PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: Dacina „Plava krv“ koja je bila crvene boje...

Počeo sam se tada zabavljati sa Sabinom i nije joj bilo drago što dijelim stan s nekim, ali sam joj rekao: "Dušo, kad ti budeš spremna da useliš - njemu, i svakome drugom je 'noga'" 

  • Kultura

  • 04. Feb. 2018  04. Feb. 2018

  • 0

Kad god bi moj djed popio "bokalčić" previše u Lovcu (na proteste moje bake: "Šuti, budalo stara, ne daš mi djetetu spavati!"), objašnjavao mi je kako smo mi, Džamonje, "plave krvi". 

 

Bio sam tek dijete (7-8 godina) koje je tek počelo "uvlačiti" cigarete, ali pamtim kako je objašnjavao genezu nastanka našeg prezimena. 

 

Elem, mi vučemo porijeklo od italijanskih kontova Zamonni, da bismo, tamo u nekom vijeku, prešli u Dubrovnik, malo se smirili tamo (a, ja, poučen dosadašnjim iskustvom sa svojim privremenim stanovima, pretpostavljam da smo bili protjerani), a onda preselili u Ljubuški, gdje se prezime mijenja u Zamenje; dolaskom Turaka ime se mijenja u Džamonje. 

Djed bi tada zahrkao i pepelom cigareta, obavezno, progorio, najlonsku košulju, a ja bih posegnuo za ladicu s bakinim šivaćim priborom, uzimao iglu i bo se u kažiprst - normalno, kaplja krvi je bila crvene boje. 

Čudio sam se tome (jer sam beskrajno vjerovao svom djedu), ali sam čekao taj dan kad će kroz mene poteći ta famozna "plava krv". 

Čekao sam i čekao, gulio koljena po pošljunčanim parkovima, padao s drveća dok bih "krao" zelene jabuke i šljive, a krv je i dalje bila crvena. 

A, onda sam (tad mi je već bilo dvanaestak godina i već sam počeo piti) jednog dana (sad sam već ja imao jednu pivu previše) rekao djedu: 

"Znaš šta, dedo? Skontao sam odakle potiče naše prezime!" 

"Kako?" 

"Je li tvoj otac bio zlatar u Mostaru?" 

"Jeste, i to smo imali zlatarsku radnju do samog Starog mosta, on mi je i platio fakultet u Beču..." 

Prekinuo sam ga: 

"Nemoj mi sad o svojim studentskim danima, nego da završim ovo što sam počeo: e, pa, vidiš, tvoj stari je umjesto pravog kamenja u prstenje, minđuše uvaljivao staklo." 

"Kakve sad to ima veze?" 

"Pa, na turskom se staklo kaže 'džam', pa kad su prokužili šta radi - tako je i naša porodica dobila prezime." 

Dedo se pjenio od bijesa, obraćao se baki: 

"Ružo, ja ovo ne mogu podnijeti da me vlastito dijete vrijeđa u vlastitoj kući", da bi samo našao izgovor da opet ode do Lovca ili Hvara, gdje bi obično sreo mog budućeg kuma, Predraga Fincija, kako priča nebuloze (u pauzama "stolnog" spavanja) i govorio, ne bez saosjećajnosti: 

"Bože, Predrag, što Vi mene ponekad podsjećate na mog Darija." 

* * * 

S "plavom krvlju" ću se sresti nekih tridesetak godina kasnije kad sam upoznao Marija Delgada. 

Bio je student Likovne akademije i trebao mu je stan. 

Jeste da je imao "aristokratske" crte lica - ili se to meni samo činilo, jer moja "babura" od nosa se nije mogla porediti sa njegovim profilom i on mi je pričao sličnu priču koju sam davno čuo od svog djeda: elem, njegova porodica je iz okoline Parme, imali su više love od samih Borgia, a meni je bilo malo šuhveli kako to da neko tako "plave krvi" traži smještaj kod nekog ubogog Dace, kako to da ja plaćam svaku rundu pića... 

Svejedno, uskoro se uselio kod mene i, uz sve razlike koje su nas razdvajale, postali smo prijatelji: ja sam cijenio njegovu ciničnu vrstu humora, a da li je on išta cijenio kod mene - to će mi ostati vječna nepoznanica. 

Počeo sam se tada zabavljati sa Sabinom i nije joj bilo drago što dijelim stan s nekim, ali sam joj rekao: 

"Dušo, kad ti budeš spremna da useliš - njemu, i svakome drugom je 'noga'." 

(Imao sam problema s njenim ocem - ili je bar ona tako rekla - da me otac ne podnosi zato što nisam musliman, a meni je od prve sekunde bilo jasno da je to zbog toga što sam kokuz.) 

Bilo kako bilo, Sabina je upoznala Marija i potpuno joj legao na dušu: kad bi njeni roditelji išli na odmor u svoju kuću na Čiovu, mi smo dane provodili u njenoj vikendici, tamo negdje kod Sedrenika, roštiljali, okretali janjce i pili količine vina. 

(Jedne večeri sam kupio karton "vranca" i smlatili smo ga prije ponoći, pa je Sabina otišla do komšije da posudi flašu loze ili šljive - više se ne sjećam - a Marijev komentar, koji je popio makar četiri litra, bio je: "E, neka si, vala - ja ti baš nisam neki vindžija.") 

Za sve te godine, ja ga nikad nisam upitao odakle je, ima li familije, šta planira kad završi (ako završi, jer još nijednom nisam vidio nijedan njegov rad), gdje će ići, gdje stanovati... 

Imao je on neke povremene ženske, ali, ljubav mu je bila u Parizu - Blanka, ako me sjećanje ne vara - i često je pokazivao razglednice koje je slala: prefinjen rukopis, ali sadržaj hladan kao Grenland. 

Rekao mi je da Blanka radi kao kustos u Luvru i da očekuje da mu ona nađe posao. 

Meni je već tada isticao, moj "rok trajanja", što će reći četvrta godina sa Sabinom, i naši zagrljaji su, tako e, postajali sve hladniji - ono što smo nekad radili s merakom pretvorilo se u neku obavezu ili dužnost, konverzacije su bile sve kraće, a pauze sve dulje, a, u zadnje vrijeme, kao da se proljepšala, naprosto procvjetala - što je bio siguran znak da ima (ili računa na) nekog drugog.

To, znate, boli - sujeta je nešto što se ne da prevazići. 

(Potpuno sam bio zaboravio na događaj kad me je Sabina uhvatila s nekom bezveznom kokom, incident koji mi je oprostila, ali nikad nije zaboravila.) 

Svejedno, našla me je jednom u Korzu (a gdje bi drugdje?!), sva uplakana; sjeli smo kod Lisca i ona mi je rekla da joj je Mario, blago budi rečeno, predložio neke "nedostojne radnje". 

Nije mi trebalo puno vremena da ga nađem - prvo sam ga tražio u kući, a onda našao na Likovnoj. 

Dok sam ga tražio, vratile su mi se djedove riječi: 

"Ne mogu podnijeti da me vlastiti prijatelj vrijeđa u vlastitom stanu." 

Pošao mi je u zagrljaj (baš kao da se nismo sto godina sreli), a ja sam ga opalio štosom i, vjerujte mi, raja, krv iz njegovog nosa i zuba, baš kao i iz mojih zglobova - bila je crvena.

 

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...