BH. BRUKA ČULA SE DO EU: Kako su leševi sarajevskih lutalica postali duševna hrana evropskih dušebrižnika

Na poziv hrvatskog zastupnika Davora Škrleca i u suradnji s Intergrupom za dobrobit i zaštitu životinja Europskog parlamenta i međunarodnom krovnom organizacijom Eurogroup for Animals, 30. januara u Bruxellesu je premijerno prikazan dokumentarac “Pasji život - sarajevske lutalice” o životu pojedinih pasa i njihovoj priči o opasnostima, borbi i opstanku na ulicama Sarajeva

  • Mini market

  • 03. Feb. 2018  03. Feb. 2018

  • 0

Piše: Danijal Hadžović (Bruxelles)

 

Početkom prošle sedmice s nekolicinom svojih kolega iz BiH i Hrvatske imao sam čast da gostujem u Evropskom parlamentu. Na poziv hrvatskog zastupnika Davora Škrleca i u suradnji s Intergrupom za dobrobit i zaštitu životinja Europskog parlamenta i međunarodnom krovnom organizacijom Eurogroup for Animals, 30. januara u Bruxellesu je premijerno prikazan dokumentarac “Pasji život - sarajevske lutalice” o životu pojedinih pasa i njihovoj priči o opasnostima, borbi i opstanku na ulicama Sarajeva. Dokumentarac redateljice Marie Slough prati teške okolnosti u kojima je lokalna volonterka Milena Malešević svojim predanim radom u posljednjih deset godina uspjela spasiti preko 1000 psećih života, a kroz priču nas vode poznati britanski glumac i aktivist za prava životinja, Peter Egan te veterinar Roger Bralow.

 

„Primio sam uznemirujuće pozive lokalnih volontera o nehumanim uslovima u kojima se nalaze psi u azilu Prača pored Sarajeva. Psi se smještaju u mračne i hladne prostorije u kojima leže na hladnoj betonskoj podlozi, bolesni, bez medicinske njege i potrebne dokumentacije, bez vode i hrane. Pored nezamislivih uvjeta i okoline u kojoj psi prebivaju, azil u Prači prijetnja je očuvanju okoliša, čistoće vode, zdravlja ljudi i ostalih životinja." - rekao je zastupnik Škrlec obraćajući se novinarima prije premijere filma.

Posebno golemu tugu nad sudbinom sarajevskih lutalica je izrazio britanski gluma Peter Egan, koji je imao samo dramatične riječi za svoja iskustva iz BiH.

 

“Naš posjet azilu Prača me uništio. Svjedočiti kako su nevine životinje podređene jednoj takvoj okrutnosti, potpunom manjku pažnje i brige je bilo zastrašujuće“.

 

Tako je višegodišnje nerješavanje problema sarajevskih pasa lutalica te njihovo smještanje u jezive uslove privatnog azila u Prači, gdje su psi svakodnevno izloženi mučenju, gladovanju i umiranju u najgorim mukama, stiglo i do samog sjedišta Evropske unije. Da bruka po državu BiH bude veća, azil koji je glavni predmet filma, prije pet godina je otvoren uz prisustvo vrha sarajevske vlade koja se slila u Praču da se fotografiše i presiječe vrpcu, te ga najavila kao mjesto u koje će se opasni psi lutalice sklonuti sa ulica. Na kraju su zapravo otvorili koncentracioni logor za pse. Kako to red i običaji u BiH nalažu, iz svega ovoga stoji i velika kriminalna afera, jer je nepoznato gdje su milioni maraka budžetskog novca izdvojeni od kantonalne Vlade za opremanje azila i brigu za pse u konačnici završili, zbog čega su već pljuštale krivične prijave.

O svemu ovome sam očekivao da će protagonisti filma i europarlamentarci uključeni u projekat razgovarati s gostima iz BiH, te da ćemo imati priliku detaljnije ih uputiti u cijelu pozadinu ovog problema, da bismo u konačnici pronašli pravi način djelovanja, ili bolje rečeno pritiska prema odgovornim bh. političkim zvaničnicima i cjelokupnom društvu kako bi se na humaniji način pristupilo problemu pasa lutalica i obustavila ova sramota u našoj zemlji. Ipak, iza svega su očito stajale nešto drugačije namjere.

 


Red propagande, red patetike

 

