VIKTOR IVANČIĆ: „Da film o Gotovini u 5 dana vidi 200.000 ljudi? Nemoguće''; ''Moguće. Naša je vojska u Oluji za 5 dana protjerala 200.000 Srba“

„Od Hrvata možeš načiniti gledaoca jedino kada mu poručiš da nešto ne smije gledati“, nespokojno je razmišljao poznati filmski redatelj. „Takva je to sorta. Privatno radi ono čega se javno grozi.“

  • Kultura

  • 27. Jan. 2018  27. Jan. 2018

  • 0

„Kakvi su to Hrvati ljudi?“ pitao se poznati filmski redatelj Antun Vrdoljak. „Privatno se ponašaju posve suprotno od onoga što o sebi javno deklariraju. Nečuveno. Privatni Hrvat je čista negacija javnoga Hrvata!“

 

Zabrinuto zdvajanje poznatoga filmskog redatelja bilo je izazvano viješću da je film „Ministarstvo ljubavi“ u režiji Pave Marinkovića na internetskoj platformi YouTube u samo deset dana pogledalo blizu sto tisuća ljudi. Antuna Vrdoljaka to je zaprepastilo: da jedna niskokalorična komedijica, koja se bavi ljubavnim dogodovštinama udovica poginulih branitelja, ima toliku gledanost, i to samo zbog toga što je bila najprije skinuta s programa Hrvatske televizije, a zatim emitirana u takozvanom porno-terminu, negdje oko ponoći, kada normalan svijet ide na spavanje, dakle praktički zabranjena.

 

„Od Hrvata možeš načiniti gledaoca jedino kada mu poručiš da nešto ne smije gledati“, nespokojno je razmišljao poznati filmski redatelj. „Takva je to sorta. Privatno radi ono čega se javno grozi.“

 

A odmah zatim dograbio je telefon i nazvao Kazimira Bačića, glavnoga ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, da mu prenese svoju uznemirenost. Na žalost, ravnatelj je taman bio u sanitarnim prostorijama, gdje je rješavao ozbiljan problem dijareje, pa je telefonsku vezu preuzeo njegov tajni savjetnik za kreativne komunikacije i korporativnu promidžbu Vibor Ivančić.

 

„Nemoj mi reći da opet sere?“, hinio je iznenađenje ugledni redatelj.

 

„Gospodin ravnatelj obavlja svoje redovne dužnosti“, potvrdio je tajni savjetnik. „Težak je to i odgovoran posao.“

 

„Dobro, dobro, ne moraš mu se ulizivati i kad nije tu… Nego, čuli ste za ovaj slučaj s filmom ‘Ministarstvo ljubavi’?“ pitao je Antun Vrdoljak.

 

„Jesmo“, rekao je Vibor Ivančić. „U samo deset dana blizu sto tisuća gledatelja na YouTubeu. Fantastičan rezultat! To može zahvaliti samo činjenici da smo ga uklonili s programa HTV-a, odnosno premjestili u noćni termin, jer je film inače teška limunada.“

 

„Pa zašto ste ga skinuli s programa?“

 

„Nazvao nas je gospodin ministar branitelja Tomo Medved i naložio nam da to uradimo, s obrazloženjem da film nije usklađen sa službenom istinom o Domovinskom ratu. Poslušali smo ga bez premišljanja.“

 

„Dakako da jeste. A znate li da ja upravo dovršavam film o ratnim i životnim uspjesima generala Gotovine, pod naslovom ‘General’?“

 

„Znamo, gospodine Vrdoljak“, servilno je zacvrkutao tajni savjetnik. „Radujemo se tome skupocjenom spektaklu. Već spremamo snažnu reklamnu kampanju. Prikazat ćemo ga u udarnom terminu, odmah poslije dnevnika.“

 

„To je pogrešno, Ivančiću!“ gotovo da je kriknuo poznati filmski redatelj. „To je skroz, skroz pogrešno!“

 

„Zašto, gospodine Vrdoljak?“

 

„Da bi bio gledan, taj film mora biti skinut s programa Hrvatske televizije. Morate ga zabraniti. Izložiti ga najrigidnijoj cenzuri. U protivnom ga nitko neće htjeti pogledati.“

 

„Pa sad…“ kratko je razmislio tajni savjetnik, „to je po svemu sudeći točno. Čak i ako ‘Generala’ stavimo u udarni termin, ljudi će reći: Oh, opet neki propagandni filmski bofl od onoga netalentiranog daveža Vrdoljaka! Opet neka smrtno dosadna ratna bajka koja podupire zašećereni mit o Domovinskom ratu! Pretpostavljam da ste u svome filmu generala Gotovinu prikazali kao odvažnog i nesalomljivog superheroja, pripadnike Hrvatske vojske kao armiju moralnih čistunaca, a operaciju Oluja kao humanitarnu akciju?“

 

„Jesam!“

 

„Eto vidite. Ljudi će reći: Ne pada nam na pamet izložiti se puna dva sata toj hrpi domoljubnog sranja! Normalnoj osobi teže je podnijeti Vrdoljakov film nego leći pod zahuktali kombajn. Što nas, naravno, neće priječiti da kasnije kažemo kako je film odličan. Baš onakav kakav Hrvatskoj treba.“

 

„Takva je to sorta“, sumorno se složio poznati filmski redatelj. „Hrvati privatno preziru ono što javno hvale. To im je u krvi.“

 

