„SLOBO JE ŠTAKOR, ZBOG NJEGA ĆEMO BITI U KRVI DO KOLJENA“: Pročitajte šta je krajem osamdesetih govorio Koča Popović

Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam za veliku Srbiju, ja sam svjetski čovjek. Kada se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada događa u Srbiji mi uopće nije simpatično. To je jedan uzak, veoma opasni nacionalistički politički program.

  • Mini market

  • 06. Feb. 2018  06. Feb. 2018

  • 3

Milošević je jedan obični bankarski štakor, zbog njega ćemo svi biti u krvi do koljena, prenosi intervju s Konstantinom “Kočom” Popovićem iz 1989. godine Blic, a mi ga prenosimo u cijelosti.

 

Godine 1972., 18. listopada, Koča Popović, legendarni zapovjednik Prve proleterske, intelektualac i diplomat sastao se s Titom kako bi dao ostavku na mjesto člana Predsjedništva SFRJ. Bio je to njihov posljednji susret, opisan kao ‘emocionalno blizak, kao da se baš ništa ne događa’. Kraj je bio onakav kakav su obojica očekivali.

 

Tito: Zar zaista moraš otići?

 

Koča: Odlučio sam

 

Na to su se rukovali nakon tri desetljeća bliske suradnje. Sir Frederick William Dampier Deakin, koautor memoara Winstona Churchilla i zamjenik šefa britanske vojne misije, bio je jako impresioniran zapovjednikom koji je izveo najveći vojni podvig tijekom rata, čak više nego samim Titom, piše Blic.

 

Popović je bio intelektualac, nevjerojatno talentiran vojnik, iako nije volio rat. Kao zapovjednik Prve proleterske divizije svojim je instinktom i munjevitim shvaćanjem situacije Koča Popović odjednom osjetio slabu točku u obruču njemačkog okruženja sjeverno od Sutjeske i uvelike je pridonio našem spašavanju. Popović je bio vuk samotnjak, koji je bio neobična kombinacija vojnog genija i mržnje prema ratu.

 

Koča Popović rođen je u Beogradu 1908. godine kao sin bogatog bankara. Školovao se u dominikanskom internatu u Lausannei, studirao filozofiju u Parizu na Sorbonnei gdje se kretao u nadrealističkim krugovima, u ljevičarskom svijetu pjesnika, književnika i umjetnika. U španjolskom građanskom ratu stekao je čin artiljerijskog kapetana Republikanske vojske. Bio je najpopularniji partizanski zapovjednik, drugačiji od svih ostalih iz Titovog okruženja. Partizan i pjesnik Vladimir Nazor za njega je rekao: "Koča je čudo među nama".

 

Poslije rata bio je šef Generalštaba, ministar vanjskih poslova, potpredsjednik Republike i član Predsjedništva SFRJ. Umro je 20. Listopada 1992., na dan oslobođenja glavnog grada nekadašnje države. Po vlastitoj želji bio je kremiran i pokopan bez ikakvih govora, vijenaca i okupljanja. Sa prijezirom je gledao na bujanje srpskog nacionalizma.

 

- Obezglavljeni kreteni i govna ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su protiv svih onih koji im govore istinu i žele ih barem malo opametiti, a oduševljeni su svakime tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi na civilizacijskom i kulturnom nivou kao prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sami sa sobom, vraćaju se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna i zatucana Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj povijesti - rekao je Popović.

 

Velikosrpski nacionalisti nisu mu ostali dužni. Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju nacionalnih interesa. Njihov gnjev bio je najbolje izražen u naslovu jednog novinskog članka: Propadanje legende. Intervju s Popovićem odradio sam u njegovom stanu na dubrovačkim Pločama, Koločepska 9, piše novinar o susretu.

 

Punih 12 godina bili ste na čelu jugoslavenske diplomacije, kako ste podnosili ‘kreativnu neposlušnost’ nekih veleposlanika?

 

Ne bih ja to nazvao kreativnom neposlušnošću već plodnom suradnjom. Morao sam imati razumijevanja za tu stranu diplomatske aktivnosti jer kreativnost je preduvjet za svaki uspješan rad. Poštovao sam mišljenje svojih zaposlenika i bio sam potpuno spreman priznati im da su u pravu.

 

Neki su vaši suradnici rekli da im je bio teško s vama te da ste često bili ‘opasni ako je netko bio glup’.

