DOSIJE "SB"; BESPUĆIMA IZBORNOG ZAKONA TREĆEG ENITETA: Da Zagreb nije prihvatio Washingtonski sporazum danas bi stajao u redu za EU sa Srbijom, Crnom Gorom, BiH...

Desetak dana nakon što su pripadnici HVO napali selo Ahmiće i pobili 120 civila različitih uzrasta i spola, Tuđman optužuje Izetbegovića da je iz "Srebrenice i drugdje povukao 7.5 hiljada boraca u srednju Bosnu“

  • Mini market

  • 08. Feb. 2018  08. Feb. 2018

  • 2

Priredio: SENAD AVDIĆ

Višemjesečna, pa i višegodišnja politička rasprava o nužnosti izmjena Izbornog zakona koju je pokrenula Hrvatska demokratska zajednica, kasnije transformirana u „krovni Hrvatski narodni sabor“, od početka je sugerirala da se suštinski radi o stvaranju zakonskih, institucionalnih preduvjeta za uspostavu trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Dragan Čović, vjerovatno doživotni lider HDZ-a BiH, još je 2010. godine u noći nakon okončanja općih izbora euforično poručio iz stožera HDZ-a u Mostaru: "Pozdravljam vas iz stolnog grada trećeg entiteta."

DJEČIJE BOLESTI DJEČIJEG HIRURGA

Božo Ljubić, predsjednik HNS-a i zastupnik u Hrvatskom saboru, gostujući ove nedjelje na Hrvatskoj televiziji komentirao je tvrdnje Bakira Izetbegovića iznesene dan-dva ranije na istoj televiziji, da treći entitet u BiH nije moguć bez novoga rata. Izetbegovićeve riječi Ljubić je nazvao ratnohuškačkim, a treći entitet je ocijenio kao realnu opciju teritorijalnog (ne više izborno-pravnog) preustroja Bosne i Hercegovine.

"Mi smo Hrvatsku Republiku Herceg- Bosnu ugradili u Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum", kazao je dječiji hirurg Ljubić, koji još nije prebolio dječije bolesti "Herceg-Bosne", indirektno najavljujući da se samo po sebi podrazumijeva da sve što su Hrvati unijeli u dva mirovna sporazuma mogu i "iznijeti", oživljavajući treći entitet, odnosno "Herceg Bosnu".

Božo Ljubić, kao i Dragan Ćović, naravno, znaju (iako su tada bili daleko od centara odlučivanja) da u vrijeme Daytona nije postojala Herceg-Bosna, a da je uvjet za potpisivanje Washingtonskog sporazuma bilo njeno demontiranje zajedno sa svim njenim (para)strukturama. Na to su se obavezali Franjo Tuđman i Krešimir Zubak, koji su u prisustvu američkog predsjednika Billa Clintona zajedno sa Harisom Silajdžićem potpisali sporazum u Washingtonu.

Vjerovatni uzrok svih nesporazuma na relaciji Sarajevo-Mostar-Zagreb sadržan je u svjesnom previđanju, odnosno ignoriranju hrvatske strane da su na Washingtonski mirovni sporazum bili prisiljeni pod teškim pritiskom praktično cjelokupne svjetske političke i diplomatske javnosti, bez izuzetka.

Taj je sporazum pomogao Franji Tuđmanu i Hrvatskoj da izbjegnu već pripremljene i tehnički razrađene sankcije UN-a. Hrvatskoj zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, slične onima koje su početkom rata zadesile Srbiju, odnosno SR Jugoslaviju. Hrvatska je nevoljkim, ali neizbježnim pristajanjem na Washingtonski sporazum u posljednji trenutak izbjegla spoljnopoltičku izolaciju i sankcije širokog spektra: da se to nije desilo, sasvim sigurno bi Hrvatska danas bila u istom zapadnobalkanskom paketu, odnosno redu za priključenje EU, skupa sa Srbijom, Crnom Gorom... Da bi Hrvatska, bez ukidanja "Herceg-Bosne" glatko i nesmetano provela "Oluju" i mirno reintegrirala Podunavlje, malo je vjerovatno.

Svi mirovni planovi koje su Hrvatska, odnosno Franjo Tuđman i njegova hercegovačka filijala potpisali, od propalih Vance-Owenovog i Owen-Stoltenbergovog (1993.), preko Washingtonskog (1994.) pa do ultimativnog Daytonskog (1995.) predviđali su ukidanje "Herceg-Bosne" i isključivali treći (hrvatski) entitet. To, međutim, nije svih ovih godina, hrvatsko vođstvo pokolebalo u namjeri da se u treći entiet udahne život čim se za to stvore povoljni unutarnji i vanjskopolitički uvjeti u i oko Bosne i Hercegovine.

