PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: „Postojala je priča da su mog budućeg kuma naguzili u Hadžinom..“; Dacin genijalni „Kum nije dugme“

Bilo je ljeto, ali ja sam znao da ono ne donosi ništa dobro sa sobom: djed mi je bio u Podhrastovima, išao sam mu u posjetu svakog utorka i četvrtka, sve dok mi on nije rekao da nema potrebe da dolazim u četvrtak

  • Kultura

  • 28. Jan. 2018  28. Jan. 2018

  • 0

 

"Zašto, dedo?"

"Zato što sam odlučio umrijeti - pokušavao sam sve ove godine od tebe napraviti čovjeka, ali - nikad čovjek od tebe!"

Kao i uvijek, održao je svoje obećanje.

Možda samo mjesec dana prije toga, kad su opalile one sarajevske vrućine, kad je čak i puterima teško da dišu, a kamoli mom 85-godišnjem, astmatičaru djedu, na vrata stana mi je zvonio neko: pogledao sam kroz "šubu" i vidio frajera u SMB.

Prva reakcija mi je bila da se pravim da me nema, ne samo kod kuće, nego da ne postojim na mapi, da nikad nisam ni postojao, ali frajer je bio uporan i nije se predavao...

(U to vrijeme mi je najveći strah bio od vojske - ne zato što sam "izbjegavao vojnu obavezu", nego baš zato što jesam "izbjegavao vojnu obavezu" i nisam se mogao zamisliti u nekoj kasarni u Nišu kako živim od "vojničke plate", sa svom onom polupismenom i nepismenom stokom, koji, makar jednom sedmično, imaju paket od kuće, koji će zašlepati flašu rakije, a ja sam mogao očekivati samo... ali, da ne pričam o tome.)

Otvorio sam vrata, a frajer me je, s osmijehom koji sam odmah prepoznao, upitao: "Jeste li Vi Dario Džamonja?"

Nije čudo da ga nisam prepoznao - em uniforma, svaka, od poštarske do konobarske, sve ljude čini sličnim (a to joj je valjda i svrha), em je to bilo prvi put u životu da ga vidim obrijanog.

Kakvu sam mu samo šamarčinu odvalio!

Došao je na odsustvo i bio kokuz, kao što sam i sam, pa nije preostalo ništa drugo nego otići do mog djeda.

Objasnio sam mu problem, a on je pitao Branka: "A, oprostite, šta ste Vi po nacionalnosti?"

Čučak se malo kolebao, a onda rizikovao potencijalnog petaka, pa odgovorio: "Srbin."

Djed je pogledao u mene, pa u njega, otvorio šlajpek i izvadio petaka uz riječi: "Pa, nije ni to loše."

U to doba sam se intenzivno počeo družiti sa svojim budućim kumom, Predragom Fincijem. Da li je tada magistrirao ili doktorirao, više se ne sjećam, ali bila su to luda vremena Istre, Bagrema, Korzoa, Kasine, Kvarnera, Parkuše, Evergreena i Sana, možda najluđe i najtragičnije kafane koja je ikad postojala u ovome gradu - ako su rimski centurioni "desetkovali" svoje trupe - što znači da su pogubljivali jednog od deset vojnika – San je svoje "trupe" ubio u omjeru 9:1. Zijanili su tu Zoka Bambulić, Mito, Bucko, Kike, Džano, Duga, Vlado Dijak...

Postojala je priča da su mog budućeg kuma (Zoka Bambulić i još nekoliko povjerljivih murijaša) naguzili u Hadžinom stanu, ali ja to nikad nisam uzeo zdravo za gotovo - mada, znajući Zoku, njegovu "suptilnost", ništa ne ispada iz kombinacije.

Zgrozio sam se jedno veče, zaista se zgrozio, kada me je Zoka - bili smo frontalni kokuzi - pozvao u Poštu na piće i rekao mi da ništa ne brinem, da ima "starog pedera" kojeg će karati...

Ne bi tu, možda, bilo ništa za zgražavanje da ja u "starom pederu" nisam prepoznao oca od mog prijatelja.

Elem, nije ovo priča o "seksualnim slobodama", nego o mom budućem kumu, koji je bio, a siguran sam da je još, jedan od najinteligentnijih i najduhovitijih ljudi koje sam upoznao...

Kako, obično, kod takvih ljudi sujeta prerasta njihov šešir, malo mu je to bilo, pa je htio da se kurči kako može najviše popiti na svijetu.

Ni to ne bi bilo najgore da mene nije pozivao za svjedoka, a ja sam morao potvrđivati neke njegove besmislice o bazenima vina, o količini vinjaka u kojoj bi se i slon mogao okupati.

Da ne griješim duše, pomogao mi je mnogo te zime! Bio sam kokuz - što je ništa neobično - ali i bez grijanja!

Primio me na stan i na hranu - i na cigare, ali mi je, zato, jedno jutro napravio takvu psinu, koju još pamtim: probudio sam se tog januarskog jutra, kroz prozor sam gledao kako snijeg sipa, kao iz rukava; pitao sam Fincija:

"Kol'ko je ovo sati?"

"Nemam pojma - sad ćemo čuti na radiju."

Bile su to one klasične jutarnje vijesti: te Branko Mikulić rekao ovo, te radnici dali podršku, te malo vijesti iz kulture, na kraju iz sporta i, kao i obično - vremenska prognoza: "Danas se očekuju rekordne vrućine do 35 stepeni, pa se upozoravaju svi građani sa teškoćama sa disanjem i sa srčanim manama da izbjegavaju nepotrebno kretanje po gradu, jer to može biti opasno po njihovo zdravlje i život."

Ponovo sam pogledao kroz prozor, stresao se od hladnoće pri samom prizoru, pravio se da nisam čuo ono na radiju, glednuo u Fincija, a on je pio kafu, baš kao da je sve normalno...

Uhvatio sam se flaše "vinjaka" i ja se pravio da je sve normalno.

Kasnije mi je priznao da je sve to, još ljetos, snimio na kasetu i spremao se da mi ga "zavuće" kad za to do e vrijeme.

Ali, nije mi ga tad zavukao!

Bilo je to onda kad je pristao da mi bude kum.

(Prva mu je reakcija bila da je kokuz, a ja sam mu rekao da ja ne očekujem od njega mašinu za pranje veša, nego samo ličnu kartu, da bih mogao oženiti ženu koju volim.)

Izlazili smo iz Opštine, a djeca, Cigančad su skakala oko nas: "Kume, izgori kesa!"

Finci je iz kese prosipao Kiki bombone (ni banke!), a ja sam mnogo godina kasnije pomislio da je njena ljubav za mene trajala upravo onoliko koliko su djeci trajale bombone.

A, onda, da ne budem nepravedan i sujevjeran - sve da je moj kum prosuo i milijardu - njena ljubav ne bi dulje trajala.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...