„Sad je pitanje što vi želite, gospodine Vrdoljak - želite li da vaš film ljudi vole ili da ga gledaju? I što vam je važnije - je li vam važnija ratna ili filmska slava?“

 

„Želim da film ljudi gledaju, pa će ga onda možda i zavoljeti. A s mojom filmskom slavom, proširit će se i ona ratna. Samo, da bi se to desilo, film treba biti naprasno i uz doličnu pompu skinut s programa HTV-a i izložen masovnoj konzumaciji na YouTubeu! Razumiješ, Vibore, morate ‘Generala’ zabraniti!“

 

„Eh, sad, tu bi moglo biti problema…“ opet se zamislio tajni savjetnik. „Za to ipak trebamo imati neki prikladan razlog. Vaš film bi u najmanju ruku morao ukazivati na neku istinu o Domovinskom ratu.“

 

„Pa on i govori istinu o Domovinskom ratu.“

 

„Kakvu istinu?“

 

„Službenu istinu, naravno.“

 

„Ali ne tu, gospodine Vrdoljak! Svi u ovoj zemlji znaju da je službena istina o Domovinskom ratu potpuna laž. Najobičnija prodaja magle, da se malo slobodnije izrazim. Sada, međutim, govorimo o stvarnoj istini.“

 

„A je li?“

 

„Vidite, gospodine Vrdoljak, rukovodstvo Hrvatske televizije ima mandat i obavezu da iz programa odstrani samo one sadržaje koji svjedoče istinu, dakle koji imaju ideološku grešku. A ako film promovira potpunu laž, to jest službenu istinu, tada nemamo nikakve osnove da primijenimo mjere cenzure.“

 

„To je malo nezgodno, jebo ga bog…“

 

„Jeste. Da je otpočetka vrijedila obrnuta praksa, da su s programa HTV-a, na primjer, bili odstranjivani bezvrijedni filmovi koji pronose otrcane režimske opsjene, tada bi sve one ‘Gospe’, ‘Četveroredi’ ili vaši filmski spektakli imali zapaženu gledanost na YouTubeu. A ovako su, pošto ih je u prajm tajmu potrošio HTV, ostali upamćeni kao negledljivo smeće. Ali razumijete da ne možemo sada preko noći mijenjati kriterije i uređivačku praksu. Hrvatska televizija bi ispala nevjerodostojna.“

 

„Ali nekog vraga moramo napraviti!“ pobunio se Antun Vrdoljak.

 

„Možda da nešto u zadnji čas poduzmete u montaži?“ pokušao je biti konstruktivan tajni savjetnik. „Da nešto premontirate, pa da vaš film ima bar neke elemente stvarne istine?“

„Teško“, klonulo je konstatirao poznati filmski redatelj. „Morao bih izbaciti sve osim špice. A i tu ima nekih sitnih izmišljotina…“

 

„To nije dobro. Špica će teško biti podloga za zabranu… Pada li vam možda na pamet neka istina o Domovinskom ratu koju biste mogli na brzinu snimiti i ubaciti u film?“

 

„Da vidim…“ promrmljao je Antun Vrdoljak i napravio pauzu od dvije i pol sekunde.

„Ne, ovoga trenutka ne mogu se ničega sjetiti.“

 

„A da malo razmislite?“

 

„Kad razmislim, opet se neću ničega sjetiti. Što više razmišljam, manje se sjećam. Tako to ide s godinama.“

 

„E da, to je problem s istinama u Hrvatskoj. Svaka je nezapamćena. Do te mjere su istine nepamtljive da praktički ne postoje. Radi toga su, ako smijem primijetiti, svi naši ratni memorijali lišeni memorijske osnove.“

 

„To nisam shvatio, Vibore…“

 

„Znam, Antune, zato sam i rekao…“

 

„Nisam te zvao da mudruješ, nego da nešto smisliš!“ obrecnuo se poznati filmski redatelj. „Moje je da snimim film, a vaše da mu osigurate gledanost!“

 

„Dobro, dobro, ali to nije lako…“

 

„Nisam ja savjetnik za kreativnu komunikaciju, nego ti.“

 

„Jedino što u ovome trenutku mogu je iznova apelirati da se pokušate sjetiti barem neke istine o Domovinskom ratu i ubacite je u film. Tako biste svoj uradak spasili od pogubnoga prikazivanja na HTV-u.“

 

„Opet on!“ planuo je poznati filmski redatelj. „Nemoj me tjerati na nešto što nisam u stanju! Nego poduzmi neki kurac i riješi problem! Ako je bezveznu komediju u deset dana pogledalo sto tisuća ljudi na YouTubeu, onda moj filmski spektakl mora imati dvostruki učinak! I to u svakom pogledu!“

 

„Što bi to značilo?“

 

„Cilj je da u pet dana film pogleda dvjesto tisuća ljudi.“

 

„Molim?!“ skoro se zagrcnuo tajni savjetnik. „Da ‘Generala’ u pet dana pogleda dvjesto tisuća ljudi? Pa to je nemoguće!“

 

„Ništa nije nemoguće!“ zagrmio je poznati filmski redatelj. „Postizali smo mi i veće uspjehe, Ivančiću! Ne zaboravite da je naša vojska u Oluji za pet dana protjerala dvjesto tisuća Srba!“

 

„Eto“, laknulo je tajnom savjetniku. „Znao sam da ćemo na kraju ipak doći do neke istine.“

 

(Peščanik)

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...