 

Ako je njima bilo teško sa mnom, znači da je meni bio lako s njima. Da im nije bilo lako sa mnom to mogu razumjeti, jer sam oštar i brz. Po prirodi sam strog i srdačan. To sam pokupio u vojsci. No, mislim da je među nama postojalo obostrano poštovanje. Tada se veleposlanici nisu birali po političkom ključu, zato je u to vrijeme postojala kvaliteta. Ja sam imao gotovo 70 posto Hrvata. Meni uopće nije bilo važno što su oni Hrvati, niti što sam ja Srbin.

 

Otišao sam se te funkcije kad je taj prostor postao rutinski i kad više nisam mogao podnijeti Rankovićevu potrebu da kontrolira i taj resor. Osim toga, smatrao sam da trebaju na to mjesto doći neki mlađi ljudi. I tako su poslije mene i došli pametni mladi ljudi, Marko Nikezić, a kasnije moj pomoćnik Mirko Tepavac. Tito ih je kasnije, neopravdano, smijenio jer ih je doživljavao kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovjekom ali me nije stigao smijeniti, ja sam otišao sam.

 

Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam za veliku Srbiju, ja sam svjetski čovjek. Kada se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada događa u Srbiji mi uopće nije simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički politički program. Milošević je jedan obični bankarski štakor, zbog njega ćemo svi biti u krvi do koljena.

 

A kako ste se kao ‘brz’ i ‘oštar’ ponašali prema stranim političarima?

 

Početkom pedesetih godina otišao sam u Washington radi nabave američkog oružja. Dobili smo ga u ogromnim količinama. Na povratku sam svratio u London da Churchillu predam jednu Titovu poruku. Primio me odjeven u pidžamu, a ležao je s čašom viskija u ruci. Na lošem francuskom je rekao ‘gospodine Popoviću, vi sve znate o Rusima, koliko Rusi imaju atomskih bombi?’. Rekao sam mu da ne znam točan broj, ali znam da imaju jednu više od zapada.

 

Nakon normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom predvodio sam jednu našu delegaciju koja je išla u posjet Moskvi. Rukovao sam se s Hruščovom i predstavio se riječima ‘znate, ja sam onaj zapadni čovjek’. Lukavac se nije dao zbuniti: ‘Znamo mi tko si ti’, rekao je uz osmijeh. Kada sam razgovarao s Kennedyjem,čim smo sjeli on me pitao ‘gospodine minister, imate li vi komunisti odgovor na sve?’, a ja sam odmah spremno odgovorio ‘a imate li vi katolici uvijek odgovore na sva pitanja?’ Kennedy se na to jako dugo smijao. Uvijek sam se ponašao onako kako su se drugi ponašali prema meni.

 

Rat u Španjolskoj i partizane doživjeli ste kao najdublje ljudsko iskustvo.

 

Ja to nikad nisam rekao.

 

Takav dojam se dobiva iz vaše nedavno objavljene knjige “Beleške uz ratovanje”. Napisali ste:”Glavno mi je u životu Prva proleterska…” Kao da je period zapovijedanja tom brigadom bio najvažniji i najčišći u vašem životu.

 

Što mogu, tako je i zaista bilo. Ja sam gurnut u rat, iako sam ga mrzio. Deakin me je točno opisao, a to je i u mojoj knjizi. Svi smo bili malo otkačeni, bili smo avanturisti. Da nismo bili takvi, bi li ikada napali Nijemce? Među partizanima sam bio na glasu kao nepobjedivi zapovjednik ali ja sam trpio i poraze, i to teške poraze kao na Gatu u Hercegovini.

 

“Beleške” sam pisao da bih se oslobodio zamora ratovanja, a pisane su više na francuskom nego na srpskom, kao i na njemačkom i španjolskom. Tada sam još bio mladi, zatucani komunist. Ima i u tom radu grešaka, pretjerivanja i nekih prognoza koje je vrijeme pokazalo krivima, no ja sam zahtijevao da se sve tako objavi.

 

Kakvo imate mišljenje o Josipu Brozu Titu kao generalu?

 

Ne volim pretjerano da se tako teška riječ kao ‘legenda’ veže uz moje ime. U Prvoj proleterskoj sam zabranio da se pjevaju pjesme o meni. Vjerujem da sam bio dobar, ali Tito je bio bolji. Bio je izuzetno nadaren, a imao je samo jednu ozbiljniju krizu na Sutjesci, kada je postojala opasnost da Vrhovni štab bude uništen. Nema uopće sumnje da je Tito u ratu i poslije rata bio nezamjenjiv. Sjetite se njegovog pregovaranja s Churchillom. Ali Tito je kasnije postao nešto sasvim drugo.