Kada je riječ o samom filmu „Pasji život – sarajevske lutalice“, sve vrijeme imate osjećaj da gledate uradak aktiviste režisera-amatera koji želi neku poruku da pošalje svijetu. No, u profesionalnom pogledu on vjerovatno ne zadovoljava standarde ni da se nazove uspjelim, a kamoli kvalitetnim uratkom. Kompletan film se ukratko može opisati kao nakupina nasumičnih scena u kojima se prizori nehumanih uslova u kojima borave psi u Prači smjenjuju s prikazom dnevnih aktivnosti Milena Malešević u pomaganju sarajevskim psima, a sve to popraćenom komentarima zgražanja i moralističkim lekcijama britanskog glumca Petera Egena. Osim naizmjeničnog buđenja emocija tuge i ljutnje kroz potresne prizore, zbog teških uslova života sarajevskih pasa lutalica, redateljica Slough čini se i da nije imala drugi cilj. Njen film ne odgovara na 5W, nema razrađenu priču, ne ulazi u dubinu samog problema... U svemu je primjetna očita autorska lijenost, jer je film prepun faktografskih grešaka, a o samom bh. društvenom kontekstu zbog kojeg se psi lutalice nalaze u stanju u kakvom se nalaze, pozadini otvaranja azila u Prači, potezima nadležnih vlasti ili generalnom položaju pasa u kulturi našeg društva, u filmu ne saznajemo gotovo ništa. Ako se već nisu potrudili saznati ni najosnovnije stvari o zemlji u kojoj snimaju film kako bi mogli kvalitetno utemeljiti svoju priču, autorima nije nedostajalo onog tipičnog nadmenog kolonijalističkog stava prema stanovništvu za njih nepoznate zemlje, pa se kroz čitav film provlače generalizacije tipa „ljudi u Bosni imaju nehuman odnos prema životinjama“, „ovdje čak i vlasnici pasa imaju bezobziran odnos prema lutalicama“, „građane BiH moramo upoznati s tim kako mi na Zapadu tretiramo životinje“. Ovaj potcjenjivački stav prema bh. stanovništvu režiserka je potvrdila još jednom i na press konferenciji, izjavivši:

 

„Ukoliko otklonimo strah i nerazumijevanje iz srca građana BiH i oslobodimo ih od zablude da su psi tu da bi bili zlostavljani i mučeni, možemo spasiti pse od životne kazne patnje i boli te pokloniti građanima BiH sreću koju stvara pas“.

 

Drugim riječima, u očima autorice građani BiH su nešto poput primitivnih divljaka kojima psi služe kao sredstvo za zlostavljanje i mučenje, pa ih, jelte, civilizirani misionari sa Zapade moraju naučiti da se životinje ne smiju zlostavljati i „otkloniti im strah i nerazumijevanje“. To što su isti ti psi u hiljadama živjeli godinama na ulicama Sarajeva i bivali zbrinjavani i hranjeni upravo od strane naših građana nije nešto što je autoricu pretjerano zanimalo ni što je prikazala u filmu. Općenito u njenom djelu čujemo samo stavove i poglede glavnih protagonista, dok su sami građani Sarajeva i BiH u ulozi generalnog negativca koji je zajedno sa svojim vlastima odgovoran za položaj u kojem se psi nalaze, no kojeg autori ne pitaju za mišljenje. Tako je u filmu je stvorena slika da je Milena Malešvić, svojevrsni eksces i usamljeni junak društva koji žrtvujući sebe pomaže lutalicama u društvu u kome navodno većina uživa u nanošenju patnje životinjama.

_MG_0024.jpg


Sarajevske lutalice kao lešinarska hrana na zelenu agendu

 

Nakon premijere filma, uslijedila je diskusija koju su, pored samih autora i protagonista filma, vodili aktivisti i članovi grupe zelenih u Evropskom parlamentu. Pričalo se o patnjama i teškoćama koje životinje proživljavaju diljem svijeta, nadugo i naširoko, o zakonima, mjerama i aktivnostima koje treba poduzeti da se pomogne životinjama. Jedan zastupnik je čak hladno utvrdi da se „mora prije ili kasnije prestati s barbarskom praksom konzumiranja životinjskog mesa“, a predstavljena je i rezolucija „zelenih“ o zaštiti životinja koju će predložiti u EU parlamentu. Same teme filma i situacije u BiH se u diskusiji doticalo samo ovlaš, ističući između ostalog i da „EU mora izvršiti pritisak da se u istočnoj Evropi, gdje stanovništvo nema iste standarde kao mi na Zapadu, prekine s ovakvim barbarskim praksama prema životinjama“.

 

Mi koji smo došli da prisutne upoznamo s problemom, pronađemo način na koji u skladu s standardima EU možemo riješiti problem pasa lutalica i zatražimo od EU zvaničnika pritisak na bh. političke funkcionere u tom cilju, smo uglavnom ostali kratkih rukava, jer nam ta prilika nije ni pružena. Ipak, saznali smo da smo kao narod barbari koji iz zabave vole mučiti i zlostavljati životinje te da nas tek treba podučiti evropskim vrijednostima i civilizacijskim tekovinama.

 

Saznali smo i da smo imali posebnu privilegiju da film gledamo besplatno jer on, kako nam rekoše autori, nakon premijere neće biti dostupan javnosti, no će pokušati da ga prodaju Netflixu, HBO-u ili nekoj drugoj velikoj korporaciji za dobru lovu.

 

U konačnici svi sretni. Autori filma snimljenog novcem evropskih poreskih obveznika prodaju uradak i uzmu sebi lovu, evroparlamentarci iz pokreta zelenih dobili potresne snimke iz Azila u Prači kao korisno propagandnog sredstvo da šire svoju agendu i upozoravaju kako i u 21. stoljeću na evropskom kontinentu, ili tačnije njegovoj perfireriji, postoje ljudi koji barbarski muče i iživljavaju se nad nemoćnim životinjama, a gosti iz BiH vidjeli Brisel besplatno.

 

Za to vrijeme psi lutalice su i dalje u jezivim uslovima u Prači i na ulicama, izmučeni i oboljeli, bez ideje države i društva šta da rade s njima. Takav je valjda zakon prirode da i psi u konačnici dijele sudbinu svojih ljudskih zemljaka, te jednako poput njih postanu lešinarska hrana na čijoj muci bjelosvjetski misionari ubiru jeftine poene, a bogami i pare.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...