U knjizi "Druga strana Rubikona - Poltička strategija Alije Izetbegovića", njen autor Miroslav Tuđman objavljuje malo poznat stenogram sa sastanka kojeg su 24. aprila 1993. godine u Zagrebu vodili njegov otac Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i lider "Herceg Bosne" Mate Boban. Bilo je to vrijeme kada je aktuelan bio Vance-Owenov plan, koji su bosanskohercegovačka i hrvatska strana prihvatile, a Radovan Karadžić, uprkos pritiscima Slobodana Miloševića, pa i posredovanje pravoslavne braće iz Grčke, odbio prihvatiti i na taj način ga srušio.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM NEVREMENOM

Tim planom je bilo predviđeno formiranje šest provincija na prostoru današnje Federacije BiH, koje su se uvjetno nazivale "muslimanske", odnosno "hrvatske". U Vance-Owenovom planu se ne predviđa postojanje paradržave "Herceg-Bosne". Upravo na to Alija Izetbegović ukazuje tokom razgovora sa hrvatskim partnerima u Tuđmanovom uredu.

"Naš je utisak da HVO i Republika Hrvatska neće taj Vance-Owenov plan onako kako to u njemu piše. Prije svega, mi smo taj plan prihvatili zato jer smo smatrali da Bosna i Hercegovina ne može sadržavati neke isključivo etničke i nacionalne prostore, jer je izmiješana zemlja... Zato recite šta hoćete?“, obraća se Izetbegović Tuđmanu i Bobanu: "Ako hoćete Vance-Owenov plan, onda imate dvije provincije tamo i nemate Herceg-Bosne. Budite jasni u tom pogledu... Postoje samo provincije u kojima u Mostaru Hrvati imaju većinu i imat će svog guvernera, i u provinciji Travnik većinski su narod i imat će svog guvernera... Ali, Muslimani imaju pravo na participaciju (u vlasti, op. SB). Učinite to i imati ćemo mir tamo".

Mate Boban tvrdi da "gospodin Izetbegović, očito, nastupa sa pozicije sile i ne razumije da smo mi apsolutno i uvijek i trajno tražili da on kao predsjednik političke stranke muslimanskog naroda, dozvoli stranci SDA u Hercegovini, Travniku i Orašju da se uključi u privremenu, naglašavam privemenu, vlast slobodnog prostora u Republici Bosni i Hercegovini“: „Hrvati ne namjeravaju nigdje ni s kim vladati, samo više nikada nikome neće dozvoliti da sa njim vlada."

(Treba podsjetiti da je jedan od ključnih uvjeta kojeg je američka administracija postavila pred Franju Tuđmana u sklopu Washingtonskog sporazuma, pored ukidanja "Herceg-Bosne", bila smjena Mate Bobana sa svih stranačkih i paradržavnih dužnosti, što je i učinjeno. Na Bobanovo mjesto na čelu HDZ-a Tuđman i Gojko Šušak tada postavljaju Darija Kordića, danas umirovljenog ratnog zločinca, pa ga vrlo brzo smjenjuju, također pod pritiskom zapadnih "partnera").

Tuđmanov govor kojeg je održao tada, 23. aprila 1993., dakle, u predvečerje nepovratnih krvavih sukoba Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni i Hercegovini, moguće je danas "staviti u usta" bilo kome vatrenom bojovniku za treći entitet, odnosno nostalgičaru za "Herceg-Bosnom" a da se ne vidi i zaključi kada je sve to izvorno izgovoreno i koliko je vremena, i štošta drugoga, od tada prošlo.

Franjo Tuđman, prema stenogramu sa tog sastanka, na nož je dočekao Izetbegovićevo podsjećanje da u Vance-Owenovom planu nema mjesta za "Herceg-Bosnu". Tuđman to ne osporava, već kaže:

"Gospodine Izetbegoviću, vi ste u ovoj svojoj večerašnjoj izjavi kazali nešto što je zapravo priznanje da ste vi započeli te sukobe između Hrvata i Muslimana u Bosni. Ponovili ste dva puta da ne bi došlo do toga da je Boban pozvao da Muslimani učestvuju u vlasti i učinite to i imat ćete mir.

Znači, očito (Izetbegovićevo, op. S.A.) priznanje da su Muslimani započeli sukob između Hrvata i Muslimana. A do mene su došle vijesti da ste vi, dok su se vodile borbe oko Srebrenice i drugdje, povukli sedam i pol tisuća ljudi na područje Travnik-Busovača... To je jedna samoubilačka politika, samoubilačka politika prema Bosni i Hercegovini."

