezda?). I u konačnici, uveliko će se smanjiti mogućnost za slučajeve poput „afere papak“, odnosno kupovinu poslanika i glasova, jer će u ovom slučaju mandati biti u vlasništvu stranke i svaki zastupnik će račune morati polagati stranci ispred koje je izabran.

 

Povlačenje ovakvih poteza bi dovelo do okrupnjivanja političke scene, eliminacije malih i bespotrebnih stranaka te posredno i efikasnijeg funkcionisanja vlasti. Iako bi prilikom glasanja, uslovno rečeno, došlo do „manje demokratičnosti“, dugoročno bi se poboljšao kvalitet samog sistema – uveliko bi smanjila mogućnost političke trgovine, stranke koje bi osvojile podršku imale bi i daleko veću odgovornost pred građanima, sa smanjenom mogućnošću prebacivanja krivice na druge aktere te bi prostor za populističke kandidate i poteze bio ograničeniji, a sve bi nedvojbeno vodilo i jačanju unutastranačke demokratije i borbe frakcija, s obzirom da bi se tada, kao što je to slučaj u ozbiljnim demokratijama, uspjeh morao tražiti preko stranke, a ne izbora.

 

 (SB)

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...