 

Da li je u partizanima ljubav bila zabranjena i nepoželjna?

 

Morali smo prihvatiti asketsku discipliu. Tito je imao veliku ljubav Davorjanku Paunović. I neki moji zapovjednici imali su ljubavnice, a ja sam se pravio da to ne znam. Svi su mislili da i ja imam ljubavnicu. Nisam nikoga imao u partizanima.

 

Kako ste doživjeli Titov razlaz sa Staljinom?

 

Ja sam 1948. stao na stranu jugoslavenskog rukovodstva, i bio sam apsolutno za dosljednu nesvrstanost. Jugoslavija je bila nesvrstana samo te 1948.,a prije i poslije smo uvijek jednim okom gledali na Velikog brata. Naša je povijesna pogreška što se nakon razlaza sa Staljinom nismo izdvojili i po društvenom uređenju, što nismo potpuno napustili sovjetski model.

 

Kakvo ste mišljenje imali o Đilasu i Rankoviću?

 

Čitao sam Đilasove članke koje je objavio u Borbi, krajem 1953. godine. Njegove ocjene su bile točne. Ali, Đilas je bio u oblacima, bio je književnik i nije mogao procijeniti da nije vrijeme da kaže takve stvari. Rankovića nisam cijenio, zato što je bio policajac. Pokazao se kao sposoban kad je pohvatao one ustaše i Dražu Mihailovića, ali se poslije i sam pretvorio u policajca. Nije bio kulturan. Sve je kontrolirao. Ministarstvo vanjskih poslova je bilo pod njegovom kontrolom, imao je tu svoje ljude.

 

Ranković je bio Titu desna ruka. Sjećam se mnogih sastanaka, kad bi došla na red neka važna pitanja, koja je trebalo raspraviti, Tito bi presjekao raspravu i rekao: "To će Marko riješiti." Ne štitim Rankovića, ali uvjeren sam da on Tita nikada nije prisluškivao, niti ga je planirao zamijeniti. Ako je neko pomišljao da zamijeni Tita poslije njegove smrti, onda je to bio Kardelj. Međutim, Kardelj tu priliku nije dočekao.

 

Vaš odnos sa Titom prošao je put od bliskosti i međusobnog uvažavanja, pa sve do razlaza.

 

Sa Titom sam bio blizak u ratu i poslije rata. Ali već 1944. Tito više nije bio isti. S njim sam dugo bio na "ti", a poslije sam procijenio da je bolje da se vratim na "vi". To sam učinio kad sam osjetio da se međusobno udaljavamo. Sa Titom sam se razišao kad sam zaključio da je on zarobljenik marksističko-lenjinističke škole. Laknulo mu je kad se pomirio s Rusima. Vidio sam da Tito nije više isti, onaj iz prvih godina rata, i da je postao žrtva vlastitog kulta.

 

Godine i ideologija učinile su svoje. Vidio sam da mu, kada je počeo stariti, više nisu bili potrebni ljudi poput mene. Bili su mu potrebni poslušni. Kad je ostario, okružio se poltronima. Naravno da je ostao sam. Ja mu se nisam udvarao. Zato me je i uvažavao, jer sam bio vrijedan po sebi, a ne po izljevima poltronstva. Kad sam vidio u kojem smjeru to sve ide, dao sam ostavku na sve funkcije, a poslije nekoliko godina prestao sam biti član Partije. Moja generacija je predugo bila na vlasti, sa mnogo grešaka i promašaja, koji su uglavnom bili radi prihvaćene ideologije. Bilo bi bolje da je i Tito ranije otišao sa političke scene. To bi bilo bolje i za njega i za Jugoslaviju.

 

Kako objašnjavate Titovu ravnodušnost prema političkoj eliminaciji niza značajnih ljudi?

 

Vlast uništava svaku osjećajnost. A Tito je imao preveliku vlast. Starost i velika želja za vlašću učinili su ga surovim i bezdušnim.
Da li ste uvijek vjerovali u viši smisao onog što ste radili?

 

Mnogi su me pitali zašto sam bio komunist. Bio sam ono što sam htio biti. Ne bih radio kad ne bih vjerovao u smisao onog što radim, ali nisam bio pretplaćen na ispravnost svega što sam radio. Griješio sam u ratu. Uskoro će izaći iz tiska knjiga Aleksandra Nenadovića "Razgovori sa Kočom". To je moj politički testament, moj oproštaj sa svijetom. Mislim da sam častan i pošten čovjek i zato sam mogao reći sve to što sam rekao.

 

(Intervju preuzet s Blica)

 

 

 

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...