Treba ponovo, još jednom, udjenuti Tuđmanove optužbe u neposredan povijesni kontekst u kojem se ovaj razgovor vodio i podsjetiti šta se u to vrijeme dešavalo u Bosni i Hercegovini. Dakle, 10-ak dana nakon što su pripadnici HVO napali selo Ahmiće i pobili 120 civila različitih uzrasta i spola, Tuđman optužuje Izetbegovića da je iz "Srebrenice i drugdje povukao 7,5 hiljada boraca u srednju Bosnu“.

Mjesec dana prije razgovora na Pantovčaku, Ujedinjene nacije su, da bi spriječile (nažalost, ispostavit će se kasnije da su samo odgodili) masovne pokolje nad Bošnjacima, Srebrenicu proglasile zaštićenom zonom UN-a. Iz Srebrenice se, nakon toga, uspjelo evakuirati tek nekoliko desetaka teških ranjenika u bolnicu u Tuzli. Tuđman je, poznato je i dokazano, bio vojnički genij i strateg, ali ni on, sve sa Gojkom Šuškom, Antom Gotovinom i Rojsovim kamionima teško bi uspio "sedam i pol tisuća vojnika" iz opkoljene srebreničke enklave izmjestiti u Travnik i Busovaču!

Evo šta još govori Franjo Tuđman na sastanku sa Alijom Izetbegovićem prije okruglo 25 godina, a što se u izvedbama njegovih aktuelnih sljedbenika i epigona, svakodnevno može slušati: "Vi ste spomenuli da je moja izjava o konfederalizaciji Bosne i Hercegovine suprotna opstanku Bosne i Hercegovine. Ja ću vam sada reći, ja sam od početka mišljenja da je to jedina mogućnost opstanka Bosne i Hercegovine, kao što je bila i jedina mogućnost opstanka Jugoslavije.

I da ste pristali vi osobno, a sa vama i Gligorov na taj prijedlog, koji smo mi i Slovenci iznijeli, vjerojatno ne bismo imali rat u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, vjerojatno bismo znači mogli riješiti jugoslovensku krizu na miran način u jednom konfederalnom savezu. Niste pristali na to i uslijedilo je sve ono što je uslijedilo i što imate danas u Bosni i Hercegovini."

Ako niste razumjeli šta je Tuđman tačno htio reći, pokušat ćemo ukratko sažeti njegova logička i povijesna bespuća: za krvave ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (njegovo uplitanje Slovenije je potpuno suvišno i izlišno, jer tamo rata nije bilo, nego prijateljsko koškanje i naguravanje) nije kriva velikosrpska agresija, nego su krivi Izetbegović i Kiro Gligorov, jer su Jugoslaviju vidjeli kao decentraliziranu federaciju, a ne konfederaciju po modelu kakvog su predlagali Franjo Tuđman i Milan Kučan.

KAD HAAG ODNESE ŠALU

Desetak dana nakon ovoga razgovora, na kojem je Alija Izetbegović najavio sukobe tvrdeći da u Vance-

Owenovoj kreaciji buduće Bosne i Hercegovine nije planirano postojanje "Herceg- Bosne", početkom maja 1993. Hrvati su otpočeli masovno i nenajavljeno zatvaranje Bošnjaka, na stadionima, heliodromima, hangarima širom zapadne Hercegovine i držati ih u nečovječnim uvjetima, mučiti, ubijati, protjerivati.

Taj će projekat, prije dva mjeseca, 29. novembra 2017., kao što je poznato, Tribunal u Haagu presuditi kao Udruženi muslimansko-bošnjački zločinački poduhvat sa ciljem sprječavanja konfederalizacije, prvo Jugoslavije, a kasnije i Bosne i Hercegovine.

Šta danas, 25 godina nakon razgovora čiji smo sadržaj prenijeli, tvrde legitimni lideri hrvatskog naroda u BiH i Tuđmanovi nasljednici u Hrvatskoj? Isto što i Tuđman one aprilske večeri: za sukobe, koji, kako bi to rekao njegov drugar Sloba, koji neće biti oružani, ali ni takvi nisu isključeni, odgovornost snose isključivo oni koji su bili, i jesu za to, da nešto, nekada SFRJ, kasnije BiH opstane, a da su pravi borci za mir i stabilnost, oni koji tvrde da je najbolji način da nešto opstane, taj da nestane, ako je moguće na miran i civiliziran način, a ukoliko nije, ako se naredi, može i drugačije. Nisu htjeli konfederaciju: sami pali, sami se poubijali.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...